Ivo Andrić, naš i svugdašnji

10. listopada 2020. navršilo se 128 godina od rođenja književnika i nobelovca Ive Andrića, pa se tom prigodom prisjetimo Napretkovog stipendiste, onoga što je o njemu napisano, a posebno, svega onoga o čemu je on tako dobro pisao…

Antunov i Katin sin. Rođen 19. dana jeseni 1892. Upisan u knjigu novorođenih imenom sveca Crkve gdje je i prijavljen – Ivan Krstitelj. Travničanin po rođenju slučajem, budući da je obiteljski Sarajlija. Siroče bez oca od druge godine. Odgajan u ćuprijskom Višegradu, kod očeve rodbine. Majci se vratio kao već dorastao za gimnaziju. Gorljiv i djelatni pripadnik Mlade Bosne. Od djetinjstva krhka zdravlja.

Napretkov stipendist isprva. Nedugo student na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu. U Beču zatim sluša povijest, filozofiju i književnost. Slično i u Krakowu biva. Početkom I. svjetskog rata zatvorenik je u Domovini od Austrijanaca. Politički razlozi – veleizdajnik. jugoslavenski nacionalist.

S novom državom nade mu kopne … No, nadoknađuje: činovnik postaje u administraciji države uz pomoć prijatelja iz Napretka. Bavi se s početka vjerama, da bi kasnije postao karijerni diplomat. Vatikan, Bukurešt, Trst, Graz, Marseille, Pariz, Madrid, Bruxelles, Ženeva i Berlin. Akreditive osobno predao Hitleru. Svjedok potpisivanja Trojnog pakta. Akademik SANU-a. Povučen, izborom samozatajan, marljiv ali neobjavljiv za vrijeme onoga, II., rata u Beogradu. Nije tada dao potpis kvislinzima. Nakon rata ponovno gorljiv i aktivan u javnom životu. Zastupnik u skupštinama. Profesionalni književnik. Član KPJ. Kasnoženik. Svjetski priznat „pisac jedne (…) male zemlje“. Okrunjen najprestižnijom svjetskom nagradom – onom Nobelovom. Ne mali novac u darovne knjige premetnuo. Povlači se u privatnost nakon ženine smrti. Umire osmog dana prije proljeća 1975. Prevođen na četrdesetak jezika do danas.

Tako je ukratko, telegrafski, opisao život Ive Andrića književnik Tomislav Žigmanov prilikom obilježavanja 35. godišnjice Andrićeve smrti na Napretkovom simpoziju o Andriću održanom u Zagrebu 2005. godine.O Andriću je napisano puno toga, a rijetko koji književnik je bio toliko osporavan, klevetan i demoniziran u vlastitoj domovini kao on. U civiliziranim i kulturno prosvijećenim društvima nobelovac Ivo Andrić bi bio tretiran onako kako to i zaslužuje – kao književnik svjetskog ranga i važnosti. Ali to nije slučaj u bosansko-hercegovačkoj kulturi koja vrlo često prezire i odbacuje ono najbolje što ima. Dok su o njemu u europskim i svjetskim krugovima govorili s poštovanjem i uvažavanjem, među svojima je izložen pogrdama i optužbama. Koliko je tu neosnovanih i zlonamjernih optužbi razotkriva njemački novinar i publicist Michael Martens.

O Andrićevom pisanju, uvaženi književnik Mirko Kovač, jednom je prilikom napisao: Andrić je pisac tjeskobnih osjećaja, mučen vanjskim i unutarnjim svjetovima, pjesnik stare čulne Bosne koji je patio pri pomisli da sa svakom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna povijest.Upravo takvog kakvog ga je Kovač vidio, najbolje govore i njegove misli zapisane o različitim društvenim pojavama, ljudskim karakterima i njihovim ćudima, a koje u tako malo riječi sažimaju toliko toga. Mnoge od njegovih izrečenih misli ostaju bezvremenske.

Andriću za rođendan izdvojit ćemo samo neke od njih…

Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima.

Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga promatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu jer bolje neće biti, još manje pomišljajte da bježite natrag jer se od toga ne može pobjeći. Da biste se spasili – idite naprijed. Tjerajte do vrhunca! Do apsurda! Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek.

Postoje ljudi koji oko sebe šire radost. Jednostavno, spontano. Gdje se pojave – svane Sunce. I kad odu našim bićem odjekuju zvona njihovog smijeha i njihova radost traži svoj dom u našoj duši. Takvi su da nitko pored njih ne može biti nedotaknut. Kao da su sazdani od nekakvih opeka smijeha i igre, dovedeni iz nekog boljeg svijeta i nastanjeni kao dobri gosti među nama. Ozbiljni su kao odrasli i istovremeno jednostavni poput djece. U svojoj radosti pronalaze i snagu. I za sebe i za druge. Poteškoće im ne stavljaju na lice smrknutost. Vedrina je njihov životni moto… Hvala životu što takvi postoje.

Šta ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća.

Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.

U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stidjeti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.

Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život naprijed, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućim i podnošljivim.

Ljubav je kada i sam pogled na voljenu osobu izmami osmijeh.

Čovjek koji ne voli nije sposoban da osjeti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije.

Jadan je onaj koji mora nekoga poniziti da bi sebe uzdigao.

Priredio: Mario Milošević

Izvor: hkdnapredak.hr