Frano Baras: Azijski bič tri puta harao Dalmacijom

Sve do početka 19. stoljeća kolera je endemično harala samo u Indiji oko ušća Gangesa. Onda je 1817. krenula iz svoje pradomovine na veliki pohod po kugli zemaljskoj, da bi u dvadesetak godina pokosila više od pedeset milijuna ljudi. Kako je za razliku od kuge napredovala veoma polako, više desetljeća nisu je smatrali zaraznom bolešću. Neki su tvrdili da su potrebni posebni „lokalni i telurijski uvjeti“ da bi se pojavila, da njezini uzročnici latentno postoje posvuda, a do epidemije dolazi samo u određenim prilikama.

Izvještaj splitskog liječnika dr. Frane Lanze

 Poslije velikih ljetnih vrućina 18. srpnja 1836. u srednjoj Dalmaciji iznenada je zahladnjelo. Snažni sjeverozapadnjak i hladna kišica natjeraše Splićane da navuku zimska odijela. Istoga dana doplovio je iz Trsta jedrenjak nakrcan robom. Dio tereta namijenjena dvjema gradskim trgovačkim tvrtkama pomagalo je iskrcavati nekoliko članova težačke obitelji Trumbić s Lučca. Brodom je doputovao i brat nekog Pollaka, Židova nastanjena u središtu staroga dijela grada. Sutradan u pločarici Trumbićevih zavlada velika strava. Oni što su iskrcavali robu osjete malaksalost, otupjelost, vrtoglavicu. Oštri grčevi rezali ih u želucu, trbuh grgoljao. Oči i obrazi iznenada su im upali, a naokolo očnih duplji pojavili se veliki ljubičasti krugovi. Podilazili su ih žmarci, a hladan znoj oblijevao glavu i noge. Počeše povraćati. Što je najgore, navalili i nekontrolirani ljepljivi, pjenušasti, bjelkasti proljevi… Uznemireni susjedi dijelili su savjete, donosili raznorazne napitke, nastojali pomoći. Ali sve je bilo uzalud. Vijest o neobičnoj bolesti ubrzo dopre i do općinskog ureda. Vlasti pozovu gradske liječnike, među njima i dr. Franju Lanzu. Na temelju opisanih simptoma on odmah posumnja na koleru i predloži neka se poduzmu najstrože karantenske mjere. Ali općinske vlasti nisu poslušale savjet. Kolera, taj azijski bič, do tada je u bila nepoznata bolest, a većina liječnika nije je smatrala zaraznom.

U međuvremenu je oboljela i služavka trgovca koji je primio robu. Umre i građanin Pollak. Bolest se u tren oka proširila po susjedstvu Trumbićevih, a idućih dana i gradskim središtem. Prvi put u povijesti Split se suočio s nesmiljenom azijskom pošasti o kojoj su se dotle slušale užasne priče. Tako su i u Splitu pojavu kolere dovodili u vezu s „naglim zahlađenjem“! U to vrijeme nitko nije ni mogao znati da se opaka bolest prenosi bakterijama u izmetinama oboljelih te da obolijevaju oni što piju zaraženu vodu ili jedu zagađenu hranu. Osim toga, u europskim gradovima, pa tako i u dalmatinskima, higijenski uvjeti bili su oskudni. Nije bilo ni kanalizacije ni tekuće vode.

Pošast od Splita do Opuzena

Splitskim uličicama zavladali su kuknjava i plač. Svatko je žalio mrtve, ali ujedno se tresao od straha hoće li nevidljiva pošast pokositi i njega. Čim bi se u nekoj kući pojavila bolest, ukućane je zahvaćala panika. Izbezumljeni stanovnici obilazili su crkve, molili se i zavjetovali nadajući se da će ih nebeski zaštitnici sačuvati od nagle i okrutne smrti. Već 28. srpnja 1836. otvorena je raka sv. Duje u katedrali. Građani su postili i provodili strogu pokoru. Epidemija je potrajala tri mjeseca Od 9000 Splićana oboljelo ih je 413, ozdravilo 236, a umrlo 177.

Također jedrenjakom iz Trsta stigla su 18. srpnja 1836. u šibensku luku trojica mornara povratnika. Jedan od njih osjeti se loše i zatraži pomoć od uglednoga šibenskog liječnika dr. Gjadrova. On, sumnjajući na srdobolju, propiše mu biljne lijekove i mornari nastave pješice prema Trogiru. Među njima je bio Antun Žižak, koji stigavši u Trogir odmah posjeti zaručnicu, kćer vrtlara obitelji Garagnin, koja je s ocem stanovala u gospodarskoj zgradi ispred Travarice. Uz ostale darove preda joj i zavežljaj rabljene odjeće kupljene za male novce na Ponte Rossu u Trstu. (Poslije će priznati da je kupujući robu čuo da je pripadala bolesnicima – kolera je naime već harala Trstom!) Djevojka, ne sluteći zlo, opere odjeću još istoga popodneva i osuši je do večeri.

