Cvito Fisković

FISKOVIĆ, Cvito, povjesničar umjetnosti i kulture, konzervator (Orebići, 24. XII. 1908 — Split, 13. VII. 1996).

Potječe iz pelješke pomorske obitelji poznate od XVI. st. i prožete kulturnom tradicijom.

Ginaziju završio u Dubrovniku 1928., diplomirao povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1933. Potom je nastavnik, 1935. i ravnatelj Građanske škole u Orebićima, profesor Biskupskog sjemeništa 1935./36. pa kustos Arheološkog muzeja u Splitu.

Od 1945. do umirovljenja 1977. ravnatelj je Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u Splitu (poslije Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture), 1950.–70. upravlja Historijskim institutom JAZU u Dubrovniku.

Sudjelovao je u osnivanju Pedagoške akademije u Splitu i Filozofskog fakulteta u Zadru 1956., vodio Međunarodni centar za postdiplomski studij zagrebačkog Sveučilišta u Dubrovniku 1970.–74.

Predavao je i na Courtal Institute u Londonu 1953. te na postdiplomskom studiju za očuvanje graditeljskog nasljeđa u Splitu. Pokrenuo i uređivao časopise Prilozi za povijest umjetnosti u Dalmaciji (1946.–77.), Anali Historijskog instituta u Dubrovniku (1952–72) i Adrias (1987–94).

Bio je urednik kulturne rubrike časopisa Mogućnosti (1954.–77.), jedan od utemeljitelja i član uredništva Čakavske riči (1971.–91.), urednik znanstvenih i stručnih izdanja Matice hrvatske, JAZU, Čakavskog sabora i Splitskoga književnoga kruga (djela M. Marulića).

Od 1948. dopisni, od 1958. redoviti član JAZU (danas HAZU), dopisni član SANU 1965.–91., član ANUBiH od 1984., od 1963. stalni, kasnije počasni član Međunarodnoga komiteta za povijest umjetnosti (CIHA), od 1987. član Ateneo veneto u Veneciji, počasni član (od 1974..) i nekoliko puta predsjednik Društva konzervatora Hrvatske, 1958. i prvi predsjednik Društva konzervatora Jugoslavije, od 1978. počasni član Društva arheologa Hrvatske.

Likovna djela integrira u kontekst ostalih umjetnosti i znanosti te u kulturnopovijesnu okolinu. Obuhvaća urbanističke i arhitektonske spomenike, djela kiparstva, slikarstva i umjetničkog obrta. Istražuje od detalja do najvažnijih pojava, povezujući znanstveničku djelatnost i svakodnevnu konzervatorsku praksu, podrobnu inventarizaciju i vrednovanje baštine s njezinom zaštitom i obnovom.

Polazi od iščitavanja arhivske građe (Dubrovnik, Korčula, Split, Trogir, Rab, Zadar, Šibenik, Hvar) i detaljne likovne analize spomenika na terenu. Na temelju novih arhivskih podataka i stilskih i komparativnih analiza ispravlja postojeća mišljenja.

Otkrivanjem stotine imena i atribucija lišava našu umjetničku baštinu bezimenosti i utemeljuje nacionalnu povijest umjetnosti starijeg razdoblja. Posebnu pozornost posvećivao je jeziku.

Zauzimao se za oblikovanje domaćega stručnog nazivlja, prikupljao je stare hrvatske riječi i u svoje znanstvene tekstove unosio poetičnost. Već prvom monografijom daje zapažene prinose.

Napisao je pregled dalmatinske povijesti umjetnosti (Naši primorski umjetnici od IX. do XIX. stoljeća. Hrvatsko kolo, 1948) i razvoja urbanističkih središta (Zbornik Društva inženjera i tehničara u Splitu. Split 1958.), vodio arheološka iskapanja na Majsanu (1963.–67.) te otkrio Majsanski spomenički sklop: antičku naseobinu (Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1984), ranosrednjovjekovne ruševine i starokršćansko groblje (Starohrvatska prosvjeta, 1981., 1983.).

