Svaki put ista il’ slična priča. Vapaj prema nebesima. Krik. Oskvrnuti grobovi. Razmrskane lubanje. Opljačkani. Do kada ćemo trpjeti taj nemar, nehaj i indiferentnost. Pa čiji preci tu leže? Otkuda su ti biskupi, kapetani, plemići, ljudi… nije bitno koji su imali status, društveni privilegij, bogatstvo. Bitno je sada kako se Mi odnosimo prema tomu, zar je problem to urediti nekakvom limenom il’ kamenom pločom, na hrvatskom i engleskom jeziku, da se više znade tko tu i zašto počiva.
Da se zamoli namjernike putnike da to poštuju, prođu il’ odaju humanu počast. Nikako da se te kosti ostave na miru, stalno ih netko premeće, premješta, razbacuje… šutnja je presnažna, a bol je prevelika. Rješenje je jednostavno. Zaposliti tri čovjeka, koji će to na tjednoj razini obilaziti, uređivati, popisivati. Zar je to nemoguća misija za Kotorsku biskupiju. Zar to toliko iziskuje sredstava? Sve crkve, grobišta, kapele digitalno mapirati na jednoj svima dostupnoj on-line karti. Ako su nekoć to kartografi vlastoručno i tiskarski stroj nevjerojatno precizno mogli pedantno ucrtavati il’ tiskati, zar mi to danas ne možemo u dobu digitalne tehnologije.
Također je moguće podići jedan dron, snimiti sve iz zraka objekte i označiti ih jednom zauvijek… Ažurirati konstantno te podatke, koji bi bilo dostupni prvenstveno na stranici Kotorske biskupije, i gdje bi se napokon počela voditi ozbiljna briga o grobištima naših predaka. Naprosto iz razloga, jer ćemo i Mi jednog dana negdje biti ispraćeni na posljednji počinak, pa kako bi željeli da nam netko lubanju rabi za kojekakve okultne i neke druge kvazi ezoterijske obrede, rituale i k tomu slično.
Posljednje upozorenje, primite se više posla, zasučite rukave, skinite sunčane naočale, izađite iz svojih udobnih klimatiziranih prostorija, i skupite to malo preostalih ruku. Svaka odgoda, svaki dan je već posljednji. Jer uskoro će večer, a dan je već na izmaku…
