Ivo Škanata (ANALIZA IZBORA U CRNOJ GORI): HRS je, a ne HGI, budućnost Hrvata u Crnoj Gori

Po svemu ispada da HRS na izbore nije izašao s namjerom da uđe u parlament. Neizravno je to poručio biračima nositelj liste, iznijevši ideju o HRS-u kao „svojevrsnom političkom domu za sve Hrvate u Crnoj Gori“. Zamisao nije pojašnjena pa se ne zna bi li to trebala biti politička depandansa sadašnje krovne zajednice Hrvata, Dux Croatorum, ili bi stranka-dom trebala biti „hrvatska kuća“ izgrađena na novim temeljima. Bilo što da je na stvari, radi se o dugoročnom projektu pridobivanja povjerenja hrvatskih birača, najprije u broju koji bi omogućio novoj stranci ulazak u parlament, a potom, nakon što se pokaže uspješnijom od HGI-a, i ostalih pripadnika zajednice. Slab izborni rezultat HRS-a pokazuje da se transfer glasača od HGI-a prema njemu, sve kada bi i bio realna opcija, ne može dogoditi u jednom izbornom ciklusu, nego da će za to trebati najmanje još dva. To je još najmanje 12 godina čekanja i najmanje 1.200 glasača manje na biračkom popisu. Šteta za hrvatski narod koja bi do tada, nastala nikada i ničim ne bi mogla biti popravljena

Autor: Dražen Zetić
0

 

Rano je još za konačan sud o tome je li izborni poraz loša vijest za Hrvate u Crnoj Gori. To bismo mogli saznati tek na sljedećim izborima. Premda saznanje, da bi, da je osvojen, mandat bio ključan za sastavljanje drukčije parlamentarne većine, raspaljuje maštu promišljanjem što bi se sve s njim moglo napraviti, naš oprez u ocjenjivanju izbornog rezultata proizlazi i činjenice da je do sada hrvatska politička stranka uspijevala redovito prelaziti izborni prag, ali to nije jačalo zajednicu ni konsolidiralo njezino biračko tijelo. Četverogodišnja parlamentarna apstinencija prilika je da se umjesto državnim, zajednica okrene vlastitim problemima, tim odlučnije jer ih, prema onome što se može čuti vidjeti i pročitati, nije malo, a nisu ni mali. O tome hoće li biti prepoznati, ovisit će odgovor na pitanje zašto se dogodio izborni poraz. U tom  odgovoru krije se politička budućnost hrvatske zajednice, s tim da nam se čini posve izvjesnim: ako iz ove traume ne izađe ojačana, zauvijek će nestat s političke scene. Vrijeme pred nama pokazat će ima li zajednica, prije svega, biološke snage, a potom i društvene moći da barem uspori hod prema budućnosti, čiji se obrisi, potvrđujući predviđanja demografa, već naziru na horizontu.   

U prvim osvrtima renomiranih političkih komentatora pa i samog zastupničkog tijela hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori, Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV), kao krivac za izborni poraz označena je mjesec dana prije održavanja izbora osnovana druga hrvatska politička stranka – Hrvatska reformska stranka Crne Gore (HRS). Izneseno je jedinstveno stajalište da njeno pojavljivanje predstavlja podmetanje kukavičjeg jaja, sa ciljem da se jedinoj stranci s hrvatskim predznakom, Hrvatskoj građanskoj inicijativi (HGI), a preko nje i hrvatskoj zajednici onemogući sudjelovanje u skupštini. Oglasila se i nova stranka odbacivši optužbe i navela da je odluka o osnivanju donesena na inicijativu brojnih pripadnika zajednice nezadovoljnih načinom dotadašnjeg njihova zastupanja u parlamentu, ne propustivši dodati da ni HNV ni HGI nisu ništa napravili za boljitak svojega naroda. Sve u svemu, bilo da je riječ o diverziji, bilo da je osnivanje HRS-a bio subverzivni čin ili da je proisteklo iz brige osnivača za hrvatski narod, nova hrvatska stranka postala je politička činjenica o kojoj će trebati voditi računa i u budućnosti.

