Pišem o onome što mi je blisko i što dobro poznajem, to je preduvjet za dobru književnost
Povod našeg razgovora s Magdalenom Blažević je nagrada za najbolju kratku priču na Susretima Zija Dizdarević. Magdalena Blažević bosanskohercegovačka je kratkopričašica čiju prvu knjigu s nestrpljenjem očekujemo.
Ovogodišnja ste dobitnica nagrade za najbolju kratku priču na Susretima Zija Dizdarević. Koliko Vam znači ta nagrada?
Riječ je o jednom od najvećih i najvažnijih natječaja za kratku priču/pripovijetku u BiH tako da mi nagrada znači mnogo. U finale natječaja (prvih pet) ušle su moje dvije priče, pobjednička, “Stražara br. 13” i “Noćnik” što me vrlo obradovalo jer su obje priče dio zbirke koja će na proljeće 2020. izaći u Frakturi. U toj su zbirci od 24 priče nagrađene još dvije što mi na neki način potvrđuje da idem dobrim putem i da je izgledno da će čitatelji i kritika dobro prihvatiti zbirku.
Dok čitam Vaše priče uočavam zadivljujuće opise prirode. Suprotno suvremenim književnim težnjama (povratak prirodi) kod Vas se uočava okrutnost prirode i života na selu. Ne krijete da pišete isključivo o Bosni, a dugo živite u Mostaru. Jete li napisali ijednu priču o Hercegovini?
Mnogo pozornosti posvećujem jeziku, skrivenim detaljima i atmosferi zbog čega pišem vrlo sporo, srećom vrlo sam strpljiva dok pišem pa mi nije teško pročitati cijelu knjigu da pronađem riječ koja mi nedostaje. Naši pisci su sretni jer im je na raspolaganju pravo jezično bogatstvo nekoliko srodnih jezika pa priče mogu ispripovijedati preciznije i slikovitije. Priče iz zbirke su smještene u Žepče, zapravo više u sela oko Žepča, u razdoblju od polovine 20. stoljeća pa do rata 90-ih. Zasad ne pišem o suvremenoj stvarnosti jer ljude i događaje volim promatrati s distance. Zato je dobro da o gradu u kojem sam odrasla pišem danas kada više tamo ne živim. Nije bilo dvojbe o čemu ću pisati, već sam se s prvom pričom preselila u Bosnu. Ona je najvažniji dio mog identiteta i za nju vežem sve ono što se upisalo u mene dok sam se gradila kao ličnost. O Mostaru i Hercegovini ne pišem jer ne osjećam da imam pravo na to niti se javio poriv za tim.
Kako gledate na odnos poezije i proze i zašto proza mnogo lakše dopire do čitatelja?
Ne pišem poeziju, ali je mnogo čitam. Od pjesnika učim o sažetosti i reduciranosti jezika, o vještini stvaranja pjesničkih slika koje dobro funkcioniraju i u prozi. Odbacujem svaki višak u tekstu i sklona sam fragmentiranosti zato su moje priče prilično kratke i ne vjerujem da ću ikada pisati opsežne forme.
Ne mislim da proza lakše dopire do čitatelja, to je stvar individualnih čitateljskih preferencija. Uz to, društvene mreže su idealne za promociju poezije, za razliku od kratkih priča pjesme je mnogo lakšeokačiti na zid.
Ne pišete dugo, a priče su već zauzele svoje mjesto na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni. Što mislite jesu li Vaše priče donijele nešto novo?
Istina, pišem tek dvije tri godine jer sam bila posvećena drugim stvarima, a i nisam bila spremna napisati ove priče. Teško mi je govoriti o tome kakvo su mjesto zauzele priče na našoj sceni, mnogo toga će biti jasnije kad izađe knjiga i dobijem prve čitateljske dojmove ili izađe kritika. Pišem o onome što mi je blisko i što dobro poznajem, to je preduvjet za dobru književnost. Stvarnosti volim pridodati elemente horora, bajke i folklora.
Sve priče fokusirane su na ženske likove, zašto ste odlučili da baš njima date glas?
