KARAMAN, Ljubo, povjesničar i teoretičar umjetnosti te konzervator (Split, 15. VI. 1886 — Zagreb, 19. IV. 1971). Klasičnu gimnaziju završio 1904. u Splitu, Filozofski fakultet (povijest i zemljopis) 1910. u Beču, gdje je 1912–14. studirao povijest umjetnosti u J. Strzygowskoga i 1920. doktorirao u M. Dvořáka tezom Die romanische Plastik in Spalato. God. 1911. kratko nastavnik u klasičnoj gimnaziji u Splitu, potom u dubrovačkoj gimnaziji, od 1919. asistent Pokrajinskoga konzervatorskoga ureda za Dalmaciju, od 1926. glavni konzervator za Dalmaciju u Splitu. Pod pritiskom talijanske okupacijske vlasti 1941. napustio Split i do umirovljenja 1950. ravnao Konzervatorskim zavodom u Zagrebu.
Sljedbenik je teoretičarâ umjetnosti i konzervatorâ A. Riegla i Dvořáka i stvaralački nastavljač tzv. bečke škole povijesti umjetnosti. Njegov opsežan znanstveni opus obuhvaća desetak knjiga i oko 400 rasprava, dijelom objavljenih i u knjigama (Eseji i članci, 1939; Odabrana djela, 1986) te kao posebni otisci. Najviše je obrađivao umjetničke spomenike Dalmacije, od kasne antike do baroka, a pisao je i o srednjovjekovnoj umjetnosti Istre, sjeverne Hrvatske i Slavonije te BiH. Povijesno-umjetničko istraživanje produbio je poznavanjem arheologije, opće kulturne, političke i društvene povijesti, poglavito najranije hrvatske, uvodeći pritom nove metode i znanstveno-sustavno interpretiranje, pa je utemeljitelj suvremene hrvatske povijesno-umjetničke znanosti.
Shvaćanjem složenosti različitih kulturnih krugova i uočavanjem značenja prijelaznih stilova pridonio je razradbi umjetničkih razdoblja u Dalmaciji, kasne antike i ranoga srednjega vijeka, vrjednovanju umjetničkoga izraza od Radovana i Buvine do Jurja Dalmatinca i dalmatinsko-dubrovačke slikarske škole. Posvećen promicanju vrijednosti hrvatske stvaralačke okoline, otkrivao je nepoznato i uvodio nove pojmove tumačeći pokrajinske posebnosti i naglašujući udio domaćih u preradbi i uskladbi vanjskih utjecaja, te zacrtao obrise likovnoga izraza u Dalmaciji. Znanstvenim je tvrdnjama ustrajno branio istinitost i vrijednost naše likovne baštine.
Zaokupljen predromaničkom (starohrvatskom) umjetnošću od početka svojega znanstvenoga djelovanja, pisao o crkvici sv. Petra u Priku i graditeljstvu ranoga srednjega vijeka u Dalmaciji (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, VAHD, 1923), reljefu u krstionici splitske stolne crkve s likom kralja (VAHD, 1924–25; Zbornik kralja Tomislava. Zagreb 1925; Hauptmannov zbornik. Ljubljana 1966), sarkofagu Ivana Ravenjanina u Splitu i ranosrednjovjekovnoj pleternoj ornamentici u Dalmaciji (Starinar, Beograd 1925), predromaničkoj crkvici sv. Mihajla kraj Stona i njezinim ranoromaničkim freskama (Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, VHAD, 1928). U knjizi Iz kolijevke hrvatske prošlosti (1930) uz »prvu argumentiranu kritičku reviziju svih dotadašnjih pokušaja rješavanja problema u vezi s razvojem umjetnosti u Dalmaciji između VII. i XII. stoljeća« (M. Prelog, 1954) dao je sintezu starohrvatske umjetnosti promatrane u regionalnom okviru i posebnim prilikama periferijske okoline, uvjerljivo pobivši tezu Strzygowskoga da su Hrvati prenijeli sjevernjačke uzore drvene gradnje na Jadran te mišljenja o bizantskom stilu predromaničke umjetnosti. Izdvojio je dvije cjeline spomenika različitih izvora: presvođene crkvice slobodnih oblika kao izvorno djelo domaćih majstora i pleternu skulpturu crkvenoga namještaja, koja je nastala pod utjecajem sjevernotalijanske i nesmetano se dalje razvijala do originalnih predromaničko-romaničkih prijelaznih oblika u drugoj pol. XI. st.