Sumnje u dobre namjere nove stranke potaknute su, u predizbornoj kampanji, nedovoljno jasno iskomuniciranim pitanjem: što stranka očekuje od izbora, je li njezin cilj maksimalistički, ulazak u parlament ili tek pronalaženje puta koji vodi prema zgradi zakonodavne vlasti. Neke izjave osnivača stranke, koje su se u to vrijeme mogle čuti, sugerirale su da su ambicije manje od očekivanih. Naše postizborne analize pokazuju da nisu ni mogle biti veće, s tim da se već nakon prvih javnih istupa, nakon što su pokazali kojim adutima raspolažu, vidjelo da nisu spremni za veliku igru. U kartama koje su držali otvorenima cijelo vrijeme trajanja te političke partije, nije bilo aduta za vidjeti, s tim da se nije smjelo zanemariti da, kao ni u pravoj kartaškoj igri, ni ovdje blef nije bez izgleda protiv jake karte, ali i da se ona najjača, peti as, možda skriva u rukavu.   

Povjerenju, barem kada je riječ o onom dijelu birača iz čijega su miljea izašli glavni akteri,  nije doprinio ni zbunjujući opis političkog profila stranke. Naime, iz izjave predsjednice Vučinović, iz koje saznajemo da su Hrvatsku reformsku stranku osnovali Hrvati i građani drugih nacionalnosti, kao i iz predizbornih poruka drugih čelnika stranke proizlazi da oni nacionalnu stranku definiraju kao multinacionalnu, multikonfesionalnu, multikulturalnu i građansku. Ta, najblaže rečeno, neobičnost, koja na prvu navodi na pomisao da se radi o eksperimentu koji bi trebao dokazati da je uglati krug moguć, zahtijevala je dodatna objašnjenja, a kao minimum, informacije je li rješenje preuzeto iz već negdje postojeće prakse u razvijenijim demokracijama i u kojim teorijskim postavkama ima uporišta. Razumijevanju bi pomoglo i da su o tome iznesena crnogorska iskustva, ali i ona u okruženju.

Nova stranka, kako su odmah na početku isticali njezini čelnici, nastala je na valu nezadovoljstva jednog broja članova hrvatske zajednice političkim zastupanjem postojeće stranke u parlamentu pa je razumljivo da se od tih birača najviše i očekivalo. Uočljiva je bila i nada da političkim programom mogu doprijeti i do birača udaljenih od nacionalne zajednice koju su odlučili  politički zastupati. Na koncu, u ostvarivanje izbornih ciljeva uložili su i vlastiti ugled, računajući na glasove onih koji, prilikom zaokruživanja rednog broja na glasačkom listiću, prvenstveno vode računa o moralnom integritetu i profesionalnim uspjesima kandidata na dosadašnjim poslovima.

Ispostavilo se da su najjači argumenti, kojima se htjelo zadobiti povjerenje birača, bili slab ulog da bi se postigao izborni uspjeh, ma kako on u stranačkim planovima bio definiran. Tako se moglo vidjeti da glas protiv HGI-a nije glas za HRS, da politički program, u dijelu koji su birači mogli razumjeti, svojom neinventivnošću više odbija nego privlači, a i da političke biografije istaknutih imena stranke, predsjednice Vučinović i nositelja izborne liste, Marića, ostvarene između dva izborna ciklusa, nisu intaktne.

