Jozo Renić: Kako je Hitrec rekonstruirao Hrvatsku i Bosnu iz 14. i 15. stoljeća

Radnja romana smještena je u kontekst dramatičnih događaja u srednjoeuropskom, istočnoeuropskom i mediteranskom području. Prvenstveno je tu riječ o dolasku na ugarsko i hrvatsko prijestolje Žigmunda Luksemburškog…

Višegodišnji autor vezan uz AGM, Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, opet se latio povijesne teme. Njegov povijesni roman Vladar Bosne, nakon nedavno objavljenog romana o Nikoli VII. Zrinskom Samo sreća, ništa drugo, opet nas vraća u hrvatsku prošlost; djelo je na podlozi povijesnih zbivanja na prijelazu 14. u 15. stoljeće, uz Hitrecovu poetsku nadgradnju.

Hitrec na zanimljiv način rekonstruira 14. i 15. stoljeće u Hrvatskoj i srednjoj Europi.

Od talijanskog trgovca do ugarskog veleposjednika

Radnja romana smještena je u kontekst dramatičnih događaja u srednjoeuropskom, istočnoeuropskom i mediteranskom području. Prvenstveno je tu riječ o dolasku na ugarsko i hrvatsko prijestolje Žigmunda Luksemburškog, na poraz kršćanske vojske kod Nikopolja, na krvavi sabor u Križevcima, ugarski upadi u Bosnu itd.

Kroz tu nas priču pripovjedački vodi Pipo od Ozore, talijanski plemić, koji se u povijesti spominje i pod drugim imenima – Filippo Scolari, Pippo Spano, Ozorai Pipó, a u istočnih nam susjeda poznat je i po nazivu Filip Mađarin, jer je u kasnom srednjem vijeku uspio postati velikašem na području Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva.

Pipo od Ozore rodio se na području Toscane oko 1369. godine. Došao je već u mladosti u Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo kao talijanski trgovac, a s vremenom je ušao i u službu Žigmunda Luksemburškog – hrvatsko-ugarskog kralja i vladara Svetog Rimskog Carstva. Oženio se ugarskom plemkinjom i tako stekao velike posjede. Sudjelovao je u bitkama protiv Turaka, ali i Mlečana – sa svojom vojskom početkom 15. stoljeća dospio je dalje od Venecije…

Ugarski prodori u Bosnu

Žigmund Luksemburški, hrvatsko-ugarski kralj, posljednji je potomak dinastije Luksemburgovaca. Pravo na hrvatsko-ugarsko prijestolje stekao je ženidbom s Marijom, kćeri Ludovika I. Anžuvinca, koju je oslobodio iz zatočeništva u Novigradu.

Godine 1396. poveo je križarsku vojnu protiv Osmanlija, ali je u bitki kraj Nikopolja njegova vojska bila teško poražena. Time mu je bio prilično oslabljen položaj u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Poveo je zatim niz ratova te je napao i Bosnu, a 1408. u bitki kraj Dobora zarobio je bosanskoga kralja Tvrtka II. Kotromanića i velik broj bosanskih velikaša, koje je dao pobiti.

U Bosni se zapravo pod vodstvom Hrvatinića i kralja Tvrtka II. stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Žigmunda.

Tamo poslije Tvrtka smjenjuju kraljevi sve manje utjecajni, a postavlja ih i skida s vlasti bosanska vlastela, poglavito veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji predvodi bosanske velikaše i u koga je istinska moć. Hrvatinić se prvi put spominje u ispravi iz 1376. godine kao knez i vitez hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca. Nakon smrti kralja Ludovika sudjelovao u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Žigmunda Luksemburškog. U Bosni se zapravo pod vodstvom Hrvatinića i kralja Tvrtka II. stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Žigmunda, premda je nakon Žugmundova vojnog upada u Bosnu Hrvatinić prešao na njegovu stranu. Tada je zadržao dotadašnje časti, upravu nad Splitom i mnogim drugim gradovima. Ipak, ugarskom pobjedom u Bosni počela je slabjeti moć Hrvatinića…

Povratak prošlosti

Inače, Hitrec se povijesnom romanu okrenuo već odavno –  trilogija „Kolarovi“ obuhvaća cijelo 20. stoljeće, roman „Što Bog dade i sreća junačka“ Jelačićevo doba iz 19. stoljeća, „Špliberk“ je smješten u 18. stoljeće (doba baruna Trenka), „Samo sreća, ništa drugo“ u 17. stoljeće…

Razlog svog “povratka u prošlost” jednom je prilikom objasnio tako da se dosta bavio sadašnjošću i bio autor suvremenih događaja, bio je koncentriran na svoje 20. stoljeće, ali mu se činilo da je to u jednom trenutku postalo nezanimljivo. Ovaj put na zanimljiv način rekonstruira 14. i 15. stoljeće u Hrvatskoj i srednjoj Europi, a to je opis razdoblja koji bi – uz neprijepornu literarnu vrijednost ovog djela – mogao uvelike pridonijeti boljem poznavanju i razumijevanju nacionalne prošlosti.