Nevenka Šarčević: Josip Biffel (1933. – 2018.): Ni vijest o njegovoj smrti nije odjeknula

Ni vijest o njegovoj smrti nije glasno odjeknula. A kako će i odjeknuti vijest o smrti čovjeka koji je živio skrovito, povučen u sve ono što čini njegovu privatnu puninu. U tišini ateljea u Medulićevoj 12 u Zagrebu, slikar Biffel marljivo radeći, čitao je omiljene književne klasike poput Dostojevskog i Joycea, jednako kao što je slušao Mozarta, Bacha i Beethovena i gledao filmove Tarkovskog, posvećen krajnjim temama i pitanjima ljudske egzistencije. Gledajući njegove slike, to možemo prepoznati i doživjeti

0

Ni vijest o njegovoj smrti nije glasno odjeknula. A kako će i odjeknuti vijest o smrti čovjeka koji je živio skrovito, povučen u sve ono što čini njegovu privatnu puninu. U tišini ateljea u Medulićevoj 12 u Zagrebu, slikar Biffel marljivo radeći, čitao je omiljene književne klasike poput Dostojevskog i Joycea, jednako kao što je slušao Mozarta, Bacha i Beethovena i gledao filmove Tarkovskog, posvećen krajnjim temama i pitanjima ljudske egzistencije. Gledajući njegove slike, to možemo prepoznati i doživjeti.

Na iznenađenje mnogih, ignoriran je Biffelov odlazak zbog čega je njegov likovni kolega i prijatelj otisnuo znakovitu poruku na crnom papiru koji je zalijepio na ulazu Akademije likovne umjetnosti na Ilici gdje je Biffel radio kao profesor. Uz to, taj se čovjek osobno popeo i postavio crnu zastavu ispred Akademije, budući da to nitko dotad nije učinio. Na fotografiji se vidi da je otrgnut sadržaj poruke koji “nekima” nije odgovarao. Na kraju, nije intencija pobuditi optuživačke rasprave (tko je odgovoran?), nego osvijestiti nepravednost ignorancije prema ovom itekako značajnom hrvatskom likovnom umjetniku i pedagogu kojega se dostojanstvenije trebamo sjećati.

Iako u našoj javnosti nedovoljno spominjan ili ignoriran, pa zbog toga mlađim generacijama nepoznat, Josip Zlatko Biffel (1933.-2018.) neizostavan je kada se razmatra suvremena sakralna likovna umjetnost Hrvatske, a posebno Bosne i Hercegovine gdje je najviše radio u franjevačkim crkvama. Već nasumičan uvid u sadržajan slikarski opus, navodi na pitanje zašto ovaj slikar i njegovo djelo imaju tako malo prostora u našim stručnim povijesno-umjetničkim prikazima? Doduše, onome tko se približio Biffelu upoznavši ga ponajprije kao čovjeka, dakle prijateljski, ne treba mnogo da dođe do odgovora. Skromnost i usmjerenost prema duhovnom, utjecali su na njegovu samozatajnost, te naročito javno-medijsku izdvojenost.

“Smatrao je da se kistom i bojom mogu iskazati tajne života.”                Ive Šimat Banov

O njegovu jedinstvenom pedagoškom pristupu na zagrebačkoj likovnoj akademiji na kojoj je radio od 1979. do 1993. godine govore njegovi studenti. Kad je riječ o cjelovitom povijesno-umjetničkom pregledu i valorizaciji Biffelova slikarskog opusa te izložbi retrospektivnog karaktera, valja na tome tek raditi.