Izbori su pokazali da je računica oslanjanja na frustracije birača pogrešna, ujedno i dobra pouka da se na njoj ne može graditi strategija budućeg političkog djelovanja. Stranka je dobila 496 glasova. Pitanje je: od koga? Uvjereni smo da su 133 glasa dobivena u bokokotorskim općinama (Tivat, Kotor i Herceg Novi) protestni glasovi, a ne preoteti HGI-u. Da se HRS nije pojavio, ti glasovi bi, ako bi uopće bili ubačeni u glasačke kutije, otišli drugim strankama. Na izbornoj listi je bilo 28 imena pa treba uzeti da je stotinjak glasova pristiglo od ljudi iz neposredne blizine kandidata. U preostalih 250 glasova dobivenih pretežito u kontinentalnom dijelu zemlje, gdje je koncentracija Hrvata mala, mogli bi se uračunati glasovi dobiveni na reputaciju čelnika stranke, protestni glasovi Hrvata, glasovi nehrvata koji nisu najbolje primili HGI-ev angažman na identitetskim pitanjima proteklih godina te manji broj glasova, koji je došao od dosadašnjih simpatizera HGI-a.    

Sumnja u pozitivne učinke političkog programa bila je utemeljena i prije nego je ugledao svijetlo dana, jer je i njegovim autorima već tada moglo biti jasno da ne mogu napraviti razliku prema postojećoj stranci, barem kada je riječ o ciljevima, s obzirom da su oni glavni definirani samim nacionalnim predznakom. Kako kaže ugledni američki profesor prava i političkih znanosti na sveučilištu Duke, koji se posebno bavio etničkim konfliktima, Donald Horowitz, kako nam prenosi Ksenija Marković s Instituta društvenih nauka u Beogradu: „Političke stranke nacionalnih manjina su etničke stranke koje primarno (podebljao I. Š.) zastupaju interese zajednice koju predstavljaju i obraćaju se samo (podebljao I. Š.) biračima koji su njihovi sunarodnjaci. Ciljevi ovih stranaka ne razlikuju se mnogo od ciljeva većinskih stranaka. Ove stranke usmjerene su na dva cilja: prvi, sudjelovanje u vlasti kako bi mogli odlučivati ili utjecati na donošenje odluka o pitanjima koja su od vitalnog (podebljao I. Š.) značaja za zajednicu koju predstavljaju; i drugi, pristup resursima i privilegijama (podebljao I. Š.) koje donosi sudjelovanje u vlasti“.

Protekli izbori, ali i dosadašnja iskustva pokazuju da crnogorska politička praksa u opsegu, u kojemu participiraju hrvatske stranke, dobrano odudara od iznesenog stajališta o obraćanju biračima. 

U kampanji pridobivanja izbornih glasova žitelja Crne Gore, uključujući i pripadnika hrvatske zajednice, HRS je dosta inzistiralo na programu. Evo nekih naglasaka:

“Hrvatska reformska stranka je osnovana s ciljem unaprjeđenja i očuvanja identiteta autohtonog hrvatskog naroda u Crnoj Gori, ali je svojim demokratskim i građanskim potencijalom otvorena za pripadnike svih drugih nacionalnosti. (…) Upravo zbog svog građanskog i demokratskog kapaciteta Hrvatska reformska stranka će biti otvorena za saradnju sa svim političkim subjektima, kojima je demokratska, građanska i evropska Crna Gora neupitna“, stilom glavnog stranačkog ideologa izjavio je, predstavljajući novu stranku, kako javlja Radio Tivat, njezin član, prof. dr. Saša Milić.  

„Hrvatska reformska stranka Crne Gore (HRS) je okupila sve građane hrvatske nacionalne zajednice, kao i drugih nacionalnosti koji prepoznaju naš politički program, koji su ponosni na svoje porijeklo, ali i za koje je država Crna Gora neupitna“, kazala je u intervjuu Dnevnim novinama predsjednica novoosnovane stranke i do prošlogodišnjeg Tripundana predsjednica HGI-a i članica vlade Crne Gore u prethodna dva mandata, Marija Vučinović.

„HRS se želi pozicionirati kao svojevrsni politički dom za sve Hrvate u Crnoj Gori, koji neće biti protivni jednoj iskrenoj i integrativnoj politici (…) HRS je otvoren za svakog građanina neovisno od njegove nacionalne pripadnosti, a na to nas i obavezuje naš demokratski i građanski kapacitet“, riječi su nositelja izborne liste, direktora tivatske zračne luke, Radovana Marića, izgovorene u intervjuu listu DAN.