Glavninu zanimanja usmjerio je na djelatnost domaćih majstora u zrelom srednjem vijeku i renesansi te među prvima vrednovao njihova djela i uvrstio ih u raspone europske umjetnosti.

Istraživao romaniku u Dubrovniku (Archaeologia Jugoslavica, Beograd 1954.) i Splitu (Hoffillerov zbornik, 1940; Bulletin JAZU, 1981; Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1990), otkrio splitsku romaničku slikarsku školu XIII. st. (Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1960.; Kačić, 1994.) i romaničko svjetovno graditeljstvo Splita i Trogira (Starohrvatska prosvjeta, 1952).

Uvid u trogirsku romaniku upotpunio otkrićem romaničke slike s kraja XIII. st. (Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1975). Dao i prilog za razumijevanje romanike na Hvaru (Zbornik Narodnog muzeja, Beograd 1979).

U studijama o drvenoj gotičkoj skulpturi u Splitu (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 1940) i Trogiru (Rad HAZU, 1942) objelodanio je dragocjene dokumente o djelovanju i djelima mnogih nepoznatih domaćih majstora i o tada još nedefiniranom kasnogotičkom slikaru Blažu Jurjevu Trogiraninu.

Posebno istraživao trogirskog majstora Mavra (Anali historijskog instituta u Dubrovniku, 1970.). Riješio je mnoge praznine u razvoju umjetnosti u Zadru od XIII. do XV. st., proučavao zadarske majstore u Dubrovniku u XIV. st. (Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1953).

Utvrdio je glavna djela dubrovačkoga graditeljstva i kiparstva XIV. i XV. st., razotkrio Mihoja Brajkova kao graditelja klaustra samostana Male braće, braću Petroviće i članove obitelji Andrijića kao graditelje Divone.

U znanstvenoj polemici s Lj. Karamanom o Divoni definirao mješoviti stil kao novu kategoriju, dokazavši istodobnost gotičkog i renesansnog sloga (Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1953., 1959., 1960.).

Osvijetlio je djelo Paskoja Miličevića te Petra Martinova iz Milana (Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1988.). Uz dubrovačku i splitsku, istražuje renesansu u Trogiru (Bulletin JAZU, 1959.), Zadru, Šibeniku, Omišu te Rabu (Rapski zbornik. Zagreb 1989.). Otkriva T. Bokanića kao graditelja u slogu zrele renesanse i manirizma (Peristil, 1973–74).

Usporedni pristup koji prati čitavo njegovo znanstveno djelo uzorno primjenjuje u svojim mnogobrojnim studijama o ljetnikovcima i kulturi ladanja, već od članka Tri ljetnikovca hrvatskih pjesnika (Hrvatska revija, 1940).

Posebice sveobuhvatno opisuje Sorkočevićev ljetnikovac na Lapadu i kulturu dubrovačkog ladanja. Promicao je umjetničko topografski pristup. Dao je nenadmašene prikaze Dubrovnika i Trogira, brojne priloge o Splitu (Izgled splitskog Narodnog trga u prošlosti. Peristil, 1954.), Pelješcu i Orebiću, preglede umjetničkih spomenika Lastova, Mljeta, Visa, Hvara te Brača (Brački zbornik, 1940), Kotora (Spomenik SAN, 1953.), Paga (Ljetopis JAZU, 1953), Segeta (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 1954.–57.), Lokruma (Bulletin JAZU, 1963.), Makarske, Korčule, Stona.

Pisao je o vodećim likovnim umjetnicima pojedinih razdoblja u Dalmaciji, o Radovanu i njegovim učenicima (Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1953.–54.), neobjavljenim djelima Blaža Jurjeva u Stonu (Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1961.), Splitu (Peristil, 1962.) i Trogiru, nepoznatim djelima I. Duknovića u zavičaju, o Nikoli Firentincu (Peristil, 1977.), o Jurju Matijevu Dalmatincu (Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1952.; Kaštelanski zbornik, 1989.).

