Izaći iz sebe. Za to je potrebna velika hrabrost jer nas plaše toliki mogući scenariji reakcija od strane drugih zbog kojih često i odlučujemo ostati u kakvoj-takvoj sigurnosti svojih neotkrivenih misli, osjećaja i uvjerenja. No, kako drugi nisu vidoviti (jer misli i srce proniče samo Bog) i nije im moguće prodrijeti u naše intimno područje misli i osjećaja, nužno je da ih na bilo koji način izrazimo, iznesemo pred druge, unatoč strahu. Hrabrost zapravo to i jest, djelovati unatoč strahu!
Izaći iz sebe i podijelit s drugim ono što se nalazi u nama, nužno je za iskrene međuljudske odnose i jedini put upoznavanja drugoga i uspostavljanja zajedništva s drugim. Koliko često u međuljudskim odnosima žalosno konstatiramo: eh, da sam rekao ono što mi je bilo na srcu, ono u što sam bio uvjeren, ono što objektivno znam, ono što sam zaista mislio – sve bi bilo drugačije!
Strah od drugoga
To uočavamo najprije u našim primarnim obiteljima, u odnosima s roditeljima, braćom i sestrama. Koliko sam puta čula druge kako kažu: žao mi je što nikada nisam imao hrabrosti reći roditeljima da ih, bez obzira na nesporazume, ipak volim; da sam sretna/sretan što mi ih je Bog dao da ih mogu upoznati i živjeti s njima. Najčešće je ta žalost i kajanje posebno veliko kada taj otac ili majka, brat ili sestra nisu više prisutni na tjelesni način među nama.
Naravno da im u duhu i u molitvi uvijek možemo reći sve ono što nismo mogli dok su živjeli u tijelu (oni to ionako sada spoznaju na neki drugi neposredan način), ali uvijek nam ostaje žalost što nismo mogli vidjeti njihove reakcije dok bi im to govorili; što nismo mogli proživjeti iskrenije i dublje odnose s njima dok su disali pored nas, u našoj blizini.
Nadalje, zbog straha od izlaženja iz sebe i iskrenog iznošenja svojih misli i osjećaja, mnogi se odnosi u brakovima žive na površnoj razini i nekada se svode samo na koegzistenciju. Tako, dvoje bračnih drugova može dugo koegzistirati dok se njihovi razgovori svode samo na organizaciju kućanstva, dogovor oko organizacije djece (ako ih imaju), oko posla, izvođenja kućnog ljubimca u šetnju…
Rijetko zastanu i jedno drugome iznose svoje misli, svoje radosti, strahove, planove, osjećaje… Izlazak je opterećen posebno time što se svatko zatvori u svoje misli, a nakon brojnih pokušaja i razočaranja već se zauzimaju čvrste pozicije da nema smisla iznositi više ništa iz svoje intimnosti jer onaj drugi neće nikada do kraja razumjeti što se htjelo reći; taj će drugi donijeti potpuno suprotne zaključke, a onda dolazi scenarij kako taj drugi sve ono što smo mu rekli u svojoj iskrenosti, upravo to koristi kao strijele uperene protiv nas i njima gađa uvijek u „pravom trenutku“ i uvijek „u sridu“.
Izlazak u život nasuprot zatvorenosti i smrti
Često pomislim i na one koji su sami sebi oduzeli život. Rijetki su sigurno tu odluku donijeli ishitreno, bez imalo razmišljanja. Najžalosnije je to što nisu imali hrabrosti izaći iz sebe i svoje misli iskreno podijeliti s drugima. Jer da su bilo kome izrekli svoje misli, svoje planove, vjerujem da mnogi ne bi izvršili samoubojstvo. Žalosna je činjenica da većina njih nisu imali povjerenja ni u jednog prijatelja, u nikoga iz obitelji, ni u jednog kolegu, ni u jednog svećenika ili nekog stručnjaka i nisu pred njih izašli sa svojih osjećajima i mislima. Da su sa svojim tamnim mislima izašli na svjetlost, te bi tamne misli bile rasvijetljene i više se smrt ne bi činila jedinim izlazom, bilo bi sve drugačije.
Izlazak je uvijek rizičan, ali je bolji izbor od zatvaranja u sebe same i svoj svijet koji najčešće nije objektivan. Istina je da je naš intimni svijet vidljiv samo Bogu i On ga proniče do kraja, ali smo pozvani uvijek iznova izlaziti i otkrivati se kako bismo uspostavili dijalog i zajedništvo s drugima radi tuđe i naše sreće jer je život u punini onaj koji se daruje „za“ druge. Život u kontemplaciji svojstven je onima koji cijeli svoj život, svoju intimnost, žive samo s Bogom i pred Bogom, a samo ponekada sa svojoj subraćom i sestrama.
No, kako mi nismo pozvani na takav kontemplativni život već na život i rad u svijetu, tek kada svoje riječi iznesemo pred drugoga one postaju stvarnost koju drugi mogu doživjeti i primiti u srce kao nešto dobro i svoje. Stoga je izlaženje iz sebe kroz riječi, geste, znakove, u stvari most do srca onoga drugoga do kojega želimo doći. Drugoga mosta na zemlji nema. Naravno da te mostove koje kanimo graditi prema drugima ponekada neće biti sigurni za hodanje, posebno u početku, jer u izgradnju prohodnog mosta do drugoga potrebno je ugraditi puno strpljenja, hrabrosti, ponovnih pokušaja, ljubavi, upornosti… No, kada jednom izgradimo čvrst most do drugoga, neprijatelju čovjeka bit će teže srušiti ga, a mi ćemo lakše i sigurnije do srca drugoga i oni do našega. Umanjit će se strah i opterećenost jer na drugoj strani mosta znat ćemo da nas čekaju otvorena vrata srca koje nam u svojoj slabosti i ograničenosti ipak želi dobro.
Odnosi se ne mogu graditi bez srca
Ovaj moj izlazak tek je jedan slabi početak gradnje mosta do tebe i tvojega srca. Ja ne izlazim iz vlastite zabave ili jer ti želim uljepšati dan, a još manje s nakanom da pokažem kako sam nešto naučila u životu. Možda ću te više zabrinuti nego razveseliti, ali drugačije ne mogu, doli život shvaćati kao ozbiljan, lijep i uzvišen dar s kojim se ne bih igrala. Kaže se da papir, u današnje vrijeme i internet, može sve podnijeti. No, čovjek može podnijeti puno više jer je čovjek toliko uzvišeno biće.
Od ovog izlaska ne očekujem puno, samo riskiram. Želim doći do tebe i podijeliti s tobom ono što mislim. Kao i drugi i ja sam do sada mnogo mostova izgradila. Dosta ih je i porušenih. Neke sam srušila sama, neke je Gospodin srušio ili uzdigao na drugu – bestjelesnu razinu, a neke je srušio neprijatelj čovjeka. Nekim mostovima prelazim rijetko, a neki su mi dragi i sigurni, onoliko koliko sigurno može biti sve ljudsko. Stoga izlazim i započinjem graditi most do tebe, a ti pokušaj pronaći snagu izađi iz sebe i pođi prema drugome koji je pored tebe i kojega voliš, a ne znaš kako doći do njega jer ne vidiš most. Prvi korak je izaći. Hajde, izađimo! Ne boj se, učit ćemo od Boga, On je najveći graditelj mostova!
Foto: picjumbo.com