Bivša zastupnica Hrvata u crnogorskom parlamentu, Ljerka Dragičević, pak, predstavlja program stranke i nabraja:

„- stranka će se posvetiti učinkovitijim modelima obrazovanja, zatim zdravstvenoj, socijalnoj i palijativnoj skrbi,

– jedan od prioriteta u djelovanju stranke bit će produktivan rad na zaštiti svih ranjivih grupa,

– stranka će biti potpora efikasnijem infrastrukturnom razvoju, izgradnji prometnica, vodovoda, elektrodistributivne i mobilne mreže,

– stranka će podupirati malo i srednje poduzetništvo,

– stranka će se zalagati da se mladima stvore preduvjeti da ostanu u Crnoj Gori,

– mladi, kao i stari i osobe srednje dobi konačno moraju naći mjesto pod ovim zajedničkim crnogorskim nebom“. 

Isticanjem unaprjeđenja i očuvanja identiteta autohtonog hrvatskog naroda u Crnoj Gori, kao temeljnog cilja, rečeno je isto što HGI prakticira od svojega osnutka, a koje je posebno došlo do izražaja u protekle četiri godine. S obzirom da šira javnost nije upoznata na kojim projektima očuvanja identiteta su čelnici stranke, kao pojedinci, napose intelektualci, bili do sada angažirani, realna su bila očekivanja da će u kampanji pridobivanja glasova poentirati upravo predstavljanjem rješenja kojima namjeravaju taj cilj ostvari(va)ti. Na izdašnost birača moglo se računati već i zbog toga što bi i njima i ostaloj crnogorskoj javnosti to bio prvi puta da s katedre sveučilišnog profesora čuju argumente u prilog toj autohtonosti. Napose bi pozitivno odjeknulo među njima, ako bi, slijedeći misao kanadskog filozofa, politologa lijeve orijentacije, Willa Kymlicke, za kojega je naziv „kultura“ sinonim za „narod“, a „nacionalne manjine su – inkorporirane kulture“, naveo koja kulturna baština upućuje na autohtonost Hrvata, koja ih čini prepoznatljivima prema drugim narodima u Crnoj Gori. Premda je u samoj riječi „autohtonost“ ugrađena dugovječnost, koristilo bi, s obzirom na okruženje u kojemu će stranka djelovati, kazati dokle ta autohtonost seže – do unazad 150 godina ili tisuću. S time u svezi, važan iskorak bi bio, svakako vrijedan izborne pobjede, upoznati sve one koje poziva pod svoje okrilje, kako će se stranka postaviti prema negiranju te hrvatske dugovječnosti, koja dolazi s oba nacionalna pola, najprije osebujnim interpretacijama događaja iz prošlosti, a potom i korištenjem poluga vlasti u kulturi.

Kao i u bitnom, tako i u ostalim dijelovima, kako možemo vidjeti iz onoga što je iznijela bivša zastupnica u parlamentu, politički program ostavlja dojam da je rađen na brzinu, pače, preuzet iz nekog statuta ili drugog dokumenta stranke građanske orijentacije. Teško je u njemu zamijetiti išta atraktivnoga, što bi birača privuklo da dade svoj glas stranci, a pogotovu je ostao nevidljiv razlog zbog kojega bi simpatizer HGI-a, pa i neke druge stranke, okrenuo leđa dosadašnjoj stranci i pristupio novoj ili je podupro na izborima. Ono gdje je nova stranka, eventualno, mogla programom konkurirati HGI-ovoj praksi, nije nabrajanje ciljeva nego nuđenje rješenja za njihovo ostvarivanje. 