Proučavajući spomenike nastale prije pleterne skulpture (O počecima srednjovjekovnog Splita do godine 800. Hoffillerov zbornik. Zagreb 1940; O spomenicima VII i VIII stoljeća u Dalmaciji i o pokrštenju Hrvata. VHAD, 1942–43), također je uočio prijelazne oblike. Polemizirao s E. Dyggveom o odnosu starokršćanske i starohrvatske umjetnosti (Glose djelu: E. Dyggve und R. Egger, Der altchristliche Friedhof Marusinac. VAHD, 1930–34). Posljednju je sažeto prikazao u Časopisu za hrvatsku poviest (1943), u kojem su i njegove recenzije novijih djela o ranosrednjovjekovnoj umjetnosti, a na popularan način u knjižicama Živa starina (1943) i Baština djedova (1944). Monografske obradbe remek-djela romaničkoga kiparstva Portal majstora Radovana u Trogiru (Rad JAZU, 1938) i Buvinove vratnice i drveni kor splitske katedrale (Ibid., 1942, proširena doktorska teza) drže se njegovim znanstvenim vrhuncem (K. Prijatelj, 1986).
Osebujnost gotičko-renesansnih prijelaznih oblika naglasio je u pregledu kasnogotičkoga i renesansnoga razdoblja Umjetnost u Dalmaciji. XV. i XVI. vijek (1933). Objelodanio je zapažene studije o Jurju Dalmatincu (Almanah Jadranska straža, AJS, Beograd 1926; Hrvatsko kolo, 1952; Peristil, 1954, 1960–62), šibenskoj i korčulanskoj katedrali (Hrvatska revija, HR, 1931, 1939), korčulanskim (Šetnjom kroz Korčulu i njene spomenike. Zagreb 1932, pretisak u knjizi Ornamente od svijeta, famoza Korčulo. Zagreb 1999) i zadarskim spomenicima (Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, AHID, 1962), dalmatinskim katedralama (Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1963), umjetničkoj opremi knjiga u Dalmaciji (HR, 1933) te dalmatinskom zlatarstvu (Hrvatski narod, 1943). Polemizirao s C. Fiskovićem o vremenu gradnje dubrovačke Divone (Historijski zbornik, HZ, 1951; Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, PPUD, 1960). Prvi je među domaćim stručnjacima »slikarska djela analizirao kao povjesničar umjetnosti« (R. Tomić), usmjeren uglavnom na romaničko, gotičko i renesansno slikarstvo te djelovanje domaćih radionica. U pionirskom radu O domaćem slikarstvu u Dalmaciji za vrijeme mletačkog gospodstva (AJS, 1927) istaknuo je postojanje dalmatinske slikarske škole u XV. i XVI. st., obrazložio naziv pseudobizantske ikone te prikazao minijature. Dalmatinskomu je slikarstvu posvetio i rasprave Stari dubrovački slikari (HR, 1943), O staroj slikarskoj školi u Dubrovniku (AHID, 1953), O mjesnim grupama dalmatinske slikarske škole u XV. st. (PPUD, 1955), O dubrovačkom slikaru 16. stoljeća Frani Matejevu Matkovu (Beritićev zbornik.
Dubrovnik 1960), a prvi katalog dalmatinske slikarske škole dao je u raspravi Notes sur l’art byzantin et les Slaves catholiques de Dalmatie (L’art byzantin chêz les Slaves. Pariz 1932). Baveći se bizantskim stilom u Dalmaciji, ograničio ga je na pojedine elemente i spomenike (Spomenici u Dalmaciji u doba hrvatske narodne dinastije i vlast Bizanta na istočnom Jadranu u to doba. Šišićev zbornik. Zagreb 1929; O putovima bizantskih crta u umjetnosti istočnog Jadrana. Starohrvatska prosvjeta, SP, 1958). Sklonost sintezi pokazao je već u raspravi Kulturni spomenici na našem Jadranu (AJS, 1925), u predavanju 1930. u Splitu O slijedu historijsko-umjetničkih perioda u Dalmaciji sa osobitim obzirom na spomenike Splita i Trogira (Obzor, 1931–32) te u sažetu prikazu umjetnosti na istočnom Jadranu od starohrvatskoga do mletačkoga doba (Naš Jadran, 1938. i kao p. o. u Splitu). Vrhunac istraživanja i tumačenja razvojnoga slijeda umjetnosti dosegnuo je knjigom Pregled umjetnosti u Dalmaciji (1952), u kojoj je umjetničku djelatnost Hrvata, od njihova doseljenja do potkraj XVIII. st., rasporedio prema kulturno-povijesnim razdobljima dalmatinske prošlosti.
