1. prosinca 1918. Stvorena Jugoslavija – u pet godina ubijeno više Hrvata u Jugoslaviji nego u sto godina u Austro-Ugarskoj

„Manje je krvi proliveno za stotinu godina austrougraske vladavine nego za pet godina jugoslavenstva od srpskih žandara…“ (pismo nadbiskupa Bauera srbijanskom kralju 1935.)

„Za vrijeme Austrougarske bilo je dosta 700 žandara za svu Hrvatsku, a danas ih ima 6.000 ili 7.000.” (pismo nasbiskupa Bauera srbijanskom kralju 1935.)

Prije točno 101 godinu, 1. prosinca 1918., osnovano je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavija, koja će pod raznim imenima (Kraljevina Jugoslavija, DFJ, FNRJ i SFRJ) trajati do 1991. godine, uz prekid u razdoblju za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.).

Kroz cijelo svoje postojanja ta tvorevina je narodima koji su je sačinjavali donijela samo jad, krv i patnje, prije svega zbog izrazite srbijanske hegemonije i Srba koji su smatrali Jugoslaviju inačicom Velike Srbije, te su zbog toga ugnjetavali narode u toj zajednici. Osobita meta ugnjetavanja bili su Hrvati i Albanci, u obje Jugoslavije, nacionalno najsvjesniji narodi Jugoslavije koji su uvijek imali želju za velikim stupnjem autonomije ili samostalnosti.

Jugoslavija se održavala na krvi njezinih stanovnika, kako prva monarhistička, tako i druga komunistička. Raspad i prve i druge Jugoslavije bio je uvijek u krvi, tako da je ta nesretna tvorevina s pravom nazvana – krvava tamnica naroda.

Premda je Hrvatska svojevoljno ušla u asocijaciju sa ostalim južnoslavenskim narodima ubrzo je doživjela veliko razočaranje jer je većina srpske elite novu državu smatrala samo kao proširenu Srbiju ili u najmanju ruku strogo centraliziranu državu u kojoj nije bilo mjesta za naglašavanje nacionalnih identiteta.

Jugoslavija uvela batinjanja ljudi i nasilje nepoznato u Austro-Ugarskoj

Batinanje ljudi kao kazna pravosuđa ili čak samovoljno od strane države, a koje je odavno iz Hrvatske nestalo (još 1869. godine), obnovljeno je do tada nepoznatom i neviđenom žestinom u Jugoslaviji. Ta pojavnost nasilja, krvi i mučenja je očito bilo norma na Balkanu i Srbiji koja je 400 godina pripadala drugom – osmanskom –  civilizacijskom krugu.

Zbog nastalih okolnosti u kojima se teror nije mogao dalje trpjeti, oglasio se i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, nadbiskup zagrebački, dr. Antun Bauer (inače nesklon bilo kakvim miješanjima u politička pitanja). Godine 1935. godine, nadbiskup je u pratnji križevačkog vladike Dionizija Njaradija, otišao u Beograd, gdje je tadašnjem namjesniku, knezu Pavlu Karađorđeviću i ministru vojske generalu Peri Živkoviću, predao svoj Memorandum.

Bio je to popis koji je sadržavao oko 200 najnovijih i najtežih slučajeva zločina, što su ih nad Hrvatima počinili pripadnici vojske i žandarmerije diljem Kraljevine Jugoslavije. Veliki broj tih slučajeva bio je vezan za izbore koji su se održali početkom svibnja, i bili su praćeni nesmiljenim terorom i progonom hrvatskih seljaka i radništva, kako bi ih se spriječilo u izražavanju slobodne biračke volje. Najveći broj slučajeva bila su ničim izazvana ubojstva, a svaki je posebno obrađen, s navedenim vremenom i mjestom događaja, te imenima žrtava i počinitelja.