Otkrivao i tumačio posebnosti hrvatske umjetnosti na Jadranu i istraživao veze kojima se ona nastavlja na opće tokove europske umjetnosti. Uspješno je tragao za djelima hrvatskih umjetnika u tuđini i pisao o likovnim i kulturnim vezama Dalmacije s Italijom (Mogućnosti, 1956., 1961.; Dubrovnik, 1995.), Mađarskom (Mogućnosti, 1965, 1990) te s Francuskom i Engleskom.

S našom je umjetnošću upoznavao strani znanstveni svijet. Baveći se suvremenom umjetnošću, likovne je kritike objavljivao najviše u 1930-im (G. Grosz, M. Pechstein, I. Job, E. Vidović, A. Zuppa, B. Dešković, I. Meštrović).

Pisao predgovore izložbenim katalozima (Ignjat Job. Split 1937.; Branko Dešković. Split 1940.; Emanuel Vidović. Zagreb 1963; Kaštelančić. Split 1973.), prikaze o B. Deškoviću (Dva doprinosa o umjetninama splitske galerije. Split 1956.), I. Lozici (Život umjetnosti, 1975.), I. Meštroviću (Starohrvatska prosvjeta, 1995) te o F. Mrazu, E. Murtiću. Objavljuje od 1932. likovne kritike i rasprave o starijoj hrvatskoj umjetnosti u periodicima Novo doba (1932.–40.), Hrvatska revija (1936.–40.), Obzor (1936.–38., 1941.), Hrvatski glasnik (1939.–40.), Umjetnički pregled (1939.), Napredak (1940–41.) i dr.

Znanstvene rasprave iz povijesti umjetnosti objavljivao u časopisima Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (između 1940. i 1994.), Historijski zbornik (1948–50), Ljetopis JAZU (1949, 1953–54, 1979), Starohrvatska prosvjeta (između 1949. i 1996), Anali historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (između 1952. i 1995.), Bulletin JAZU (1953–87), Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1953–95), Peristil (1954–94), Radovi Instituta JAZU u Zadru (između 1958. i 1995), Zbornik za likovne umetnosti (Novi Sad, između 1967. i 1985), Arte veneta (1971, 1978), Radovi Instituta za povijest umjetnosti (između 1979. i 1994.), Adrias (1987.–94.) i u zbornicima (Tkalčićev zbornik. Zagreb 1958.; Beritićev zbornik. Dubrovnik 1960.; Zbornik Zadra. Zagreb 1964.; Spomenica Gospe Anđela u Orebićima. Omiš 1970.; Zbornik Župe dubrovačke. Dubrovnik 1985.).

Surađivao u periodicima Slobodna Dalmacija (između 1944. i 1990.), Vjesnik (između 1945. i 1982.), Republika (između 1946. i 1970), Mogućnosti (1953.–97.), Dubrovnik (između 1956. i 1995.), Zadarska revija (1959., 1968.–69., 1972.), Telegram (1964.–70.), Forum (između 1969. i 1987.), Čakavska rič (1971.–95.), Kulturna baština (1972.–95.), Dani hvarskog kazališta (1975.–80.), Adrias (1987–94), Colloquia Maruliana (1995.–97.) te u Hrvatskoj enciklopediji (1941.–42.).

Jedan je od utemeljitelja nacionalne konzervatorske struke. God. 1945. pokrenuo i osigurao obnovu spomenika i povijesnih cjelina od Zadra do Dubrovnika, čuvajući njihovu izvornost i uklopljenost u ambijent, sljubljenost krajolika, starih naselja i spomenika (Zaštita likovne baštine. Dubrovnik, 1971., br. 2).

Proširio je područje i ciljeve zaštite spomenika, branio zaštitu integralne čovjekove okoline (Zajednička obrana kulturnih spomenika i prirodnih ljepota. Hortikultura, 1967.), anticipirajući suvremena prožimanja konzervatorske i ekološke zaštite.

