Odilon-Gbènoukpo Singbo: O sretne li pandemije, koja raskrinkava noć (ne)vjere!

Današnjim evanđeoskim odlomkom (Iv 13 , 21-33.36-38) usuđujem se reći da ulazimo srž Muke našega Gospodina, zapravo ulazimo u njegovo trpeće srce. A njegova patnja poprima još veću težinu kada zna da će ga izdati jedan od njegovih prijatelja – da, prijatelja. Sjetimo se samo njegovog pitanja iz evanđelja po Mateju u trenutku kada je Juda došao da ga predaje: Prijatelju, zašto ti ovdje! 

Do kraja, do križa i smrti smatrao ga je i dalje prijateljem. Evanđelje nam kaže da je Isus za stolom bio čak „potresen u duhu“ pred takvim činom izdaje. Nadam se da uz vaše „prijatelje“ imate po koje neprijatelje. To je znak da činite nešto vrijedno u svojem životu. Jer ako je vaš život takav da vam svi plješću imate razloga biti zabrinuti. Ako u svemu što činimo, njegujete ispravnu savjest u svjetlu Božje riječi i zapovijedi, onda ne trebamo se bojati ako se pojavi netko kome nismo simpatični, koga svojim ispravnim i nesebičnim životom „žuljate“ ili tko vas izdaje.

Na veliki utorak, Duh Sveti preko crkvene liturgije nas suočava s problemom izdaje. Zašto? Upravo zato da nas upozori i očuva od zamke izdaje. Znakovito je da nijedan od Isusovih učenika nije znao tko će to biti, a i sam Juda je glumio nevinost. Jer „se zgledahu među sobom u nedoumici o kome to govori.“ A svatko je duboko u sebi nosio ovo Petrovo znakovito pitanje: „Gospodine, tko je taj?“ Kao da su svi bili duboko svjesni pogubnosti takvog poteza, ali ujedno činjenice da svatko od njih može izdati. Da su sposobni za vrhunska i plemenita djela, kao i za zlodjela. To je istina našega života. Možemo povrijediti najbliže. Zapravo nemoguće je ponekad ne povrijediti one koje volimo. A najviše povrijedimo one koje volimo. Međutim, pazimo da ih ne izdajemo zauvijek. Petar je jednako izdao, ali se pokajao. Juda je izda, ali se objesio. To je Judina drama. Evanđelist Ivan nam kaže da Juda uzme zalogaj i odmah iziđe. „A bijaše noć.“ Noć izdaje, noć kao znak prividnog prijateljstva.

Noć, znak neiskrenosti i nespremnosti stati uz prijatelja. Noć neposlušnosti Kristu i njegovoj zajednici – Crkvi. Noć, unutarnjeg razdora i stvaranja vanjskih nemira i podijeljenosti. Noć, znak nevjere i površnog shvaćanja dubine Kristova otajstva. Noć, banalizacije života i ugrožavanja istoga. Ova pandemija postala je unutar same crkve i posljedično unutar društva izvor raskrinkavanja raznih noći u kojima hodamo kao vjernici i kao svećenici. Ona nam je postala veliki ispit savjesti o kvaliteti naše vjere. Je li ona folklorna vjera koja ad hominem proziva druge koji se izlažu za duhovno dobro drugih? Je li „prerevna“ vjera koja osuđuje odluke Crkve – tisućljetne Majke i Učiteljice: od Pape do poslušnih svećenika? Ili je pak vjera koja – unatoč boli pred tim razumnim odlukama – nastoji biti ljubavlju djelotvorna upravo zbog života ugroženih ljudi? Hvala ti draga Pandemijo, što ćeš pomoći društvu da se očisti od nebitnoga, ali najviše Crkvi i njezinim članovima da se zapitaju o kvaliteti svoje vjere i da krenu radikalnim putem zaštite od Boga darovanog života.

Nakon takvog Judinog izlaska u noć nevjere i izdaje, reče Isus: „Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti!“ Ljudska izdaja, u Božjim očima je proslava. Tko ide tom Božjom logikom, ne treba se ničega bojati. Ni napada, ni smrti. No, nastojimo samo kroz ovo vrijeme malo više gledati svoj odnos prema Bogu, usmjeriti malo više prema sebi osuđujući kažiprst, urediti dvorište vlastite vjere, i pustimo druge da i to čine na svoj način. Tada će nam ovaj Uskrs imati okus Neba.