Isticanje „građanskog i demokratskog kapaciteta“ ukazuje, zapravo, na nedostatak nacionalnog. To se može zamijetiti u gotovo svakoj poruci, bez razlike s koje stranačke razine došla, a napose je uočljivo u onima, kojima se pozivaju nehrvati da se pridruže stranci, uz iskazivanje privrženosti državnoj samostalnosti Crne Gore. Za prekomjerno iskazivanje ljubavi ili bliskosti prema nekome ili nečemu što je nekome važno, s namjerom da se zauzvrat ostvari neka korist, postoji nekoliko izraza, koje osoba koja ima samopoštovanja, ne bi voljela da joj se ikada upute.  Ne mislimo, pri tome, da privrženost o kojoj je riječ, nije iskrena ili da je ne bi trebalo biti. To izborno trgovanje patriotizmom, međutim, osim što ostavlja dojam da se koristi kao obrana od sumnji u lojalnost zajednice državi, pokazuje koliko stranka podcjenjuje birače. Stječe se dojam da izbornim stratezima stranke nije poznato da svaki žitelj Crne Gore, koji izađe na izbore znade da od svih scenarija crnogorske državnosti, koji dolaze iz realpolitičke sfere, njihovim sugrađanima hrvatske nacionalnosti jedino odgovara samostalna Crna Gora, članica NATO-a i Europske unije, s čvrstim prijateljskim vezama s Republikom Hrvatskom. S toga, svaka vlast, bilo joj milo ili krivo, može računati na njihov državotvorni glas. 

Možda će relaksiranije, bez grča pristupiti komunikaciji s biračima drugih nacionalnosti, prvenstveno iz redova matičnog naroda ako postanu svjesni da među Hrvatima, Hrvati u Crnoj Gori nemaju primat u iskazivanju empatije prema pravu Crnogoraca na vlastitu državu. Davno prije, u neusporedivo težim okolnostima nego što su one danas, kada je Crna Gora bila napuštena od svih, to su jasno pokazali Hrvati iz Hrvatske. Nećemo trošiti riječi, posebno opisivati te okolnosti, s obzirom da nam je teško zamisliti da danas postoji žitelj Crne Gore, dakle, i Hrvat, a napose Crnogorac, kojemu nisu poznate osnove crnogorske povijesti iz razdoblja neposredno prije stvaranja Kraljevine SHS 1918. godine i nakon toga. Iz toga razdoblja je i proglas, kojega citiramo prema knjizi crnogorskog povjesničara Šerba Rastodera „Skrivena strana istorije“, uz napomenu da je šteta da nije objavljen barem sedam godina ranije, možda bi se izbjegla neka moralna posrnuća iz 90-tih godina prošloga stoljeća, a možda i spasio koji život. Među 1.759 dokumenata koji su, kako naslov knjige kaže, bili „skriveni“, pronašli smo ovaj sljedećeg sadržaja:

HRVATSKI NARODE!

Crna Gora plamti: Osamnaest hiljada junačkih Crnogoraca diglo se proti srbijanski nasilnoj upravi koja hoće da batinom i tamnicom uništi slobodu i samostalnost crnogorskog naroda.

Crna Gora ustade i puškom brani svoj ponos i svoje pravo. Dvije trećine Crne Gore, slavna Brda, Pivska župa, Rudina, cijela krajina od Pljevlja preko Kolašina do plavskog jezera, oko Podgorice, Rumije planina, Sutorman i Virpazar, a i istočna Hercegovina, Gacko polje, Morinje i Nevesinjsko polje su u rukama junačkih ustaša. Četiri srbijanske divizije muče se, ubijaju i pale, da ustanak uguše. Neopisiva nasilja, grozna umorstva, tisuće popaljenih kuća su jedini uspjeh srbijanske uprave u jadnoj zemlji, koja nakon sedmogodišnjeg rata i nečuvenih žrtava žudi za mirom i poretkom.

Nesretna sudbina junačkog crnogorskog naroda gotovo premašuje tvoju nevolju hrvatski narode.

Šta hoće Crnogorac?

On želi da je sam gazda u svom domu i da kao jedan sa susjednim, jugoslovenskim srodnicima u prijateljskoj i samoodređenoj vezi živi.

