Moj prijatelj radi na fakultetu trideset i pet godina. Njegova priča ide otprilike ovako: „Desetljećima ulaziš u predavaonicu. Moćan si. Simboliziraš znanje. Određuješ što je znanje. Prenosiš to. Nezainteresirane si sklon promatrati kao lijene ili idiote. Onaj manji broj zainteresiranih sklon si promatrati kao simpatične spužvice koje širom otvorenih očiju upijaju svaku tvoju riječ. I ti si taj koji na kraju određuje njihovu sudbinu; daješ im ocjenu o kojoj zavisi njihovo raspoloženje, neposredna budućnost, odnosi s roditeljima, možda i buduća karijera. Ne samo da daješ ocjenu, nego oblikuješ ispit na temelju kojeg daješ ocjenu. To je nevjerojatna moć – moć zbog koje je teško ostati pri sebi i dovoljno samokritičan. Ego se u takvim uvjetima lako deformira i poprima karikaturalne dimenzije.“

Davno mi je prijatelj ispričao tu priču. Mnogo prije pandemije. No ovih dana, dok pratim „znanstvene“ ratove (ratove znanstvenika), prisjećam se te priče. Podsjeća me na to koliko smo krvavi ispod kože; koliko i oni koji poznaju znanstvene metode (a njihov je smisao kontrolirati i otklanjati pogreške) ponekad žure sa zaključcima; povjeruju u to da znaju istinu, a da su oni koji misle drugačije u najboljem slučaju idioti, a u najgorem slučaju pokvareni, korumpirani, okrutni i lišeni empatije zbog vlastitoga interesa.

Sve je to u pandemiji pojačano. U pitanju su strah i ljudski životi. Zbog toga u nekim umovima (znanstvenika, a onda i nas ostalih smrtnika) pitanje što činiti u odgovoru na koronavirus prestaje biti povod za uobičajena neslaganja na drugoj decimali o problemima za koje priznajemo da su objektivno teški. Umjesto toga, dolazi do karakterističnoga kolapsa svijesti i savjesti o granicama znanja. Zbog osjećaja hitnosti, straha, utjecaja ili osjećaja moći, pa i duboke, prirodne ljudske želje da se pomogne, razlike u mišljenjima predstavljaju se kao borba dobra i zla. Sve prerasta u novovjeki križarski rat.

„Znanost (dobro) to sam ja, a ne-znanost (loše ili zlo) si ti.“ To je zajednički nazivnik svih pretendenata na neformalnu licencu znanstvenosti (koja se implicitno doima i kao licenca humanosti i poštenja), u raspravama o koronavirusu.

Teško je nabrojati sve slučajeve u samo zadnjih tjedan dana kada je aspiracija zauzimanja pijedestala znanstvenosti (i skidanja nekoga drugoga s toga trona) svom svojom snagom izbila u javnost. Evo nekih od takvih slučajeva:

Đikić: „Lažne vijesti su kada govorite da virus ne postoji, da će virus sam od sebe nestati, da virus mutira i da je neopasan i da ne postoji smrtnost u Hrvatskoj. To su izjave upravo ove trojice – Dragana Primorca, Miroslava Radmana i Gordana Lauca. Oni se svrstavaju u tu jednu grupu ljudi koji promoviraju netočne informacije. I zato građani trebaju shvatiti da nema nikakvog sukoba između osobe A i B, već je sukob između točnosti, znanosti i onoga što je važno za zdravlje ljudi te lažnih vijesti, informacija. Vrlo često je politikanstvo u pozadini svega toga.“

Štagljar (o Laucu):  „…meni, a i ostalim znanstvenicima koji drže do ugleda naše struke, potpuno je nejasno koliko malo srama može imati znanstvenik koji je prije samo mjesec dana uvjeravao i našu javnost, ali i članove Vlade, radom u znanstvenom savjetu, da je u Hrvatskoj nastupio nekakav “pad rasta” epidemije, da se vidi “svjetlo na kraju tunela”, da nikakve mjere nisu potrebne. Koliko se starijih ljudi temeljem takvih poruka zarazilo i umrlo proteklih tjedana?“