Ipak, on je „smatrao da se kistom i bojom mogu iskazati tajne života“, što je naslov nadahnutog teksta Ive Šimata Banova objavljenog u kolovozu u Jutarnjem listu povodom njegove smrti, a koji je o slikarstvu (nebiblijske tematike) Josipa Biffela već pisao opširnije u monografiji objavljenoj 1994. godine. Slavko Harni posvetio se pisanju o dijelu njegova opusa religioznog karaktera. Godine 2012. u Likovnom salonu „Vladimir Becić“ u Slavonskom Brodu, održana je izložba naslova Josip Biffel (slike 1967. – 2012.) kojom se također nastojalo donijeti retrospektivni pogled njegova slikarstvaZa katalog izložbe predgovor je napisao kustos Milan Bešlić. Pojavno na Biffelovoj slici nadilazi fizičko iskustvo.
Relevantan pogled na Biffelovo slikarstvo rasvijetlit će cjelovitija analiza i sintezni pregled njegova slikarskog opusa. Ono što se zamjećuje još od slika koje je stvarao na počecima slikarskog afirmiranja šezdesetih godina, jest da  koloristička svojstva prikazanih predmeta na slikama pridonose karakterističnom prevladavajućem raspoloženju slike: sjetnoj osamljenosti u pustoši prostora ispražnjenog ponajviše od čovjeku naviknutih elemenata prirodne stvarnosti, prostora koji je svemir u pojedincu, doživljaj svijeta koji slikar nosi u sebi. Istovremeno se njegovi prostori, ljudi i prikazani predmeti doimaju neodređenima, „bezimenim“ (S. Harni, Biffelov slikarski dnevnik), za koje je nalazio inspiraciju u životnom prostoru Trešnjevke gdje je odrastao (Ive Šimat-Banov).  Prevladavajući motivi njegovih slika su uz ljudsku figuru i kuća, ulica, most, toranj, voćnjak, čempresi, obale, lađe,….Slikajući urbane i prirodne pejzaže prikazivao je ljudske likove koji su se doimali katkad kao lutke, katkad kao duhovi, a katkad stvarni do doživljaja njihove osamljenosti s kojom se poistovjećujemo. Tako se u Biffelovu dijelu slikarskog opusa koje je nastajalo iz vlastite unutarnje potrebe te nije bilo poticano narudžbama (onim pretežno sakralnog karaktera), prepoznaju odlike melankoličnog raspoloženja i zagonetnosti metafizičkog slikarstva.
Biffelov slikarski izraz Šimat Banov (1994.) povezao je sa slikarstvom egzistencije, te je istaknuo kako nadrealistički karakter ovog slikarstva „ima marginalnu i gotovo sekundarnu važnost“. 
Željka Čorak ukazala je kako je utjecaj njegovih suvremenika Ivančića, Lesiaka, Stančića veći od utjecaja njegova profesora Đure Tiljka, te da je Biffelovo „stvaranje prostorā, ispitivanje njihovih dimenzija, rotiranje horizonata, komprimiranje ili rastezanje dubina osnovna crta njegove poetičnosti.“ 
Tonko Maroević je uočio da „… pozivanjem na materičnost pigmenta gradi i sasvim reljefne, haptički izazovne situacije. U njegovim najuspjelijim slikama dvodimenzionalnost faktičke površine i trodimenzionalnost modeliranih (moduliranih) oblika sklapaju neki novi sporazum, dogovorivši se o zajedništvu na račun geometrijskih konvencija i usuprot pukim optičkim zakonitostima.“
Karakteristike ovog slikarstva odražavat će se u drugom dijelu njegova opusa, onoga religioznog karaktera. Treba, naravno, imati na umu da je Biffel prolazio kroz različite slikarske faze i imao je različite pristupe različitim slikarskim narudžbama, ali ipak njegovo je sve slikarstvo obilježeno njegovim rukopisom koji je moguće sagledati tek temeljitim uvidom u cijeli njegov opus.
Biffelova Marija zaštitnica ramskog puka i brojni likovni angažmani u crkvama u BiH i Hrvatskoj
Biffel je došao u Ramu (Bosna i Hercegovina) 1968. godine tijekom obnove crkve na Šćitu koju je vodio tadašnji gvardijan i župnik, fra Eduard Žilić koji ga je i pozvao da ondje radi. Tada tridesetpetogodišnjak, na velikoj zidnoj slici u svetištu šćitske crkve  naslikao je temu Marija zaštitnica ramskog puka 1968. godine u keim tehnici (72 četvorna metra). To je Biffelovo slikarsko ostvarenje „kamen međaš“ za ramsku likovnu temu, ali je i jedno od kapitalnih djela suvremene umjetnosti religioznog karaktera Bosne Srebrene.
Tim je djelom izrazio bitne elemente religioznog, kulturno-povijesnog identiteta Rame prikazavši uz franjevačke svece i puk, neizostavan u lokalnoj pučkoj pobožnosti Majku od Milosti (Gospin lik prema slici koja se danas štuje kao Gospa sinjska, a koja je odnesena pred Turcima iz Rame 1687. godine).Tijekom boravka u Rami Biffel je fotografirao ramski vrletni krajolik i njegove ljude te se tako suživio s njime u turbulentnom vremenu drastične transformacije toga prostora na prirodnom i demografskom planu. Nakon ostvarenih još nekoliko angažmana u šćitskoj crkvi, u franjevačkoj Bosni Srebrenoj, Biffel je tijekom sedamdesetih godina bio najangažiraniji slikar radeći likovna djela u sedamnaest sakralnih prostora u različitim tehnikama (keim, freska, vitraj, mozaik, ulje na platnu).