Ljudmila Petruševska u jednom je intervjuu kazala da su Ruskinje ženski Homeri i da ona ne mora previše izmišljati. Isto se može kazati i za naše žene, pogotovo one starije koje danas žive same po bosanskim selima. Ono što vam one mogu ispričati teško da može izmisliti maštovit i vješt pisac. Većinu vremena u Žepču provedem u razgovoru sa ženama iz sela i fotografirajući stare, napuštene kuće. U okolici Žepča ih je mnogo, neke su pravi dijamanti, zaključane su u stanju u kakvom ih je ostavio njihov zadnji stanovnik. Volim fotografirati takve prizore tako da sada imam pravi mali arhiv fotografija napuštenih kuća. Ponekad, ako imam sreće, naiđe netko tko zna obiteljsku povijest kuće. Ponekad mi je dovoljna jedna slika, anegdota da iz toga stvorim cijelu priču. Naše društvo (bilo) je duboko patrijarhalno i religiozno što je ženu postavilo u nemoguć položaj, ali je opteretilo i muškarca. U djevojčice se usađivao snažan osjećaj krivnje i stida kojeg se kasnije teško otarasiti. Pišem o ženama koje su trpile mušku nadmoć ili joj se uspijevale suprotstaviti, o njihovim tajnim životima. Zanima me što se događa u trenutku kada žena zarobljena obiteljskom svakodnevicom zatvori oči. Kakve su njene fantazije, što je ostalo prešućeno. Kroz priče o ženama ispisuju se i muške priče i sukob tih dvaju svjetova. Govorim i o ratu, također iz ženske i dječje perspektive, o svakodnevici koja se odvija iza kulisa tog rata.
Koji su to autori od kojih na neki način crpite inspiraciju?
Ne vjerujem u takvu vrstu inspiracije, ali vjerujem da je za dobrog pisca najvažnije da je dobar čitatelj. Pratim suvremenu produkciju u regiji i pokušavam čitati što više. Knjige sam prisiljena kupovati u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu jer je ponuda u knjižarama u Mostaru oskudna. Zaljubljena sam u prozu Herte Müller, pročitala sam sve što je prevedeno na naše jezike, i smatram je jednom od najvećih pjesnikinja. U njezinom je jeziku toliko poezije, neobičnih slika i simbola. Dokumentaristička proza SvetlaneAleksievič za mene je potpuno osvježenje, čudesna mi je njezina polifonija, ja je doživljavam kao hor posve različitih, uznemirujućih glasova koji u konačnici pjevaju istu pjesmu. Divim se tradicionalnom pripovijedanju Ljudmile Ulicke, snažnoj feminističkoj prozi Ljudmile Petruševske, ona piše horor bajke kojima propituje položaj žene u društvu nakon perestrojke, sada me u potpunosti osvojila Olga Tokarčuk… Mogla bih nabrajati u nedogled, ali najviše uživam u istočnoeuropskoj književnosti jer dijelimo istu sudbinu i iste tuge.
Nedostaje li Mostaru književnih programa i susreta? Koji su to festivali u regiji koje posjećujete?
Mostaru nedostaje mnogo toga, ali neke stvari na polju kulture idu na bolje. HNK radi sve bolje predstave, nedavno sam pogledala predstavu “Gnijezdo”, zatekla me dobra priča i odlična glumačka izvedba. Na repertoaru je i Krležino “Kraljevo” koje još nisam uspjela pogledati jer se ulaznice razgrabe isti dan, što je stvarno predivno. Još prije nekoliko godina karte za kazalište nismo morali rezervirati, uvijek je bilo slobodnih mjesta. Već nekoliko godina za redom održava se i književni festival Poligon. Ove godine je bio u svom najboljem izdanju iako nije bilo mnogo sadržaja. Gostovali su sjajni pisci Josip Mlakić, SemezdinMehmedinović, Almin Kaplan, Senka Marić, Katja Grcić, Danilo Lučić… Izvrsno je što West Herzegovina Fest podržava književne sadržaje i organizira natječaj za kratku priču, čini mi se da je to jedini natječaj u Hercegovini. Svake godine pojavljuju se nova, ali i dobro poznata književna imena iz regije. Mostar ima i jedan od najvažnijih i najboljih portala za književnost Strane koji su potkraj 2014. godine osnovali mostarski književnici Senka Marić, Almin Kaplan, Srđan Gavrilović, ElvedinNezirović i Adnan Žetica. Trenutno su u uredništvu Senka Marić i Srđan Gavrilović. Ja sam im se pridružila prije godinu dana. Sretna sam što sam dobila poziv da se pridružim uredništvu i što na ovaj način pratim suvremenu književnu produkciju u regiji.
Razgovarao: Ivan VRLJIĆ
Izvor: kerigma-pia.hr