Sutradan (19. srpnja) trogirski liječnik dr. Tacconi susretne djevojku na ulici i iznenadi ga njezin neuobičajen izgled. Ona mu se potuži da se osjeća loše, ali pretpostavlja da je to zato jer je jučer čitavo poslijepodne prala robu! Liječnik joj preporuči mirovanje i čajeve za znojenje. Poslije nekoliko sati hitno ga pozovu – djevojka je već imala sve simptome kolere! Dok je izdisala, oko nje se okupile prijateljice i znanice. Od osmero prisutnih, već sutradan umrlo ih je sedmero, među njima i svećenik Stipčić, koji joj je dao posljednju pomast.

Trogirani na udaru

Dok su Trogirom brecala mrtvačka zvona, preplašeni stanovnici zatvoriše se u kuće, a nekoliko stotina ih pobjegne u okolicu. Tako i neki Rogulj, sluga u obitelji Burić, stigne svojima u Prapatnicu. Umro je iste večeri, a za njim je oboljelo sedmero ukućana, od kojih je već sutradan umrlo petero. Saznavši za nesreću koja joj je pogodila obitelj, kći udata u Muću požuri rodnoj kući. Iako se zadržala kraće vrijeme, na povratku ponese sa sobom klice bolesti. Umre ona i još dvoje ukućana. Širenje bolesti po mućkoj krajini spriječio je prosvijećeni posjednik Sebastijan Cambj naredivši strogu izolaciju kuće oboljelih.

Kolera se naročito žestoko okomila na Trogirane. U kratkom razdoblju u nekim kućama umiralo je i po trinaest osoba. Strah je bio toliki da su mnogi oboljeli izdisali potpuno napušteni. Nitko nije htio pomoći ni uz najveću nagradu. Liječnici su smatrali da je tolika smrtnost pogodila Trogir ponajviše zbog veoma nehigijenskih uvjeta stanovanja, tijesnih uličica i močvarne okolice. Od ukupno 2838 stanovnika oboljelo je 331, ozdravilo 135, a umrlo 196. U prvim tjednima oni nastanjeni na Čiovu odvojili su se podignuvši pokretni most. Sve dok je izoliranost trajala, nije se pojavio ni jedan slučaj bolesti! Ali vlasti, uporno tvrdeći da kolera nije zarazna bolest, zapovjede neka se ponovno uspostavi promet. Tada se bolest prenese i na Čiovo.

U Kaštela je bolest prenio tek 6. kolovoza 1836. Marko Čipiko, koji se vraćao iz Skradina preko Šibenika i Trogira. Od svih Kaštela ostao je pošteđen jedino Kaštel-Lukšić, jer je posjednik Šimun Michieli Vitturi naredio strogu izolaciju čitavog mjesta.

U Šibeniku je kolera buknula istoga dana kada u Splitu i Trogiru. Od ukupno 5399 stanovnika oboljelo ih je 458, ozdravilo je 242, a umrlo 216. Poslije nekoliko dana zahvatila je i Skradin, gdje ih je na 1100 stanovnika oboljelo čak 222, ozdravilo 104, a umrlo 118. Na Pagu se pojavila 11. kolovoza, pa je od 1869 stanovnika oboljelo čak 547, ozdravilo 451, a umrlo samo 96! (Suvremenici su smatrali da ti podaci ne mogu biti realni.) U Zadru je epidemija izbila dosta kasno, tek 8. rujna. Na 8799 stanovnika oboljelo je 272, ozdravilo 149, a umrlo 123. U Sinju i Visu prva oboljenja javila su se 5. rujna. U Metkoviću i Opuzenu 25. rujna, u Vrlici 27, a u Hrvacama tek 15. listopada.

U splitskom i zadarskom okrugu bilo je ugroženo 19 općina i 55 mjesta. Od ukupno 61.863 stanovnika, oboljelo je 3007, ozdravilo 1837, a umrlo 1170.

Tako se Dalmacija prije 184 godine prvi put u povijesti suočila s azijskim bičem. Bolest je izazvala neopisivu paniku i strah. Naročito zbog naglosti. To je iznenadilo i same liječnike.