Osnovao je pri splitskom Konzervatorskom zavodu restauratorsku radionicu u kojoj su spašene mnogobrojne umjetnine.

God. 1945–55. zaokupljen je prvim zamašnim istraživanjima i obnovom antičkog, srednjovjekovnog i kasnijih dijelova Dioklecijanove palače. Potkraj 1945. otkopao i obnovio njezina Srebrna vrata, 1949. započeo čišćenje podruma (Mogućnosti, 1960.; Kulturna baština, 1989.; Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 1996.).

Obnovio je šibensku vijećnicu, nadzirao mnoge zahvate na građevinama Trogira, Korčule, Dubrovnika i Splita. Njegovim nastojanjem obnovljen je Sorkočevićev ljetnikovac na Lapadu. Objavio više rasprava o zaštiti i popravku spomenika u Dalmaciji (Zbornik zaštite spomenika kulture. Beograd 1951–52, 1955; Zbornik otoka Korčule, 1970., 1972.; Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 1975.; Kaštelanski zbornik, 1987.).

Posvećen istraživanju zavičaja stvorio je »djelo kojemu nema premca po znanstvenim prinovama poznavanju kulturne povijesti Dalmacije« (I. Babić). Našao je više starih rukopisa važnih za našu kulturnu povijest, između ostalih oporuku povjesničara I. Lučića (Viestnik Hrvatskog državnog arhiva, 1941.), Nicolinijev opis Dioklecijanove palače (Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1994.).

Objavio je pravila bratovština na čakavskom (Čakavska rič, 1971.). Proučavao je čakavsko narječje i promicao nasljeđe čakavštine. Posebno je istraživao našu staru književnost (M. Marulića, P. Hektorovića, H. Lucića, M. Držića, P. Zoranića, M. Gazarovića, S. Gučetića, I. Đurđevića, I. Vidalija, P. Kanavelića) kao svjedočanstvo svojevrsne stvarnosti.

Utemeljio je proučavanje dalmatinske vrtne umjetnosti i unaprijedio njezino očuvanje. Proučavao je renesansne vrtove i one iz XIX. st., potaknuo zaštitu perivoja obitelji Gučetić u Trstenom, Sorkočević na Lapadu i u Rijeci dubrovačkoj te Garanjin-Fanfogna u Trogiru.

Pisao o ljubavi za hortikulturu hrvatskih renesansnih književnika, o važnosti ladanjskih vrtova (u: Vrtna umjetnost Jugoslavije, povijesno nasljeđe. Zagreb 1985.) te o ranoj pojavi palme u našem primorju, vrtovima B. Bogišića, dalmatinskim odrinama XVI.–XIX. st. u časopisu Hortikultura (između 1964. i 1994).

Prikupljao je etnografsku građu, bilježio narodne pjesme i običaje Pelješca i Korčule (Zbornik za narodni život i običaje, 1971.; Pelješki zbornik, 1976.). Objavljivao je studije i članke iz glazbene i kazališne prošlosti Dalmacije; o orguljama (Mogućnosti, 1974.), mišnicama u Trogiru i Omišu u XVI. st. (Arti musices, 1983), starim kazalištima u Splitu (Kazalište, 1946.) i Rijeci (Zbornik Rijeka, 1953), pozornicama Držićevih igara te o izgledu hvarskoga kazališta (Dani hvarskog kazališta, 1980). Dao je važne prinose povijesti našeg pomorstva (Pomorski zbornik, 1962.; Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru. Kotor 1972.), povijesti prosvjete i školstva prilozima o školovanju orebićkih pomoraca, čitaonicama i kulturnim društvima na Pelješcu u XIX. i poč. XX. st. (Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 1974., 1977.), zatim povijesti zdravstva, posebno u Splitu (u: Spomen knjiga Zbora liječnika Hrvatske. Zagreb 1954) i Hvaru (Acta historica medicinae, pharmaciae, veterinae, 1973).

