„Sveti gral“ hrvatske desnice: ujedinjenje!

6

Što stoji u pozadini inicijativa i poziva na tzv. desno-konzervativnom političkom spektru koji se dadu svesti na parolu „ujedinjenje ili smrt“, pitanje je koje me već neko vrijeme zaokuplja. S obzirom na to da sam i sâm svjedočio jednom takvom propalom projektu „ujedinjenja“ desnice na euroizborima 2014. godine kroz projekt „Saveza za Hrvatsku“, mislim da mogu dati suvisli odgovor.  Na tim izborima ta je koalicija prošla prag, ali nije dobila zastupnika u EU parlamentu. Nakon toga se po dobrom starom „desničarsko-konzervativnom“ običaju raspala.

No, vrijedi se podsjetiti na te trenutke raspada, jer oni, po meni, jako dobro ukazuju na razloge zbog kojih imamo hiperinflaciju desnih i konzervativnih stranaka kao i nemogućnost njihove suradnje i izbornog uspjeha.

Raspad „Saveza za Hrvatsku“ započeo je već u izbornoj noći. Što se dogodilo? Nositelj liste i prvi na listi bio je Milan Kujundžić. Drugi na listi bio je predsjednik HRAST-a Ladislav Ilčić. Postojao je dogovor u Savezu, koji je, ako se dobro sjećam bio utkan i u sporazum kojega su svi dionici Saveza potpisali, da će u slučaju da Milan Kujundžić osvoji mandat on taj mandat prepustiti svom zamjeniku, gospodinu čijeg se imena ne sjećam. No unatoč dogovoru, kad se u izbornoj noći činilo izglednim osvajanje mandata i to u korist Kujundžića, Ilčić je izašao u javnost sa zahtjevom da bi ipak on kao drugi na listi i po broju glasova trebao u EU parlament, a ne Kujundžićeva zamjena kako je bilo dogovoreno i potpisano. Bila je to uistinu ružna situacija.

Gledajući tad reakcije predsjednika HRAST-a, i drugih dionika tog desno-konzervativnog Saveza, ali i prateći te sudjelujući na jednom od sastanaka Saveza za Hrvatsku, postalo mi je kristalno jasno zašto je „hrvatska desnica“ tu gdje jest i zašto od nje ne može biti ni koristi ni rezultata. Dok je takva.

Na svu sreću, iako i nažalost, Savez nije na kraju dobio zastupnika pa su se smirile napetosti, no kraj je bio tu. Prvi je Ilčić napustio Savez za Hrvatsku. Potom prešao, uz velike nemire u Hrastu i odlazak značajnih članova te stranke, u tabor „Domoljubne koalicije“ na čelu s Tomislavom Karamarkom. Vjerojatno još na googleu postoje tragovi tih „međuhrastovskih“ borbi između pristalica Ilčićeve politike i pristalica Krešimira Miletića, tada druge osobe HRAST-a.

Da podsjetim, Ilčić je zagovarao koaliciju s HDZ-om na parlamentarnim izborima 2015. godine, jer je, kako će vrijeme pokazati, dobio jamstvo ulaska HRAST-a u Sabor. Što je sa strane pragmatizma posve opravdano. Miletić je bio protiv koalicije s HDZ-om iz načelnih razloga. I Miletić je izgubio i izašao iz HRAST-a. Ilčić je ušao u Sabor, no kako je MOST srušio vladu vlastitog premijera Oreškovića i na čelo HDZ-a neposredno doveo Plenkovića, ovaj je pred nove izbore jasno dao do znanja da ne želi lčića na listi za Sabor. Ilčić je žrtvovao svoj ponos i ambiciju i prihvatio to, po meni ipak poniženje, i svoje mjesto ustupio sadašnjem saborskom zastupniku Zekanoviću.

Ako znamo, a znamo da je Ilčić poslije dobio angažman posebnog savjetnika tadašnjem ministru Davoru Stieru, pa po Stierovu odlasku savjetničko je mjesto dobio kod ministrice Obuljen, onda bismo mogli izvući zaključak da ipak nije ostao bez angažmana. Što je sasvim legitimno da se izborio za poziciju utjecaja u Vladi koju čini njegova stranka. Je li time bilo pametno dati priliku političkim protivnicima za optužbe o pohlepi i savjetničkim honorarima, a glasačima uliti sumnje u motive političkog djelovanja, drugo je pitanje.

No, vratimo se pitanju s početka: otkud ta stalna „čežnja“ desno-konzervativnih političkih stranaka i pojedinaca za „ujedinjenjem“?