U tekstu Memoranduma dr. Bauer piše kako izvješćuje predstavnike državne vlasti o strahovitim patnjama kojima su izloženi njegovi vjernici, te da mora podići glas protiv mučenja i ubijanja. U uvodnom tekstu zapisao je i ovo:

Vodeća politička snaga u hrvatskom narodu, Hrvatska seljačka stranka bila je primorana konačno nešto poduzeti, te se u srpnju mjesecu 1935. godine, zbog sve jačeg terora i učestalih napada četnika na narod u Hrvatskoj formiraju ‘Hrvatska seljačka zaštita – po selima, i ‘Hrvatska građanska zaštita‘ po gradovima. Naoružani drvenim toljagama, ljudi brane kućne pragove i svoje obitelji, te uskoro dolazi do lokalnih sukoba u kojima ginu i neki od četničkih ekstremista. Državni aparat i dalje angažira skupine agenata i terorista kojima je zadaća likvidacija viđenijih Hrvata za koje se drži da predstavljaju smetnju održanju srbijanske hegemonije, a antihrvatska promidžba dobija zastrašujuće razmjere, tako da se putem tiska otvoreno najavljuju akcije odmazde prema svima koji se ne slažu s politikom aktualnog režima, ili na bilo koji način djeluju protivno njegovim interesima.

Za vrijeme posjeta pisca i potpredsjednika francuskog Parlamenta Ernesta Pezeta Kraljevini Jugoslaviji (listopada 1935. godine), ovaj je posjetio i Zagreb i pritom na vlastito traženje primljen je u audijenciju kod nadbiskupa-koadjutora Alojzija Stepinca. Budući da je Pezet bio i izvjestitelj za Srednju i Istočnu Europu Komisije za vanjske poslove svoga Parlamenta, on se detaljno raspitivao za situaciju u državi, posebice sa stanovišta ljudskih prava i građanskih sloboda.

Na temelju bilješki koje je Francuz objavio kasnije u svojoj knjizi Jugoslavija u opasnosti?, dijelom se može rekonstruirati o čemu su razgovarali. Pezet, dakle, navodi, kako mu je tom prigodom Stepinac dao obiman pisani materijal koji je sadržavao podatke o aktima okrutnog nasilja nad narodom, protukatoličkim pritiscima, protupravnim državnim uredbama i zakonima. Govoreći kako je dovoljan i najmanji povod (primjerice, izražavanje nacionalnih osjećaja, makar i u najblažem obliku), pa da se poduzmu čini surovog nasilja prema običnim seljacima. Evo nekih navoda iz bilješki Pezeta:

„Manje je krvi proliveno za stotinu godina austrougraske vladavine nego za pet godina jugoslavenstva od srpskih žandara…“

„Za bilo što nađe se isprike i opravdanja za zlostavljanje. Prilikom jednog od zadnjih mojih pastirskih posjeta, dva su čovjeka ubijena u jednom metežu od žandara…“

„Nakon ‘Memoranduma’ Mons. Bauera upućenog Stojadinovićevoj vladi, grožnje su sve češće i vjernicima i svećenicima i biskupima. Nasilja su bezbrojna…“

„Dobra volja Stojadinovića i Korošca uzaludna je, jer ih vojska i žandarmerija ignorira. Šef sigurnosti priznao mi je 27. rujna: „Ja sam nemoćan pred žandarima…

„Ni jedan svećenik nije siguran za svoj život. Ne prođe dan, da po koji ne dođe i zatraži moju zaštitu…“

„(…) Za vrijeme Austrougarske bilo je dosta 700 žandara za svu Hrvatsku, a danas ih ima 6.000 ili 7.000. To se opravdava zbog utjecaja i djelovanja komunista: nemoguće je stanje danas u Hrvatskoj…“

„(…) Informirao sam princa Pavla o situaciji. On mi je odgovorio: ‘Imate pravo, ali nisam ja sam i praktično ne mogu ništa’…“

„Mi živimo u režimu, koji je protiv nas. Svuda su špijuni, svuda su doušnici. To je turski sistem, koji se nastavlja po srpskom režimu. Policija, žandarmerija država je u državi…“*

* M. Landercy, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci 1989., str. 46/47.; istaknuo: Z.-P.

Izvor: narod.hr