U posljednjoj velikoj sintezi, O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva (1963), vrjednovao je umjetnost na našem tlu sagledavajući nastajanje umjetničkih djela u provincijaliziranoj, graničnoj te periferijskoj okolini, koja je pogodna za slobodu stvaranja i stvaralačku sintezu, dugotrajne retardacije i pojavu razdoblja prijelaznih ili miješanih stilova. Kategorijalnim pojmovima granične, provincijalizirane i periferijske umjetnosti K. se »uključuje u tokove opće teorije umjetnosti« (R. Ivančević, 1971–72). Proučavao je istarske spomenike (Afreski hrvatskog majstora u Sv. Mariji kod Berma u Istri. Alma mater Croatica, 1943; O srednjovjekovnoj umjetnosti Istre. HZ, 1949), srednjovjekovnu umjetnost u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, posebno zagrebačku katedralu (HZ, 1948, 1950; Bulletin JAZU, 1963), te starohrvatsku umjetnost u BiH (Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 1. Sarajevo 1942). Objavio članke o euharistiji na spomenicima u Dalmaciji (Svijet, 1930), Kristovoj muci na spomenicima u Splitu (Novo doba, 1931), Božiću u hrvatskoj umjetnosti (Spremnost, 1942–43; Pokret, 1944–45), mostarskom starom mostu (Hrvatski radnik, 1943) i bosanskim srednjovjekovnim stećcima (SP, 1952). Istražujući groblja starohrvatskoga doba, potanko je obradio njihove oblike i predmete, osobito nakit (Starohrvatsko groblje na »Majdanu« kod Solina.
VAHD, 1930–34; Iskopine društva »Bihaća« u Mravincima i starohrvatska groblja. Rad JAZU, 1940). Prinos arheologiji dao je i radovima Zlatni nalaz na Trilju nedaleko Sinja (VAHD, 1921), Arheološka istraživanja u Grohotama na Šolti (Novo doba, 1927), Otkriće kraljevskog samostana XI vijeka sv. Mojsija u »Šupljoj crkvi« u Solinu (Split 1931), Glose nekojim pitanjima slavenske arheologije (VHAD, 1952), O reviziji iskopina u Biskupiji kod Knina (SP, 1955). Prikazao je razvoj klasične arheologije u Dalmaciji (Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936), razmatrao potrebu za povezivanjem rada arheologâ, povjesničarâ umjetnosti i povjesničarâ u proučavanju ranosrednjovjekovnoga razdoblja sjeverne Hrvatske (HZ, 1952), te probleme hrvatske arheologije i povijesti umjetnosti (AHID, 1959).
Povjesničara umjetnosti i povjesničara povezao je već u djelu Dalmacija kroz vjekove (1934, franc. izd. 1933). Zapažena su i njegova djela iz povijesti i epigrafike Tragom hrvatskih kraljeva. O zadnjim iskopinama društva »Bihaća« u okolici Splita i Solina (HR, 1930), Natpis djakona Dobra iz vremena narodne hrvatske dinastije (Split 1931), Uspomene hrvatskih vladara i odličnika u gradu Zadru (Alma mater Croatica, 1944), O nekim pitanjima hrvatske povijesti do XIII st. (HZ, 1960). U skupini kritika O nekim novijim publikacijama o historiji umjetnosti u Dalmaciji (VAHD, 1922) ističe važnost objavljivanja arhivskoga gradiva za povijest umjetnosti, a u Osvrtu na neke novije publikacije i tvrdnje iz područja historije umjetnosti Dalmacije (Peristil, 1954) kritizira metode kojima se dolazi do teza i rezultata. Suautor je knjige o Dioklecijanovoj palači (1927), u kojoj je napisao poglavlje o njezinoj recepciji u povijesti umjetnosti. Konzervatorsko djelovanje započeo je kao pomoćni konzervator F. Bulića, a svoj prvi objavljeni rad posvetio je pitanju odstranjenja zgrade stare biskupije u Dioklecijanovoj palači (VAHD, 1920). Suprotstavio se postavljanju Meštrovićeva spomenika na Peristilu zbog narušavanja estetske ravnoteže (O Grguru Ninskomu i Meštrovićevu spomeniku u Splitu. Split 1929). Zastupao je stvaralačko konzervatorsko stajalište, a napustio borbeno (Anđela Horvat, 1944). Razvijajući Riegl-Dvořákovu teoriju konzervatorstva, utemeljio je znanstveni pristup u proučavanju, valorizaciji i zaštiti nacionalne spomeničke baštine, rješavajući raznovrsna konzervatorska pitanja (Izoliranje tzv. Hrvojeve kule u Splitu. Jugoslovenski istoriski časopis, 1938; O organizaciji konzervatorske službe u NR Hrvatskoj i Stav ranijih stoljeća prema spomenicima prošlosti i jedno konzervatorsko pitanje u Splitu 1685. godine. Zbornik zaštite spomenika kulture. Beograd 1950, 1951). Sprječavao je nagrđivanja i rušenja spomenika i s posebnom pozornošću prilazio konzerviranju dalmatinskih spomeničkih cjelina, a restauriranje je prihvaćao u ograničenom opsegu i uz određene uvjete. U razmatranjima Dvořákove krilatice »konzervirati a ne restaurirati« (Bulletin JAZU, 1965) osvrnuo se na povijest čuvanja spomenika, genezu principa konzervatorstva i metode zaštite spomenika arhitekture, skulpture i slikarstva.
Višnja Flego (2009)
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
Izvor: hbl.lzmk.hr