Netflixova serija The Crown (Kruna) prikazuje monarhiju koja se ne razlikuje mnogo od papinstva.

Massimo Faggioli* – Commonweal Magazine

Papinstvo možemo romantizirati ili produhovljivati ​​koliko god želimo, ali trebali bismo se podsjetiti da je i ono monarhija. Na tu sam se činjenicu podsjetio dok sam gledao najnoviju sezonu Netflixove serije The Crown. Dramatizacija vladavine kraljice Elizabete II nadahnjuje mnoštvo komentara pop-kulture i kritika. Serija britansku monarhiju postavlja kao predmet za daljnje proučavanje i analizu, a time nudi i način promišljanja o papinskoj monarhiji. Da, to je samo tv-streaming, ali fikcija nam ponekad može pomoći da pogledamo “povijesni” pregled stvari – pa i istine, poluistine i mitove glede Vatikana.

Nedavni primjer je The Young Pope (Mladi papa), serija Paola Sorrentina iz 2016. godine koju je nastavio s The New Pope (Novi papa) 2020. godine. Iako je izmišljen, The Young Pope je očito nadahnut prijelazom iz pontifikata Benedikta XVI u Franjin 2013. godine te načinom na koji je to prihvaćeno ne samo u Vatikanu već i u cijeloj Crkvi. A i The Crown ima štogod za reći katolicima o monarhijskim epohama jer postoje paralele između Vatikana prošlog stoljeća i vladavine Elizabete II, počevši od 1952. godine. I papinska i britanska monarhija predstavljaju carstva koja su se smanjivala, na različite načine tijekom posljednjih sto godina. Osma epizoda četvrte sezone serije The Crown (naslovljena 48:1) započinje slavnim govorom u Cape Townu na 21. rođendan tadašnje princeze Elizabete. Glas buduće kraljice popraćen je slikama mnogih mjesta koja su 1947. godine još uvijek sačinjavala Britansko carstvo, dok podanici širom svijeta ushićeno slušaju dobroćudno i paternalističko utjelovljenje služenja carstvu. U to su vrijeme imperijalizam i kršćanske misije (uključujući katoličanstvo) još uvijek bili zajednički pothvat. Na primjer, konkordat između Katoličke crkve i Portugala iz 1940. godine uključivao je i “misionarski sporazum”. Crkva je 1953. godine postigla sporazum s Bruxellesom u vezi s belgijskim Kongom; za oslobođenje od poreza zauzvrat je dopustila sudjelovanje belgijske vlade u uspostavi biskupija i u imenovanju biskupa. Obje su se strane složile da bi njihov sporazum trebao ostati u tajnosti. Izlazak katoličanstva iz kolonijalizma nije se dogodio preko noći; to je trajan proces od Drugog vatikanskog koncila.

Paralelno smanjivanje Britanskog carstva, kako se vidi u The Crown, povijest je krizâ, s nekoliko trenutaka spokoja koji se uvijek odvijaju u velikoj pozadini palača i seoskih imanja, a ne u parlamentu ili prostorijama vlade. To može podsjetiti gledatelje na spletke u Vatikanu i Rimskoj kuriji, koji su se stoljećima vodili kao političko i financijsko poduzeće, obilježeno nemilosrdnom konkurencijom različitih obitelji i dinastija. Ali u oba slučaja možemo vidjeti usamljenost onih na vrhu i frustraciju zbog ograničenja onoga što mogu reći i činiti. Ustavni monarh poput engleske kraljice je “suveren koji vlada ali nema ulogu”. Papa nije ustavni monarh, a u teoriji njegova je moć apsolutna (posebno kao suverena države Vatikan gdje ustav ne ograničava njegovu moć). Ali u stvarnosti, papina je moć – i to uz puno poštovanje nauka Prvog vatikanskog koncila glede papinskog primata i nepogrešivosti prije sto pedeset godina – čak i ograničenija od ustavne monarhije.

I za britansku i za papinsku monarhiju snažni simboli i ustaljeni rituali pomažu prikriti slabosti i granice moći. U epizodi krunidbe, u prvoj sezoni serije The Crown, jasno se pojašnjava i ustavna i konstitutivna vrijednost rituala. Ritualni element štiti monarha, no štiti ga i od toga da mora otkrivati previše o sebi. To je često slučaj i s papama. No Franjo je na neki način preokrenuo stvari; više od svojih prethodnika, odlučio je ukloniti štit kojeg pruža ritual, otkrivajući sebe i osobu koja on u stvari jest. To je ubrizgalo nepredvidivost u operacije Vatikana koji je navikao na predvidivost, čineći neke njegove dvorjane nervoznima, no dopuštajući i drugima da napreduju. U The Crown ovu nepredvidivost vidimo kod Diane koja kao “narodna princeza” stvara vrstu preokreta sličnog onome što čini papa Franjo kada osuđuje klerikalizam svoje braće biskupa i kada se doživljava više kao dio Božjeg naroda nego Kurije.

Ipak, ovo predstavlja i opasnosti. U takvom nepredvidivom okruženju, elite koje obično predano i odano podržavaju monarhiju mogle bi sada tomu biti manje sklone – i manje sklone prihvaćanju pada za poglavara. U seriji The Crown to vidimo na slučaju tajnika ureda palače za odnose s javnošću Michaela Shea od kojeg se najprije traži da procuri informacija o Elizabetinom mišljenju o premijerki Margaret Thatcher, iako on sam smatra da to nije dobro, a potom biva žrtvovan. Povijest Crkve ispunjena je primjerima službenika Crkve čija ih je odanost monarhu prisilila da padnu samo zato što su poslušali naredbu ili čak zbog nečega što zapravo nikada nisu učinili. No danas vidimo kako Carlo Maria Viganò i drugi visoko rangirani klerici tako izravno izazivaju Franju i papin autoritet, optužujući papu za nešto što su oni sami propustili učiniti (kao što smo vidjeli u izvješću o slučaju McCarrick). Pouzdano odani dvorjani i elite destabilizirani su i na njih se ne može računati kao na podršku instituciji monarhije kao što je to tradicionalno bio slučaj.