Ana Papić: Majstori zlatnih ruku

Poseban dio etnoloških proučavanja čine stari zanati. Naši su preci sve izrađivali ručno pa je svaki predmet iz prošlosti neprocjenjivi unikat. Iako danas stari zanati sve više padaju u zaborav, valja se prisjetiti naših majstora u prošlosti

0
Poseban dio etnoloških proučavanja čine stari zanati. Naši su preci sve izrađivali ručno pa je svaki predmet iz prošlosti neprocjenjivi unikat. Iako danas stari zanati sve više padaju u zaborav, valja se prisjetiti naših majstora u prošlosti.

Krznari su proizvodili ćurkove (toplu odjeću), a sarači (sedlari) su proizvodili sedla. Uglavnom su se koristile dvije vrste sedala: oni od drveta (slični samarima, bosanska sedla) i od kože (švapska). Kožna su sedla imale samo najbogatije obitelji. Konje za jahanje (sedlenike) imali su u vrijeme turske uprave begovi i age, kasnije svećenici i imućniji trgovci. Domaćini su u grad stizali na svojim sedlanicima te kupivši što je potrebno, uz čašicu u gostionici proljudikali s prijateljima. Vlasnici su ispred gostionica postavljali binjektaše (veći kamen) kako bi jahač nakon nekoliko čašica mogao lakše uzjahati konja. Zanimljivo je spomenuti da je u Livnu jedan od ponajboljih sedlara bio Anto Jurkić, otac poznatoga slikara Gabriela Jurkića.

Posla su imale i samardžije. Izrađivali su samare – tovarno sedlo. Na osamarenom konju i magarcu dogonila su se drva, osušene grane, mlivo iz vodenica, sijeno s livada…

Stari je naziv za cipelu kundura, a proizvodili su ih cipelari ili kundurdžije. Majstori su onima koji su htjeli skrenuti pažnju na cipele stavljali posebnu prašinu – škrip među đonove kako bi cipele jače škripile pri hodu. Oni koji su i dalje nosili opanke bili su podvrgavani ruglu:

U moga komšije noge kokošje,
kada stupa, ne čuje se lupa.
   (Manđeralo, 1999, 29.)

Vuneni su obrti bili karakteristični za stočarske krajeve. Zabava i pjesma pratile su striženje ovaca te vlačanje i pranje vune. Predenjem su se prerađivala vlakna biljnoga ili životinjskoga podrijetla u pređu za tkanje i pletenje. To se radilo preslicom tako što se vlakna pričvrste na preslicu, povlače prstima i oblikuje se pređa koja se namotava na vreteno.

Tufekčije, kujundžije, kazandžije

Ćebedžije su se bavile izrađivanjem ćebeta. Vuna se rastavljala na striževinu (ovčja vuna dugih vlasi ostrižena škarama – nožicama od koje se plelo čarape i terluke) i stružovinu (vuna strugana s osušenih ovčjih mješina, a bila je prikladna za tkanje ogrtača – ćebadi i biljaca-pokrivača). Potom se vuna pucala i nuzala-pravila se potka za tkanje ćebeta. Najviše su posla imali u vrijeme svadbi jer se mladencima kupovalo ćebe i kad je čobanima trebala nova ćebad.

Suknari su od sukna krojili muška i ženska odijela. U ovaj su zanat spadala i janjčeta – sukna u koja se utkaju bičevi vune, a njima su se pokrivala sedla.

Putnici su sa sobom na putovanja nosili tende (šatore) za prenoćišta, a životinje bi zaštitili mutapima (čulovima) – kositrenim pokrivačima koje su izrađivali mutapčije (čulari).

I pokretni su se oltari, dok su se mise držale vani, natkrivali kositrenim pokrivačima.

U Bosni su radili i majstori koji su pravili i popravljali oružje – puškari (tufekčije) te zlatari (kujundžije) koji su izrađivali muški i ženski nakit.

Đunđer je bio zajednički naziv za tesare, stolare, tokare, zidare koji su pogađali gradnju kuće.

Nezaobilazni su u izradi motika, sjekira, lopata i ostaloga potrebnoga seoskoga oruđa bili kovači.

Kazandžije su pravili kazane za pečenje rakije, a lončari su izrađivali posuđe. Osnovne sirovine za izradu posuđa bile su bakar, drvo, glina.

Košarači su od vrbovoga pruća pleli košare različitih oblika i dimenzija. Za pletenje se koristilo mlado pruće koje je zbog soka koje je sadržavalo bilo savitljivo. Ako bi se skidala kora s pruća, košare su bile svijetle boje, a za tamniju boju košara, kora se nije skidala.

Čipkarstvo svjetska baština

UNESCO je 2009. godine na popis nematerijalne svjetske baštine u Europi upisao i hrvatsko čipkarstvo. U drugim europskim zemljama čipku su izrađivali pripadnici plemstva i građanstva te ženski crk­veni redovi, a u Hrvatskoj žene u ruralnim sredinama.

Glavna su središta izrade čipke u Hrvatskoj: Lepoglava, Pag, Hvar, Sveta Marija u Međimurju gdje se izrađuje svetomarska čipka koja se ubraja među jednostavnije čipke koje se izrađuju najčeš­će sa šest pari batića pa do 36 pari ako je uzorak zahtjevniji. Jedinstvena je jer se izrađuje jednom neprekinutom niti koju drži jedan par batića. Poželjno je, dakle, da se konac tijekom pletenja ne potrga. U Lepoglavu su vještinu izrade čipke vjerojatno donijeli pavlinski svećenici, a služila je prije svega za izradu rubnoga ukrasa nošnje.

Vjeruje se da je korijen paške čipke (bijeloga zlata) u Mikeni, a prvi zapisi o njoj potječu iz 15. st. Za njenu izradu nisu postojali nacrti, nego se način izrade prenosio usmenom predajom. Benediktinke u svom samostanu u Hvaru izrađuju čipku od agave. Ova je vještina u Hvaru poznata od 19. st., a podrijetlom je s Kanarskih otoka. Niti za izradu dobivaju se iz sredine svježih listova agave.

Brojna su mjesta ime dobila po radinostima koje su u njima bile razvijene, a ima i prezimena koja svoje podrijetlo duguju nekom vrsnom majstoru svoga zanata. Ova kao i brojna druga zanimanja kao što su urari, rezbari, četkari, bombondžije… bez kojih je život u prošlosti bio nezamisliv dio su naše bogate obrtničke baštine i jedinstvenosti te dokaz da su naši stari doista bili majstori zlatnih ruku.

 

Izvor: Svjetlo riječi
Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.