Lenhard, koji je fizičar, na zidu Igora Rudana na Fejsu, još je izravniji: „Gordan nije imao dovoljno ni znanja ni iskustvom stečene intuicije o širenju zaraznih bolesti da razumije da će njegovi savjeti iz kolovoza gadno otežati epidemiološku situaciju u listopadu. On je mislio da je dovoljno preko noći promijeniti savjet iz “dobro je da se što više ljudi sada zarazi” u “OK, sad se prestanite zaražavati jer to više nije dobro”. Zato je Hrvatska ušla u listopad s preko 2000 aktivnih slučajeva, koje nije mogla kontrolirati.“

I na kraju, Rudan (o Laucu, na svom zidu na Fejsu): „Zanimljiva je, međutim, u ovoj krizi pojava pojedinaca iz drugih struka u medijskom prostoru, koji nemaju ta znanja, ali svejedno nastupaju s nevjerojatnom sigurnošću u ono što pričaju. Meni je u njihovim nastupima očito sve što oni sami ne vide i ne uzimaju u obzir, a toga je uvijek jako puno. Pitam se uvijek kako ne brinu da svojim nepoznavanjem ovih područja znanosti ne učine neku štetu… Gordan je krajem listopada i početkom studenog pogrešno procijenio opasnost od drugog vala. To je učinio jer ne može razumjeti transmisijsku dinamiku virusa, niti znati precizno procijeniti epidemiološki kontekst, kada o tome nije učio. Koristio je podatke čiju narav i vjerodostojnost u specifičnim okolnostima nije dovoljno dobro razumio. Zato je iz njih izveo zaključke koji su bili pogrešni, a prema kojima je drugi val u Hrvatskoj do sada već trebao proći, a ne nas mučiti još mjesecima.“

Promatrajući sve to sa strane i pažljivo prateći i pamteći mnogo toga što su znanstvenici govorili proteklih mjeseci, u ovoj sam halabuci opazio nekoliko zanimljivih stvari koje smatram vrijednim laičkog komentara.

Prvo, Đikić je Primorcu, Radmanu i Laucu pripisao stavove „…da virus ne postoji, da će virus sam od sebe nestati, da virus mutira i da je neopasan i da ne postoji smrtnost.“ Nešto od toga (iako ni blizu ovoj interpretaciji) pročitao sam kod Radmana, ali kod druge dvojice ne. Molim neka me netko razuvjeri, a dotle mislim da Đikić ovdje uglavnom imputira (izmišljeno pripisuje stavove i izjave), iako pretendira držati monopol na točnost i znanstvenost (jer nije riječ o normalnom sukobu mišljenja osoba A i B). Meni to izgleda kao nerješiva kontradikcija koja mi govori da čovjek u izvodu zaključaka koje iznosi u javnost ne koristi znanstvenu metodu koju sigurno striktno poštuje u svom institutu / laboratoriju.

Drugo, Štagljar imputira Laucu da je govorio da „nikakve mjere nisu potrebne“. Ne možemo znati što su oni međusobno privatno razgovarali (političari i znanstvenici često razrješuju svoje privatne sukobe putem medija kako bi pojačali udarac), no prateći medije nikada nisam pročitao da je Lauc kazao da nikakve mjere nisu potrebne. Naprotiv, Lauc je oduvijek spominjao seriju mjera. Pred nekoliko mjeseci su ga oštro napadali s druge strane zbog zalaganja za maske, ovlaživanje i provjetravanje prostorija. Treba imati na umu da je jedna stvar tvrditi da nikakve mjere nisu potrebne, a posve druga tvrditi da radikalni lockdown nije rješenje (to je Lauc doista tvrdio i na to ću se vratiti na kraju teksta).

Treće, Lenhard izravno okrivljuje Gordana Lauca zbog smrti velikoga broja ljudi. Valjda pretpostavlja da je Laucov utjecaj, s jedne strane na građane a s druge na Vladu i Stožer, bio presudan za to što radikalne mjere nisu uvedene u rujnu. To je, navodno, moglo spriječiti intenzitet drugoga vala (npr. epidemiolog Kolarić uvijek se zalaže za oštrije mjere, pa ex post uvijek može tvrditi da je sve moglo biti puno bolje). Lenhard bi želio da povjerujemo: (a) kako bi radikalni lockdown bio učinkovit i (b) da je Lauc neposredno odgovoran što do njega nije došlo, iz čega slijedi (c) da je Lauc odgovoran za izgubljene ljudske živote. I tome ću se vratiti na kraju teksta.