To isto i Ti želiš Hrvatski narode!

Protiv čega se bori Crnogorac?

Bori se protiv narinute mu srbijanske uprave, koja ne vodi računa ni o tradiciji, ni o običajima a najmanje o slobodnom razvitku naroda.

Bori se jer ga bezdušno muči u tamnici i sramno batina srbijanska vojska. Bori se jer ga Srbijanac za podjarmljena roba smatra. Isti jadi Tebe tište Hrvatski narode!

Čujte Hrvati i Crnogorska borba i naša je borba. Zato je sveta dužnost svakog Hrvata da pomogne gđe i kako može junačkom Crnogorcu jer se on i za nas bori.

Hrvat koji nesrećom u srbijanskoj vojsci služi a stigne u Crnu Goru ima će prilike da pomogne ustaši. Propusti li to izrod je i srbijanski plaćenik. Onaj hrvatski sin pak, koji oružje digne protiv Crnogorca taj se bori protiv naše hrvatske slobode, taj nek bude proklet, kao izdajica Hrvatskog naroda.

Pamti to hrvatski sine i širi misao da se junački brat Crnogorac za svoju a i za našu slobodu bije. Tebi hrvatski narode srbijanski zločinac zatajuje crnogorski ustanak i njegov uspjeh. Cenzura i laži srbijanske sakrivaju tragediju crnogorsku, jer se silnik boji. Tebe može zavaravat ali inozemstvo ne. Zato čuj!

Komisija velevlasti koja je bila poslata da crnogorske tužbe izvidi predložila je jednoglasan zaključak, da se ima Crna Gora od Srbijanaca riješit i da joj se dade samouprava. Tim predlogom komisije, koju su vodili engleski general Filips i grof Salis, osigurana je sloboda crnogorskog naroda, jer je bez dvojbe da će konferencija mira i ovaj predlog uvažiti.

Ponosan i junački Crnogorac dokazao je svijetu da za slobodu mrijeti znade. Zato je i dostojan slobode. On nepušta prije oružja dok mu sloboda nije zajamčena i dok srbijanska okupacija sa svim grozotama traje, on se bori i dalje.

Čujte Hrvati! Crnogorci se nadaju pomoći naše, da zajednički srušimo srbijansku hegemoniju i stvorimo savez slobodnih država slavenskog juga.

Zato radi i spremaj se Hrvatski narode da te odsutan čas nađe spremna.

U mjesecu rujnu 1919.

Zastupnici hrvatskih pučkih stranaka u tuđini“

Nedovoljno velikim ulogom za izborni uspjeh pokazao se i autoritet vodstva nove stranke. Inače, dojmljive biografije predsjednice i nositelja izborne liste iz razdoblja između dva izborna ciklusa, pokazale su se, barem kod onih birača čije je povjerenje trebalo steći, značajnim hendikepom. Kad istaknuti političar osniva novu stranku ili prelazi u protivnički tabor, logično je i legitimno propitivati čini li to radi općeg interesa, koji se u ovom slučaju ostvaruje preko nacionalnog, ili da bi ostvario neku osobnu korist. Prema tome, predsjednica je trebala očekivati da će veliki dio birača, u osnivanju nove stranke prepoznati njezin osvetnički motiv smijenjene predsjednice HGI-a, a zatim i želju za očuvanjem dosadašnjih privilegija dužnosnice na visokom položaju u vlasti, na koje, zbog gubitka potpore stranke, više nije mogla računati. Isto tako, može se s moralnog stajališta propitivati njezina kritika sadašnjem vodstvu stranke da ništa nije učinilo za dobrobit naroda, u kojoj nema ni trunke samokritičnosti, kao da 15-tak godina, do prije samo godinu i pol dana, nije upravo ona vodila tu stranku. Na koncu, tu je i nikada dat odgovor na uvijek prisutno pitanje nacionalnom predstavniku u vlasti, čak i ako nije postavljeno: koje koristi je nacionalna zajednica imala od njezina osmogodišnjeg obnašanja dužnosti članice vlade Crne Gore? 

