Kada je politički, vojni i obavještajni krug srbijanskoga vodstva shvatio da je uspostava samostalne Republike Hrvatske nezaustavljiva, razumije se, ne bez promatranja vanjsko-političke pozornice na kojoj se počela podizati željezna zavjesa uza zvukove rušenja Berlinskoga zida, simbole postojanja komunističkoga svijeta, nepomirljivo je krenuo sa subverzivnim i terorističkim akcijama, kako bi pod bilo koju cijenu spriječio raspad Jugoslavije, pripremajući pritom srpsko stanovništvo za ratni sukob. Bila je to djelatnost koju je srpski obavještajni i kontraobavještajni milje temeljio na specijalnome načinu ratovanja koji je postao umijeće prokazivanja i navlačenja nevinih na tanak led, manipuliranja najnižim strastima i dojenja šovinizmom i mržnjom. Načinu ratovanja u kojemu su jedine zakonitosti postale iracionalnost i laž, razvijene u zrcalnoj sobi u kojoj su Hrvati, u vihoru raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne Republike Hrvatske, postali žrtve iluzornih slika.
Jedna od takvih izobličenih slika, koju su režirali srpski agenturi i politički krugovi, vješto je iscrtana “dubokim ranama” Miroslava Mlinara, čija će paćenička sudbina stvoriti psihološki delirij, i, na koncu, potkrijepiti opredjeljenje Srba za velikosrpsku ideju. Njezina je jedina stvarnost ta što je postala dio stvarnosti – lažne stvarnosti, ali, istini za volju, stvarnosti koja je prožela živote milijuna ljudi.
Iako je hrvatska javnost brzo zaboravila Miroslava Mlinara, a danas ga se gotovo i ne sjeća, razlaganje i povijesno kontekstualiziranje njegova slučaja od ključne je važnosti za razumijevanje Domovinskoga rata. Sasvim je nejasno zašto se “slučaj Mlinar” gotovo nikad ne spominje u raspravi o Domovinskome ratu, posebice ako se uzme u obzir činjenica da je ovaj događaj ključ koji je otvorio vrata zaoštravanju nacionalnih podjela te sukobima na širem benkovačkom području.