Odgovor je vrlo jednostavan –  iz svijesti da samostalno ne mogu doći do vlasti. Ujedinjenje je zadnja slamka spasa za koju se drže. I tu nema ničega spornoga. Jer politikom se ljudi i bave jer žele doći na vlast i imati mogućnost oblikovanja društveno-političkih procesa. No, gdje je problem? Problem je u uzrocima nepovjerenja birača prema tim tzv. desno-konzervativnim, domoljubnim strankama i pojedincima. A to nepovjerenje je potpuno opravdano kad se pogleda prošlost djelovanja tih stranaka i pojedinaca.

Vratimo se zato još malo u prošlost. Kad je započeo raspad desnice i gubitak povjerenja birača? Nekako mi se čini da je to  vrijeme iz 5. saziva Hrvatskog sabora konstituiranog 22. prosinca 2003. godine. Tad je desnica kroz stranku HSP pod vodstvom Ante Đapića bila na vrhuncu i imala izvornih 5 saborskih mandata. O tome što se dalje događalo i kako je i tko „razorio“ desnicu nemam neposrednih znanja, no matrica je uvijek ista – prevagnuće osobnih ispred opće narodnih i državnih interesa.

Posljedice su tu, a to je razmrvljenost desno-konzervativne političke scene na niz strančica i pojedinaca koji nikako da shvate da su prošlost i da su prokockali i izdali povjerenje svojih glasača. I da ih ni „ujedinjenje“ ne može vratiti u stare „dane ponosa i slave“.

I tu ne pomažu nikakve dobre namjere koje inicijatori “ujedinjenja svih domoljuba” imaju, kao ni mantre poput: spasimo Hrvatsku!, ovo su sudbonosna vremena!, ili ćemo se ujediniti ili će Hrvatska propasti!, nama naši interesi nisu bitni kao ni naše ambicije!, Hrvatska je najvažnija!

Gospodo, glasači nisu glupi bez obzira što velik broj hrvatskih „političara“ smatra da je narod glup i brzo zaboravlja. Narod nije ni glup niti zaboravlja! Narod je očajan, jer su ga neodgovorni i nesposobni „političari“ takvim učinili! I zbog njih ne vjeruje nikome, a najmanje upravo političarima!

Ne pomaže ni prozivanje Neovisnih za Hrvatsku Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, da će zbog njihova samostalnog izlaska i odbijanja „domoljubnog ujedinjenja“ Hrvatska propasti. Naravno da neće, ali hoće nečije ambicije.

S druge strane, to prozivanje samo potvrđuje opravdanost odluke Neovisnih da ne čine političko samoubojstvo „ujedinjenjem“ s pozivateljima na „ujedinjenje“, jer teret njihove prošlosti s kojim nemaju nikakve veze, a koji bi time preuzeli, uništio bi im realne šanse da postanu stvarna i ozbiljna politička snaga.

Zato, svaka podrška odluci Neovisnih o samostalnom izlasku! Bolje časno izaći na megdan i poginuti u političkoj borbi ako treba, nego ulaziti u nekakve političke saveze opterećene avetima  prošlosti.

Za kraj: „sveti gral“ je mit, kao što je mit i „ujedinjenje desnice“ i njezin uspjeh na izborima. Politika je pak realnost i njome se mogu i trebaju baviti oni koji žive u realnosti, a ne od mitova prošlosti, jer takvi ne mogu ostvariti vrijeme uspješne, sretne i sigurne budućnosti!

To je samo moje mišljenje, a vi se s njime ne morate slagati. Što nikako ne znači da ne treba cijeniti i da ja ne cijenim sve ono dobro što su pojedinci i stranke tzv. „desnice“ učinili kroz svoje djelovanje za Hrvatsku. Učinili su i dobra, no i puno pogrešaka.

A prošlost uvijek dolazi na naplatu. I to s kamatama.

6 komentara
  1. Mira Markanović kaže

    Svakako je za pohvaliti Vašu memoriju , ali ste namjerno ili slučajno propustili spomenuti kako je ujedinjenje desnice 2015 donijelo relativnu pobjedu HDZ-u i rušenje SDP-a s trona . To što se MOST pokazao kao kukavičje jaje nije krivica desnice , a MOST se nikako ne može svrstati u desni spektar ako je , a jest , paralelno pregovarao i s HDZ-om i sa SDP-om .
    Ne slažem s Vašom tezom gdje pišete da je bolje časno izaći na megdan i poginuti u političkoj borbi ako treba, nego ulaziti u nekakve političke saveze opterećene avetima prošlosti.
    Ne postoji osoba niti stranka koja nema u svom životu prošlost na koju nije ponosan .
    Drugo , NHR -ovo glasačko tijelo ako ćemo biti pošteni je i nastao od protestnih glasova te razjedinjene desnice . Dosta im je osobnih interesa i borbe za vlast. Žele ujedinjenje i prosperitet. Hoće li ga dobiti ako NHR izađe samostalno i osvoji jedan mandat ili ni jedan i opet ti glasovi odu strankama zbog kojih su i dali potporu NHR-u.
    Vi političari jednostavno ne želite ništa žrtvovati da bi narodu priuštili barem nadu da će sutra biti bolje . Držite ih u jarmu svoje samovolje i vizije koju ste tko zna gdje pronašli , ali niste sigurno u narodu i njihovom jadu.
    Spominjete ozbiljnu političku opciju , za to Vam je potrebno povjerenje naroda , sve dok Vam stranka i vlast bude na prvom mjestu a narod na drugom ništa od toga….Zaključak za kraj …. Svi ste isti , medeno zborite a za vlast se borite …..Duboke su državne jasle i prepune sočnih poslastica…