Ni prvo ime na izbornoj listi, u postizbornim komentarima najviše prozivani aktualni direktor tivatske zračne luke nije mogao računati na to da se birači neće prisjetiti da se hrvatskoj političkoj opciji priklonio iz interesa, učlanjenjem u HGI da bi mogao biti postavljen na čelo važnog državnog poduzeća. Ako je osobni interes bio motiv pristupanja HGI-u, zašto ne bi bio razlog za odlazak iz stranke, tim prije jer se u tu sredinu, očito, nije uklopio. Logična je pomisao, s obzirom da se prijelaz u stranku dojučerašnje članice vlade dogodio u vrijeme kad nije mogao znati tko će mu za mjesec dana biti poslodavac, da je kalkulirao da ga njegov curriculum vitae, ispisan ekavicom, ispunjen dugogodišnjom pilotskom karijerom i političkom biografijom (Pozitivna Crna Gora, HGI) obogaćenom HRS-om, legitimira kao podobnog za ostanak na dosadašnjem radnom mjestu pred svakom vlašću koja bude izabrana. To što takve manevre većina birača ne cijeni, nije mu se, izgleda, činilo smetnjom karijeri.

Po svemu ispada da HRS na izbore nije izašao s namjerom da uđe u parlament. Neizravno je to poručio biračima nositelj liste, iznijevši ideju o HRS-u kao „svojevrsnom političkom domu za sve Hrvate u Crnoj Gori“. Zamisao nije pojašnjena pa se ne zna bi li to trebala biti politička depandansa sadašnje krovne zajednice Hrvata, Dux Croatorum, ili bi stranka-dom trebala biti „hrvatska kuća“ izgrađena na novim temeljima. Bilo što da je na stvari, radi se o dugoročnom projektu pridobivanja povjerenja hrvatskih birača, najprije u broju koji bi omogućio novoj stranci ulazak u parlament, a potom, nakon što se pokaže uspješnijom od HGI-a, i ostalih pripadnika zajednice. Slab izborni rezultat HRS-a pokazuje da se transfer glasača od HGI-a prema njemu, sve kada bi i bio realna opcija, ne može dogoditi u jednom izbornom ciklusu, nego da će za to trebati najmanje još dva. To je još najmanje 12 godina čekanja i najmanje 1.200 glasača manje na biračkom popisu. Šteta za hrvatski narod koja bi do tada, nastala nikada i ničim ne bi mogla biti popravljena. 

Upravo taj limitirani broj glasova HRS-a, s kojim je stranka ušla u izbornu utakmicu, svjesna da najviše što može napraviti je spriječiti HGI da pređe izborni prag, čini shvatljivom onako emotivnu reakciju HNV-a sutradan nakon izbora, u kojoj je okrivio HRS da je HGI-u zabio nož u leđa, bez obzira što bismo se mogli složiti s HRS-om da smrt (izborni poraz) nije nastupila od posljedica tog uboda. Naime, HGI-u je za prijelaz izbornog praga nedostajalo 343 glasa. HRS-ovi birači u Boki kotorskoj su, prema našem mišljenju, protestni, koji ne bi pripali HGI-u i da HRS-a nije bilo. Takvih glasova bilo je 133. Kada se taj broj odbije od ukupnog broja HRS-ovih glasova 496, ispada da bi HGI-u za prolaz trebala 343 glasa od 363 HRS-ovih glasova dobivenih u ostalim dijelovima Crne Gore. Ne mislimo da je takvo što bilo ostvarivo.     