Kasnije, u osamdesetima,  po broju angažmana možda će Đuro Seder prednjačiti, ali će Biffel održavati kontinuitet ozbiljne suradnje s bosanskim franjevcima do kraja života. Radio je za crkve u Bučićima, Bugojnu, Busovači, Sivši, Tramošnici, Uskoplju, Varešu, Vijaci, … kao i na drugim mjestima, od kojih na nekima nije ih više moguće vidjeti, jer su uništeni u ratnim stradanjima (primjerice mozaik franjevačke crkve u Koraću kraj Bosanskog Broda naslova Svadba u Kani Galilejskoj).
Iako brojem manje, u Hrvatskoj je Biffel također imao slikarske narudžbe, već u prvim godinama nakon završenog studija. Godine 1961. naslikao je križni put za crkvu svetog Poliona u Vinkovcima, mozaik u svetištu Leopolda Mandića u Osijeku izradio je 1982. godine. Autor je monumentalnog mozaika Krista Svevladara s prikazom hrvatskih svetaca u svetištu franjevačke crkve u Makarskoj 1999. godine.
Otišao je tiho kako je i živio
Budući da vijest o njegovoj smrti nije primjereno popraćena u javnosti, reklo bi se da je otišao tiho i diskretno kao što je živio i stvarao, ne privlačeći pažnju na sebe. Volio je umjetnost, poštovao tradiciju i prepoznavao vrijednosti u suvremenoj likovnosti. Smatrao se poklonikom slikarstva, posebno je cijenio djela Iva Dulčića, za koja je rekao da su „veliki blagoslov ne samo za hrvatsku, nego za europsku umjetnost“.
Nije plivao u lagodnosti samouvjerenosti koja bi ga distancirala od napora stvaralačkog traganja. Traganje mu je otvaralo pitanja na koja je djelima težio odgovoriti, a što mu je ponovno otvaralo mogućnosti novih pitanja.
Poseban odnos gajio je s franjevcima u BiH koji su bili ne samo njegovi naručitelji, nego su i pišući pratili njegov rad (naročito fra Vjeko Božo Jarak), te je s mnogima od njih prijateljevao.  Nimalo bez unutarnjih dilema uvažavao je želje i nastojanja svih naručitelja, ponekad do mjere pomicanja vlastitih granica poimanja rada, čemu vrijedi posvetiti pozornost u nekoj drugoj prilici.
Vrlo je rijetko davao intervjue, gotovo se uklanjao javnosti. Slikar Biffel nas je napustio.
„Nitko, pa ni Bog ne želi i ne može zauzeti niti nadomjestiti prazninu onih kojih više nema“ (Bonhoeffer).
Nama su ostala Biffelova djela. Stvarao ih je s posebnim odnosom prema „svetome“ kako je sam volio govoriti. Nije želio ulaziti u rasprave „o transcendentnom, pojmu koji pripada vokabularu filozofskih spekulacija“, ali je naglašavao da je, „osjećaj za sveto zaista značajan za nekoga tko se želi baviti ili se bavi sakralnim temama“.
Možda se zato na tim slikama često nije ni potpisivao. Sveto ga je fasciniralo i činilo zatajnim, suzdržanim u potezu i boji, a čini se i u životu.
Nevenka Šarčević—Josip Zlatko Biffel rođen je 1933. godine, a umro 5. kolovoza 2018. u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1959. diplomiravši u klasi Đure Tiljka. Od 1960. godine izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavljivao je ilustracije (Zašto Murgoš plače, Milivoj Matošec, Naša djeca, Zagreb, 1967.; Cabri-tout-seul, Suzy Pasquet, Magnard, Pariz, 1968.) za koje je dobivao priznanja i nagrade (1984. godišnja nagrada za ilustraciju Ivana Brlić Mažuranić). Radio je u Školi za primijenjenu umjetnost od 1969. do 1979., potom od 1979. na Akademiji likovnih umjetnosti kao docent, a od 1986. kao redoviti profesor. Kao redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu radio je do 1993. godine. Radovi mu se nalaze u značajnim javnim i privatnim kolekcijama: Moderna galerija i Muzej suvremene umjetnosti te zbirka crteža Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, Gradski muzej Varaždin, Muzej u Vukovaru, Muzej suvremene umjetnosti Beograd, Zbirka Pavla Beljanskog u Novom Sadu, Hrvatski povijesni institut u Beču, Museo dell’Arte Moderna Vaticano, Istituto per Arte e Spiritualità – Brescia, Wallfahrtskapelle-Ebermannstadt, Gallery Rochester-New York, …
Ovaj tekst je ljubaznošću autorice objavljen na Arteistu nakon što je prvotno objavljen na stranici Prometej.ba.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.