Četvrto, Rudan optužuje Lauca da svojim neoprezom nanosi štetu znanosti, a prognoze su mu dokazano bile pogrešne (kaže da je prema Laucovim prognozama drugi val do sada već trebao proći). Međutim, nigdje nisam uspio pronaći Laucovu prognozu da će drugi val proći do početka prosinca. Moguće je da nisam dovoljno pažljivo tražio i da sam i dalje pod dojmom sjećanja na Laucova upozorenja otprije nekoliko mjeseci o tome da će se drugi val dogoditi, i da može biti naročito opasan, i da moramo biti oprezni.

Prema tome, kada pratimo znanstvenike i njihovo djelovanje u javnosti moramo naučiti raspoznavati koriste li oni znanost kao metodu ili amblem – svojevrsno sredstvo stvaranja dojma i pritiska, pečat neupitnog autoriteta. Ovdje mi se čini da je riječ o drugome, a ne o metodi.

Naime, uz zrno medijske i političke pismenosti prilično je lako iščitati da se iza brda valja orkestrirani pokušaj promjene sastava Vladinog znanstvenog savjeta kako bi to tijelo progovorilo jednim glasom, te unisonošću dovodilo političare pred gotov čin (jer utjecajni znanstvenici topničkom pripremom kroz nekritički obojene medije mogu upravo to postići).

Naravno, u tome nema ništa apriori loše. Na primjer, ako bi bila riječ o komisiji koja treba preporučiti da li da u udžbenicima iz fizike piše da je zemlja okrugla ili ravna ploča, ili ako se radi o odboru za fiskulturu u osnovnim školama koji na stolu ima suprotstavljene prijedloge o tome da li da djeca uče plivati tako da idu na bazen ili da ih profesori bacaju sa Savskog mosta, onda bi itekako imalo smisla iz odbora izbaciti ljude s ezoteričnim, neznanstvenim idejama.

Jesmo li danas u takvoj situaciji?

Problem nastaje zbog toga što ovdje nije riječ o takvom tipu problema – o dovršenom problemu kod kojeg je ishod jasan i znanstveno verificiran. Ovdje je riječ o otvorenom i mega-teškom pitanju: je li radikalni lockdown učinkovit i kakvi su njegovi uzgredni društveni troškovi (ne samo ekonomski nego i psihološki, socijalni, pa i oni najvažniji – gubici ljudskih života od ne-covid uzroka)?

Radi se o pitanju oko kojeg se lome koplja od samoga početka pandemije i o kojemu još uvijek nema uvjerljivo većinskog mišljenja među znanstvenicima. Dan danas različiti znanstvenici misle različito o tome koliko je smiraju epidemije na proljeće doprinio lockdown, a koliko oporavak imunosustava ljudi koji se prirodno dogodio s rastom temperatura i ljepšim vremenom. I dan danas različiti znanstvenici različito misle o tome koji su ključni faktori jesenskoga povratka epidemije. K tome, dobrih objašnjenja razlika smrtnosti među zemljama još uvijek nema. Pogled na podatke i znanstvena istraživanja pokazuje da je pitanje utjecaja radikalnog zatvaranja otvoreno, sve dok u svijetu postoje zemlje koje usprkos dugotrajnom radikalnom lockdownu nisu uspjele suzbiti epidemiju (ne treba ići dalje od Slovenije), zemlje koje su ju suzbile bez lockdowna (većina naprednih azijskih država, a u Europi npr. Estonija) i zemlje koje su značajno usporile tempo zaraze nakon lockdowna (npr. Češka, ali tek do neke razine koja je još uvijek mnogo viša od primjerice Njemačke).

Mudar političar, koji nema luksuz promatranja sa strane (jer mora donositi odluke – za to je plaćen i to mu je dužnost), u takvim će uvjetima uvijek nastojati među savjetnicima imati zastupljene ljude različitih pogleda, kontrolirajući pritom i onaj ego-efekt koji sam spomenuo na početku. U suprotnome, dobit će eho-komoru u kojoj bi i sam mogao oglušiti. Bez obzira na najbolje namjere znanstvenih križara.