Istraživao je i povijest športa u Dalmaciji, od igre loptom u renesansi do kamena s ramena (Povijest sporta, 1977., 1986.).

Predanim bavljenjem svakovrsnim »malim stvarima« unosio je životnost u svoje cjelovite rekonstrukcije kulturnopovijesnih sredina. Pisao je o ishrani (Adrias, 1987), kaminima (Bulletin JAZU, 1981), kamenu (Zbornik radova znanstvenog skupa Statut grada i otoka Korčule. Zagreb 1989.), posuđu, ručnicima, starim kartama, knjižnim uvezima, ex librisima.

Kao gimnazijalac objavljivao pjesme (Luč, 1926.–27.). Pisao je lirski obojene književne zapise i eseje. U svom dnevniku poetski je evocirao zavičajnu prošlost.

Objavio ga je djelomično: odabrane stranice Iz lirskog dnevnika (Republika, 1948.) i definitivniju verziju (1932.–39.) Mladenov povratak u zavičaj i Mladen u zavičaju (Forum, 1976., 1984.).

Njegov je rad »odigrao značajnu ulogu u jačanju nacionalne svijesti i samosvijesti na našoj jadranskoj obali« te »zahvaljujući njegovim istraživanjima imamo i veća prava i veće dužnosti da se smatramo baštinicima relevantnog kulturnog nasljeđa« (T. Maroević).

— Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja među kojima Nagrade AVNOJ-a (1977.), Nagrade za životno djelo SRH (1970.), Nagrade »Božidar Adžija« za znanstveni rad (1961., 1968) te Povelje UNESCO-a za dugogodišnju suradnju (1976.). U povodu 70-godišnjice života objavljen je 1980. Fiskovićev zbornik. U spomen na njegovu živu riječ 1996. u Korčuli su utemeljeni Dani Cvite Fiskovića kao godišnji znanstveni skup (prvi održan 1997. u Orebićima).