Da su u HRS-u otpočetka postavili sve krivo, može se zaključiti iz njegove reakcije na HGI-ev „nož u leđa“, u kojoj su, između ostaloga, zamjerili HGI-u što ih nije prihvatio kao „zdravu konkurenciju“, opravdavajući, uz to, slab izborni rezultat činjenicom da su mlada stranka „tek na početku“ i da „vrijeme radi za njih“ te obećali da od svojih ideja „neće odustati“, što treba shvatiti kao njihovu namjeru da još dugo ostanu na političkoj sceni. Nekritički uzevši konkurenciju kao demokratsku vrijednost samu po sebi, nisu anticipirali zamke koje joj postavljaju izborna pravila, a nisu, nažalost, ni nakon prospavane izborne noći uvidjeli štetnost same ideje. Po našem mišljenju, kada je riječ o izborima političkih predstavnika manjinskih zajednica, konkurencija bi možda mogla biti zdrava samo ako zajednica ima zajamčeni broj mandata u skupštini! U tom slučaju, može se za jedan mandat, ako ima kapaciteta, natjecati i deset stranaka, izborni prag će svakako preći jedna. Ako, međutim, kao što propisuje crnogorski izborni zakon, manjinska stranka mora ispuniti cenzus, konkurencija je štetna, a ako se radi o ranjivoj nacionalnoj zajednici, kao što je hrvatska, ona je pogubna. Suparništvo ne zbližava, ne povezuje, što je bio HRS-ov forte u predizbornoj kampanji, već narušava odnose na vrhu produbljuje raskol, slabi zajednicu, a ideju „političkog doma za sve Hrvate“ prebacuje u sferu znanstvene fantastike.

Ovi izbori signaliziraju prijeku potrebu da se na dnevni red stavi i izborno zakonodavstvo. Hoće li se ono mijenjati u pravcu osiguravanja manjinama zajamčenih mjesta u parlamentu, što bi Hrvatima sigurno odgovaralo, ili će on i dalje ovisiti o ispunjenju izbornog cenzusa, ovisi o stavu parlamentarne većine, ali ono na čemu bi svakako trebalo inzistirati je da se ugrade osigurači koji će spriječiti da nehrvati izaberu hrvatskog zastupnika u parlamentu. Takvo iskustvo Hrvati već imaju u drugoj susjednoj državi i uzrok je njihove političke podčinjenosti. Miješanje drugih u ekskluzivno hrvatske stvari nije poželjno čak i ako bi dovelo toga da nehrvatski glas presudi u izboru kandidata kojega su Hrvati željeli. Takav izbor zastupniku nacionalnih interesa sužava prostor autonomnog zauzimanja stajališta, napose o pitanjima u kojima se interesi zajednice i vlasti sukobljavaju. Ne treba ponovo učiti ono znamo, što smo iskusili, da u politici, kao i u životu, ništa nije besplatno, naročito izborni glas.

Kad smo izrazili rezerviranost prema brzom donošenju ocjene o izbornim rezultatima Hrvata u Crnoj Gori, htjeli smo reći da u njemu naziremo i pozitivne učinke. Na vidjelo su, nadamo se, i izvan zajednice, izbili procesi, kojima se mogu objasniti i dosadašnje izborne pobjede i posljednji poraz, i štošta drugo što se proteklih godina zbilo i što jest i što će biti. Oni su, dakako, prirodni, s tim da smo duboko uvjereni da su u pojedinim trenucima bili potpomognuti odlukama jedne vlasti i reakcijama druge, za koje treba tek vidjeti kakav će imati učinak.      

Na osnivanje HRS-a ne bi trebalo gledati kao na incidentnu pojavu. Ona je logična posljedica procesa odumiranja zajednice i najjasniji signal da asimilacija Hrvata u Crnoj Gori ulazi u zonu akceleracije. To što su u HRS-u Hrvati u manjini, govori da je proces ušao u fazu kada treba očekivati da će, prije ili poslije, ovisno o spremnosti vlasti obje države da ga, u mjeri u kojoj je to moguće, kontroliraju, interese Hrvata formulirati nehrvati. HRS je, a ne HGI, politička budućnost Hrvata u Crnoj Gori, na nesreću.

 

Ivo Škanata, predsjednik Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Zagreb

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.