Stoljeće Pave Anđelića

Fakultetsko obrazovanje prvo nastavlja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu koju vrlo brzo napušta i vraća se u Konjic. U razdoblju Drugoga svjetskog rata, točnije od 1941. do 1942. godine Pavo Anđelić služi vojni rok u rodnim Sultićima. Godine 1942. odlazi u Zagreb gdje upisuje studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Studij prava okončava 3. prosinca 1946. godine i time stječe zvanje diplomiranoga pravnika. Zainteresiran za prošlost svoga kraja, Anđelić počinje raditi kao arheolog amater na formiranju arheološke zbirke Konjica i okoline koja će kasnije poslužiti za osnivanje Zavičajnoga muzeja u Konjicu. S ciljem da se ostvari i posveti istraživanju prošlosti, 1951. godine Anđelić upisuje studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu kao izvanredan student.

Počeci arheologije

Anđelićev dolazak u Zemaljski muzej BiH 23. ožujka 1955. godine ostavit će neizbrisiv trag kako u njegovoj karijeri povjesničara i arheologa tako i u samoj instituciji. Rješenjem potpisanim od tadašnjega ravnatelja Zemaljskoga muzeja BiH prof. Marka Vege, Pavao Anđelić biva postavljen na mjesto kustosa-pripravnika. Arheolog Veljko Paškvalin napisao je o tomu: „Tako je u Zemaljskom muzeju BiH i u gradu Sarajevu započeo život znanstvenika, srednjovjekovnog arheologa i historičara, dr. Pave Anđelića. Najprije Per aspera… što je često svojstveno samo istinskim znanstvenicima.”

Tijekom svoga muzeološkog rada Pavo Anđelić stekao je sva stručna i znanstvena zvanja. Zvanje višega kustosa i znanstvenoga suradnika postigao je u razdoblju od 1971. do 1973. godine. Od vrlo značajnih radova do tada objavio je samostalno ili u suautorstvu knjige Doba srednjovjekovne bosanske države u Kulturnoj istoriji Bosne i Hercegovine (1966.), Srednjovjekovni pečati Bosne i Hercegovine (1970.), Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću – Bobovac i Kraljeva Sutjeska (1973.) i desetke znanstvenih radova u raznim znanstvenim časopisima.

Zvanje doktora znanosti stekao je 1972. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu obranivši rad pod naslovom Sjedišta bosanskih vladara u srednjem vijeku. Tome je prethodilo njegovo skoro desetogodišnje istraživanje i zalaganje na očuvanju srednjovjekovnoga grada Bobovca i kraljevskoga dvora u Kraljevoj Sutjesci. Slobodno se može reći da je rad na Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci njegovo životno djelo za što je i nagrađen Dvadesetsedmojulskom nagradom 1974. godine.

Usporedno s tim, uz prof. Marka Vegu, Ljiljanu Tomičić i Natašu Šahinović radio je na istraživanju brojnih nalazišta u okolini Konjica i Visokoga. Kao rezultat višedesetljetnoga rekognosciranja i arheološkoga istraživanja Pavao Anđelić dao je nemjerljiv doprinos u istraživanju ova dva grada i njihove okoline od najstarijega doba do kraja srednjega vijeka. Monografije Historijski spomenici Konjica i okoline (1975.) i Visoko i okolina kroz historiju I (1984.) koje je potpisao Pavo Anđelić danas predstavljaju nezaobilaznu građu za istraživanje ova dva kraja. Njegov znanstveni i stručni rad prepoznat je i nagrađivan još u nekoliko navrata: 1975. godine odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima, predsjednika SFR Jugoslavije Josipa Broza Tita, a 1976. godine za značajan doprinos zaštiti kulturnoga nasljeđa u Bosni i Hercegovini od Društva za zaštitu kulturno-istorijske baštine Bosne i Hercegovine.

Trajna zadužbina

Tijekom tri desetljeća intenzivnoga istraživanja i rasvjetljavanja srednjovjekovne prošlosti BiH, Pavo Anđelić je i kao pojedinac i kao istaknuti uposlenik kolektiva Zemaljskoga muzeja BiH učinio da prošlost srednjovjekovne Bosne i Huma zauzme vrlo istaknuto mjesto u arheologiji južnoslavenskih zemalja. Na taj način ostavio je trajnu zadužbinu u srednjovjekovnoj arheologiji i povijesti, ali i veliku obavezu i zadatak svim budućim kolegama. U vremenu kada je Pavao Anđelić djelovao na polju srednjovjekovne arheologije koja spada u tzv. nacionalnu arheologiju, to je bilo jedno od najslabije istraženih razdoblja na području južnoslavenskih zemalja. Posljednja tri desetljeća svoga života Pavo Anđelić proveo je na istraživanju i rasvjetljavanju srednjovjekovne prošlosti Bosne i Hercegovine. Bilo bi nezahvalno i teško izdvojiti najznačajniji doprinos Pave Anđelića u izučavanju srednjovjekovne bosanske prošlosti. Djelujući tada uz istaknute kolege kao što su Nada Miletić, Marko Vego, Ivo Bojanovski i istovremeno ogledajući se na rad svojih prethodnika poput Gregora Čremošnika, on uspijeva napraviti svojevrstan preokret u proučavanju amblema i znamenja koji su do tada smatrani samo sporednom pojavom bosanske povijesti srednjega vijeka.

Početkom 1985. godine odlazi u zasluženu mirovinu. Prema kazivanju Anđelićeve supruge gospođe Mile, često bi spominjao samo jedno o Zemaljskom muzeju: „Tamo gdje sam ja zaradio penziju svaki čovjek treba da klekne.” Njegov kolega Veljko Paškvalin zabilježio je da je Anđelić znao reći: „Veljko, ti imaš dug prema Bosni.” A osjećajući taj isti dug, Pavao Anđelić neumorno je radio za svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu.

U znak zahvalnosti i ususret stogodišnjici rođenja Pave Anđelića, Zemaljski muzej BiH uz podršku njegove obitelji organizirao je izložbu pod nazivom Stoljeće Pave Anđelića. Tijekom pripreme izložbe autorice Adisa Lepić i Lejla Bečar koristile su originalnu ostavštinu Pave Anđelića koju je ostavio na čuvanje u Zemaljskom muzeju BiH. Izložbu čini osam cjelina koje su vezane za najvažnija Anđelićeva istraživanja kao što su Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Visoko i okolina, Konjic i okolina, heraldika i drugo. Središnji dio izložbe činili su Anđelićevi osobni dokumenti i predmeti poput krsnoga lista, razglednice koje je razmjenjivao sa svojim prijateljima i kolegama, pribor za pisanje, fotoaparat, pisaći stroj i drugo.

Izložbom se najviše nastojalo približiti Anđelićev znanstveni i stručni rad te njegov doprinos izučavanju srednjovjekovnoga bosanskog nasljeđa. Na ovaj način iz Zemaljskoga muzeja BiH nastojali smo vratiti barem dio onoga „duga” koji mi kao institucija i pojedinci dugujemo Pavi Anđeliću.