LIT.: Lj. Karaman: Korčulanska katedrala. Hrvatska revija, 12(1939) 12, str. 649–655. — F. Stelè (Frst.): Korčulanska katedrala. Zbornik za umetnostno zgodovino (Ljubljana), 16(1939–40) 1/4, str. 125. — I. Esih (ie.): Monografija o kiparu Branku Deškoviću. Obzor, 80(1940) 109, str. 4. — Isti: Nova proučavanja života i rada Jeronima Kavanjina. Ibid., 182, str. 2. — M. Katić (mk.): Najstariji kameni grbovi grada Splita. Novosti, 34(1940) 7, str. 13. — T. Mortiđija (M.): Rasprava dra Fiskovića o Kliškoj tvrđavi. Hrvatska revija, 13(1940) 2, str. 109. — Isti: Studija o gotičkoj drvenoj skulpturi u Splitu. Ibid., 4, str. 220–221. — Lj. Karaman: Zanimljiv opis trogirske katedrale iz XVIII stoljeća. Savremenik, 29(1941) I/3, str. 136–137. — Isti: Dr Cvito Fisković, Drvena gotička skulptura u Trogiru. Časopis za hrvatsku povijest, 1(1943) 1/2, str. 165–171. — F. Stelè (Frst.): Cvito Fisković, Gotička drvena plastika u Trogiru. Zbornik za umetnostno zgodovino, 19(1943) 1/2, str. 101–102. — S. Batušić: C. Fisković, Stara splitska kazališta. Kazališni list, 1946–47, 10, str. 10. — M. Prelog: C. Fisković, Naši graditelji i kipari XV i XVI stoljeća u Dubrovniku. Historijski zbornik, 1(1948) 1/4, str. 271–275. — Isti: C. Fisković i K. Prijatelj, Albanski umjetnik Andrija Aleši u Splitu i Rabu. Ibid., 4(1951) 1/4, str. 361–363. — Lj. Karaman: Osvrt na neke nove publikacije i tvrdnje iz područja historije umjetnosti Dalmacije. Peristil, 1954, 1, str. 26–39. — A. M. Strgačić: C. Fisković, Rapska pjesmarica iz druge pol. XV stoljeća. Zadarska revija, 3(1954) 2, str. 159–162. — F. Stelè (Frst.): Cvito Fisković, Naši graditelji i kipari XV i XVI stoljeća u Dubrovniku. Zbornik za umetnostno zgodovino, NV 3(1955) str. 282. — Isti: Cvito Fisković, Umjetnički obrt XV–XVI stoljeća u Splitu. Ibid., str. 283–284. — M. Fučić: C. Fisković, Naše urbanističko nasljeđe na Jadranu. Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 9(1960) 1, str. 32–33. — I. Bach: C. Fisković, Zadarski sredovječni majstori. Historijski zbornik, 14(1961) 1/4, str. 359–360. — V. Maleković: Fragmenti uništene cjeline. Dalmatinske freske. Vjesnik, 27(1966) 2. IV, str. 6. — Isti: Umjetnine ne propadaju, umjetnine nestaju (intervju). Ibid., 8. V, str. 8. — T. Maroević: Uz radove Cvite Fiskovića o starim ljetnikovcima. Život umjetnosti, 1966, 2, str. 99–100. — Isti: (Na marginama knjige Baština starih hrvatskih pisaca). Teka, 1972, 1, str. 158–165. — I. Šišević: Doprinos Cvite Fiskovića povijesnoj kulturi našeg pomorstva. Dubrovnik, 21(1978) 6, str. 97–100. — K. Prijatelj: Uz sedamdesetgodišnjicu i AVNOJ-evu nagradu akademiku Cvitu Fiskoviću. Bulletin JAZU, 1978, 45/46, str. 22–27. — Isti: C. Fisković, Hvarska katedrala. Zbornik za umetnostno zgodovino, NV 14–15(1978–79) str. 288–289. — S. Knežević: Razgovor o djelu Cvite Fiskovića. Život umjetnosti, 1979, 28, str. 34–39. — I. Babić: Predgovor (u: C. Fisković, Eseji. Split 1982, 7–16). — T. Maroević: Predgovor, bibliografija, izbor i napomena (u: Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 124. Zagreb 1985). — J. Belamarić: Rad Cvite Fiskovića na izučavanju i zaštiti kulturno-povijesne baštine. Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 26(1988) str. 241–245. — D. Domančić: Uz osamdesetu obljetnicu Cvita Fiskovića. Kulturna baština, 13(1988) 18, str. 3–5. — I. Perić: U povodu osamdeset godina života Cvite Fiskovića. Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 26(1988) str. 237–240. — N. Bezić-Božanić: C. Fisković, Ivan Duknović Ioannes Dalmata u domovini. Vrtal, 1(1992) 1, str. 549–553. — Ista: U spomen Cviti Fiskoviću. Čakavska rič, 24(1996) 1/2, str. 1–4. — M. Foretić: In memoriam Cvito Fisković. Dubrovnik, NS 7(1996) 3/4, str. 154–158. — T. Maroević: In memoriam Cvito Fisković (1908–1996). Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1996, 20, str. 189–191. — J. Belamarić: Tvorac cjelovite slike zavičaja. Mogućnosti, 448(1997) 1/3, str. 147–149. — B. Lučin: C. Fisković (1908–1996). Colloquia Maruliana, 6(1997) str. 280–281. — T. Maroević: Duh doma. Mogućnosti, 44(1997) 1/3, str. 155–160. — K. Prijatelj: Cvito Fisković (1908–1996). Ljetopis HAZU, 1997., 100, str. 311–312. — Potpuniju lit. do 1941. vidi u: Bibliografija rasprava i članaka JLZ, 12. Zagreb 1977.; Leksikon pisaca Jugoslavije, 2. Novi Sad 1979; C. Fisković, Eseji. Split 1982.; Pet stoljeća hrvatske književnosti, 124. Zagreb 1985.