    1. Zvonko Franc kaže

      Hvala na Vašem komentaru. Da MOST ne zna tko su ni kamo idu to je postalo jasno svima. Osim onima koji žive od nade da bi se mogao dogoditi nekakav “Pavlovski obrat” kod onih koji vode MOST, a to su Nikola Grmoja i Petrov. Istina je također da svi imamo mane i pogreške u prošlosti na koje nismo ponosni. Imaju ih i u NHR-u. Birači će procijeniti koliko su te pogreške teške. Ne slažem se da NHR-ovi glasači žele ujedinjenje. I sami zaključujete da su to zapravo “protestni” glasovi desnice. Pa zašto bi onda tražili ujedinjenje NHR-a s onima od kojih su otišli jer su ih ovi razočarali?

      Ja nisam stranački političar. Nisam član ni jedne stranke. Političar sam utoliko što mi je bitno dobro našeg naroda i države pa razmišljam o politici i političarima, jer nažalost oni kreiraju u kojem će smjeru ići kako društvo tako i država.

      Što se tiče prvog dijela Vašeg teksta, mislim da je točnije to da je potpora dijela desnice donijela pobjedu HDZ-u i dovela do rušenja SDP-a. To je vrlo vjerojatno točno, no o tome ne pišem u tekstu, jer HDZ ne smatram “desnom” strankom. Koliko ja znam, oni se deklariraju kao “demokršćani”. Iako bi se i o tome raspravljati.

  2. Mira Markanović kaže

    Jeste li namjerno izostavili ono što sam napisala -razjedinjene desnice-

    1. Zvonko Franc kaže

      Ne znam što mislite pod time. NHR su osnovali Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović. Ne znam koji je njihov politički put, ali ne sjećam se da su oni bili članovi desnice u smislu pripadnosti nekoj od tih stranaka. Bruna čak nije bila ni član HDZ-a, ako sam dobro upoznat. A za Zlatka ne znam jel’ bio član HDZ-a i koji mu je politički put. Na kraju, ne moramo se složiti s viđenjem tematike. 🙂 Ugodan dan!

  3. Tomislav kaže

    Zvonko Franc…imam nekoliko ispravka tvog teksta…Prvo Miletić nije izbačen iz Hrasta otišao je sam. Izbačeni su iz Hrasta ljudi koji se nisu slagali niti sa Miletićem niti sa Ilčićem oko koalicije sa HDZ -om. Miletić je ostao držati krnji Zagrebački Hrast i kada je Hrast već koalirao sa HDZ -om..
    Drugo umjesto Kujundžića je trebao ići u EU parlament Hdssbovac koji je danas kao i Kujundžić član HDZ -a…

  4. Ivo Poljak kaže

    Gospodine Zvonko Franc, potpuno se slažem i razumijem vaše razloge i vaš stav… Ovo govorim iz iskustva ranijeg od vašeg, iz godine 2011. u vrijeme priprema za tadašnje izbore za Sabor… Tadašnji izvorni H-rast uzurpirao i demontirao Ladislav Ilčić, zajedno sa Željkom Markić i Krešimirom Miletićem, a ta trojka se u međuvremenu ubrzo i razišla…

    Ne znam jesu li vam poznati događaji o kojima govorim, ali tadašnja percepcija Hrasta je bila obećavajuća, te je mogla napraviti razliku u Hrvatskom saboru… A zašto je to važno iz sadašnje perspektive, pa uglavnom zbog toga što je g. Ilčić tada sa svojim djelovanjem spriječio da se dogodi puno prije upravo ono što danas propovjeda…

    Dakle taj osakaćeni Hrast (H-rast), zaustavljen u razvoju, iz kojeg su se mnogi povukli i razočarani napustili, osvajao je na izborima 2011. po svakoj izbornoj jedinici od 0,5% do 3,5 %. Tadašnje okupljanje „desnice” bilo je temeljeno na sličnim principima, poput onih današnjih suverenista, tako da još jednom, potpuno podržavam vaš stav… Svi ovi razlozi neka nam budu još jači poticaj da se borimo za svoje vrijednosti, bez obzira na trenutne rezultate i vrijeme koje je potrebno da se oni ostvare…

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.