Sveti i balzamirani. Bibličar Alberto Maggi o kraju života

Glava na jednoj, srce na drugoj strani, a prsti odrezani i raštrkani na što više mjesta kako bi ih vjernici štovali. To je, među ostalim, slučaj s relikvijama svete Terezije Avilske, čija su čeljust i desna noga u Rimu, lijeva ruka u Lisabonu, dok je desna u Španjolskoj, u Rondi (do 1937. kad ju je zaposjeo Caudillo Francisco Franco). Bila je to jeziva sudbina tijela svetaca iz prošlosti, uz utrke u kojima se nisu štedjeli niski udarci kako bi se pohvatali komadi leševa te izložili sumornoj morbidnosti štovanja (u zlatno doba relikvija, bilo je trinaest glava sv. Ivana Krstitelja izloženih na štovanje vjernika).

Moći konzervirati i barem jedan prst sveca, rebro drugog, stopalo svetice ili zube blaženika osiguravalo je crkvi, svetištu ili samostanu prestiž i slavu, čime su privlačili gomile pobožnih nekrofila, spremnih za ljubljenje i doticanje jezive ali svete relikvije. I što je najvažnije, to je bio način da se prilozima i donacijama osigura siguran izvor prihoda. Iz tog razloga često su nastajali sporovi između crkava i samostana koji su tvrdili da imaju autentičnu glavu ili ruku sveca, a nerijetko su i sami crkvenjaci pribjegavali krađi relikvija. Nedavno je iz katedrale u Spoletu ukradena ampula s nekoliko kapi krvi pape Ivana Pavla II.

Tamo gdje je to bilo moguće pokušalo se zaustaviti svečevu smrt, blokirajući normalan proces razgradnje tijela, balzamirajući leš, uljepšavajući ga da bi ga se zatim izložilo kao izvanredan nepobitan dokaz njegove svetosti, kao da se vrline pojedinca poklapaju s njegovom mumifikacijom. A naivni vjernici, lakovjerni, misle da vide netaknuto tijelo svog sveca te se, ekstatični, dive njegovoj ljepoti (“Kako je lijepo, čini se kao da spava!”) I nitko se ne trudi kazati kako je izložena rekonstrukcija tijela izrađena od silikona, djelo stručnjaka od zanata (britanska tvrtka Gems Studio, ista tvrtka koja opskrbljuje kipove muzeja voštanih figura Madame Tussauds u Londonu, radila je i lice Padra Pia). Godinama ranije, u Abruzzu se, tijekom izlaganja vjernicima, zbog velike vrućine otopila voštana maska pape Celestina V. (čije je lice zapravo prikazivalo kardinala Carla Confalonierija, koji je od 1941. do 1950. bio biskup L’Aquile!). Isto tako se u svibnju 2018. godine u Bergamu, za vrlo vrućeg dana tijekom izlaganja vjernicima tijela pape Ivana XXIII., počela topiti njegova ruka (vosak)… ali odmah je izdano pobožno objašnjenje da se ruka otopila zbog previše nježnosti koju je papa Roncalli dao svom narodu vraćajući se kući…

Antropolozi ili psiholozi zasigurno bi mogli objasniti podrijetlo i razloge tih pobožnih izopačenosti koje nemaju nikakve veze s Isusom i njegovom porukom. Ove prakse balzamiranja i mumificiranja leševa svetih i blaženika nesumnjivo su u suprotnosti s onim što kršćanska vjera uči glede života, smrti i uskrsnuća.

Isus – kako bi ljudi shvatili da smrt ne prekida život, već uvodi pojedinca u novu dimenziju te da smrt nije kraj, već preobrazba koja čovjeku omogućuje da oslobodi svu energiju ljubavi koju ima – koristi slike preuzete iz životnog ciklusa prirode, gdje je sve sukcesija rođenja i smrti, te daje primjer pšeničnog zrna koje je palo na zemlju, a koje “ako ne umre, ostaje samo; no ako umre, donosi mnogo roda” (Iv 12,24). Sva energija, snaga koju zrno pšenice sadrži u sebi, ne može se pokazati ako ostane netaknuta, nego tek kad umre padajući na zemlju, oslobađajući svu svoju snagu, te se na taj način može pretvoriti u zlatni pšenični klas. Istu sliku zrna koje se preobražava preuzeo je Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima, jasno potvrđujući da ono što se sije ne oživljava ako najprije ne umre: “Sije se raspadljivo a izlazi neraspadljivo” (1 Kor 15,36.42).

U osobi još od trenutka rođenja započinje kontinuirani proces u kojem su rođenje i smrt neophodni da bi se život mogao afirmirati. Stanice koje umiru omogućuju rađanje novih kako bi se pojedinac postupno doveo do njegove punine. Kada se potom dostigne biološka zrelost onda polako započinje silazni – ali koliko neizbježni toliko i neumoljivi – put koji vodi u smrt. Zapravo, sve više i više stanicâ počinje umirati, sve je više njih nego onih koje se rađaju, pa iz godine u godinu bespomoćni svjedočimo fizičkom propadanju koje zdrava prehrana i odgovarajuće tjelesne vježbe možda mogu usporiti ali ne i spriječiti i koje kozmetika možda maskira ali ne zaustavlja.

Pa i sam nas Pavao, iako koristi oštre izraze, poziva da ne malaksamo, jer “ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja” (2 Kor 4,16). “Raspadanje…”, izraz koji je nesumnjivo neugodan ali koji ne može biti jasniji i realniji, koji ukazuje na neizbježni slom tijela, biološku komponentu pojedinca koja iz dana u dan propada. Ako se biološka komponenta i raspada, Pavao nas, međutim, uvjerava da se pojedinac u svojoj najintimnijoj i najdubljoj stvarnosti, onoj koja će živjeti vječno, iz dana u dan podmlađuje, jer “se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja!” (Kol 3,10). Međutim, ako raspad vanjskog čovjeka ne odgovara obnovi unutarnjeg, postoji rizik da izvana ostari, a da se iznutra ne podmladi, orone iznutra i izvana, ostari tijelom i duhom. Iz tog razloga, ako se od trenutka rođenja, kako bi biološki rastao, mora hraniti, onda je – da bi se potaknuo rast vlastitog bića, onoga kojemu je namjenjeno živjeti vječno – potrebno postati hrana za druge. To je ono što omogućuje kontinuirano obnavljanje vlastitog postojanja a tako i otkrivanje da se može ostariti bez ostarjelosti, a nakupljanje godina, umjesto da bude teret kojeg se ima nositi, postaje odskočna daska prema novim i širokim obzorima, onima koji ostaju zauvijek.

Život je zapravo zaposjednut u onoj mjeri u kojoj je darovan, a Isus nas uvjerava da dati svoj život ne znači gubitak već dobitak (Iv 12,25; Mk 8,35). Stoga se ne treba bojati ni nezaustavljivog fizičkog propadanja niti neizbježnog i prirodnog propadanja leša, a svaka kozmetička operacija nije ništa drugo nego preinaka i krivotvorenje stvarnosti. Nijedan parfem neće moći sakriti smrad smrti (Iv 11,39), nego se prije svega treba truditi biti “Kristov miomiris”, “miris života za život” (2 Kor 2,16-16).

Izvor: Fratellanza umana (11.10.2020.)

Volite Crkvu i želite dijalog u njoj? Dijalog za dobro svih.