Antun Babić: Najnoviji apel i poruka hrvatskog disidenta Antuna Babića

“TKO VAS ŠIŠA, POLITIČKI GLUPANI”

Ljeto provodim u stanu u Zagrebu i to mi daje dodatnu mogućnost za što detaljniju analizu zastrašujućeg političkog stanja u Hrvatskoj nakon zadnjih parlamentarnih izbora.

I nakon što je Plenković izvršio jedan od najvećih političkih udara u Hrvatskoj, barem od ulaska Hrvatske u državu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, politička i mentalna slika prosječnog glasača u Hrvatskoj, a posebno domoljuba, nije se promijenila niti za nano česticu.

Kao čovjek koji je dugo godina živio u demokraciji u Australiji, gdje sam naučio da, barem je tako bilo u ono vrijeme, glasači u demokratskim društvima imaju istančan osjećaj za ugrozu nacionalnih interesa i vrlo brzo kažnjavaju svoje političare već na sljedećim izborima.

Nažalost, možda je to samo moj dojam (ispravite me ako jako griješim), hrvatski glasači tj. hrvatski domoljubi reagiraju obrnutom logikom. Što hrvatski političari (primjerice Plenković) više rade protiv hrvatskih nacionalnih interesa i protiv samostalne hrvatske države, glasači u Hrvatskoj ih još više nagrađuju.

Nisam ni psiholog ni sociolog da bi to mogao protumačiti na vrlo visokoj znanstvenoj razini. Kao političkom emigrantu, menadžeru, političaru, novinaru, diplomati, ostaje mi samo da zaključim kako je riječ o genetskom političkom problemu višestoljetnog ropstva nas Hrvata.

Danas smo, možda više nego ikada u povijesti, u posebno velikoj opasnosti da kao narod nestanemo (u svijetu novog normalnog). Plenković nas vraća u posjed Srba kao što je to njegov “zemljak” Trumbić učinio od 1915. do 1918. Dakle, priprema je trajala gotovo četiri godine. Dolazak potpredsjednika Vlade RH Miloševića u Knin na proslavu VRO Oluja samo je prvi korak.

Uz velike slavospjeve brojnih hrvatskih Jugoslavena i globalista, koji će trajati jako dugo vremena, hrvatski su domoljubi prvih nekoliko dana malo graknuli na Plenkovića, a onda uzeli svoje šatore, ili debele lisnice (domoljubna oporba) i otišli uživati na more, u brda i na planine. “Ne boje se čak ni korone”, ali boje se Plenkovića.

Dakle, ostaje zaključiti kako hrvatski narod i danas razmišlja:

“Imali smo brojne strane okupatore kroz našu dugu povijest, pa smo opet opstali. Od svih okupatora, Srbi su nam najmanji problem, njih nabolje poznamo. Zajedno smo, na ovaj ili način, već preko sto godina. Naše bratstvo i jedinstvo, kad je bila riječ o trgovini nije mogao zaustaviti niti jedan rat. Prodavali smo jedni drugima naftu i sve drugo na čemu se moglo zaraditi i u Domovinskom ratu, tako ćemo i ubuduće”.

Nije Plenković glup, on, uz pomoć stranih analitičara, jako dobro zna u kojoj je mjeri hrvatski narod politički nepismen, strašljiv, a kad zatreba, i vrlo pokvaren. Zato se on uopće ne obazire na, dragi prijatelji, moje i vaše prozivke na društvenim mrežama. Zna on jako dobro da iza tih naših često psovačkih izlijeva ne stoji nikakva konkretna snaga, koja bi ugrozila njegovu izdajničku politiku u Hrvatskoj. Plenković je još manje zabrinut zbog toga što je u Hrvatski sabor ušlo nekoliko tzv. domoljuba, koji će Plenkoviću i HDZ-u svakih nekoliko tjedana opsovati majku ili oca, a onda s njim i njegovim HDZ-ovcima zajedno ručati u saborskom restoranu (najjeftinijem restoranu s uskusnom hranom u cijeloj Hrvatskoj).

Već sedam godina, od povratka iz diplomacije, sustavno i neuporno zagovaram drukčiji pristup i drukčiju domoljubnu politiku: ISKRENO ZAJEDNIŠTVO SVIH HRVATSKIH DOMOLJUBA U REPUBLICI HRVATSKOJ, BOSNI I HERCEGOVINI I U ISELJENIŠTVU. Zajedništvo iz kojeg se može roditi pravi i snažni hrvatski državotvorni i obrambeni pokret, a ne nešto što će netko skucati nekoliko tjedana prije izbora, bez ikakve šanse da bilo što u Hrvatskoj promijeni.

Stoga, dragi prijatelji, vi koji ste mlađi (nažalost, mnogi moji FB prijatelji su stariji i od mene), prestanite bockati Plenkovića poput dosadnih komaraca. Krenite u ozbiljan politički rad i borbu za spas Hrvatske, kako su to činili naši preci u prošlosti. Iz te borbe niknule su dvije velike hrvatske državotvorne stranke. Hrvatska stranka prava i Hrvatska seljačka stranka. Na njihovom čelu bila su dva najveća hrvatska lidera u cijeloj našoj povijesti. Predsjednik Tuđman nikada ne bi bio predsjednik najnovije hrvatske države, da toj državi temelj nisu prije sto i više godina udarli dr. Ante Starčević i Stjepan Radić, tj. njihove stranke.

Još jedanput vas molim, nemojmo se zavaravati. Danas više nije moguće obnoviti te dvije stranke u njihovom najvećem sjaju iz prošlosti. Hrvatski intelektualci, uz pomoć naroda, moraju stvoriti novu snagu iz koje će se roditi novi Starčević, novi Radić, pa, ako želite, i novi Tuđman.