Dalibor Ballian: Ohrid: Slavenski Jeruzalem

Grad Ohrid je sjedište općine koja se sastoji od grada Ohrida i još 28 sela koja mu gravitiraju te zajedno imaju oko 55 tisuća stanovnika s tim da se za ljetnoga perioda ovaj broj udvostručuje zbog brojnih turista koji posjećuju jezero i obilaze povijesne znamenitosti grada. Sam grad se prostire duž Ohridskog polja, dok je njegov glavni dio sa starom povijesnom jezgrom na osamljenoj vapnenačkoj hridi koju s istoka i sjevera okružuje spomenuto polje, a s juga i zapada jezero. Sama hrid je visoka 792 m, te se nadvila nad jezerom. Tako je ta hrid kod Slavena definirala naziv grada pa time i jezera, odnosno grada na hridi („vo hrid”, „o riđ”, „o hrid”), te se došlo do slavenskog imena Ohrid ili često nazvanog Orid.

Kultura i povijest

Naseobine na tom području su postojale dosta rano, a duž jezera su u neolitu postojala sojenička naselja jer su tadašnji stanovnici bili vezani za jezero. Ono im je u sojenicama davalo sigurnost, a ujedno i osiguravalo izvor hrane. Prvi poznati stanovnici bili su Iliri, a oni su punih osam stoljeća, od 12. do 4. stoljeća prije Krista, na desetak kilometara od Ohrida, imali svoje naselje nepoznatoga imena. Vjerojatno je to bio centar ilirske oblasti Desarterije koja je obuhvaćala šire područje Ohridskoga i Prespanskoga jezera. Iliri su još u 4. stoljeću prije Krista upoznali arhaičnu grčku kulturu i umjetnost za koje su bili blisko vezani o čemu svjedoče mnogobrojni arheološki nalazi (zlatne maske, zlatne sandale i dr.) u grobnicama ilirskih knezova kod sela Trebeništa. Inače, grad je na tom mjestu postojao još u antici, te se od tada kroz povijesne epohe mijenjao njegov naziv. Tako se u 3. stoljeću prije Krista na grčkom zvalo Lychnidos (Λύχνιδος), odnosno bijelo jezero. Taj naziv je bio i kasnije u opticaju, te se još u 10. stoljeću spominje. Nakon dolaska Rimljana u ove krajeve još 168. godine prije Krista, a grad je tada bio jedan od najvažnijih na poznatom putu Via Egnatia koji je povezivao Jadransko i Egejsko more, te je bio i upravno sjedište provincije Dassaretia, a zatim glavni grad provincije Novi Epir. Već pred kraj rimske vladavine ovim područjem, za cara Dioklecijana i njegovoga suvladara Maksimijana koji je bio zadužen za vlast u istočnim provincijama carstva, u Ohridu se javljaju prvi kršćani, a mjesto posjećuje poznati tadašnji propovjednik i prvi episkop u Ohridu sv. Erazmo koji je bio misionar iz daleke Antiohije.

Grad se i dalje razvija te se u 5. stoljeću spominje kao bogato i razvijeno mjesto s jakom tvrđavom u kojoj stoluju episkopi Antonije (449. – 459. godine) i Laurentije (497. godine). Nekoliko stoljeća kasnije, krajem 9. stoljeća, Ohrid je postao središte širenja kršćanstva među Slavenima. Kliment i Naum su bili najpoznatiji učenici braće Ćirila i Metoda iz Soluna koji nakon progonstva iz Moravske dolaze u Ohrid. Stižu u oblast Kutmičevica koja se nalazi na tromeđi Sjeverne Makedonije, Albanije i Grčke. Ohrid tada postaje žarište slovenske pismenosti i kulture, odnosno centar Ohridske književne škole. Ovdje Kliment i Naum rade na crkvenom i književnom jeziku, da bi kasnije bili proglašeni svetima. U Ohridu kao duhovnom središtu balkanskih Slavena podignuto je tada i kasnije više znamenitih crkava, kao sv. Sofija i sv. Bogorodica Perivlepti. U tom periodu Ohrid postaje i prijestolnica cara Samuila (976. – 1014.) prvog makedonskog vladara koji je umro nakon sukoba s Bizantom da bi tada grad od episkopije postao stolicom ohridske patrijaršije. Kada se kratko Samuilovo carstvo raspalo, ubrzo ohridska patrijaršija je 1018. godine svedena na stupanj arhiepiskopije, te je ostala u tom statusu sve do ukidanja u 18. stoljeću. Za taj period se uz Ohrid veže i naziv Slavenski Jeruzalem koji ostaje do prvog većeg stradanja pod osmanskom vlašću.

Iako je još u starogrčkom periodu postojala Ohridska tvrđava, ona se nije održala, ali danas postoje ostaci tvrđave iz samoga predrimskoga perioda na koju se nadovezuju rimsko bizantski ostaci, te Samuilova tvrđava koja je bila ujedno dio carskog prijestolnog grada, a smjestila se na visokoj hridi iznad jezera. Tu je bio i najstariji dio grada s najvažnijim crkvenim građevinama. Grad je kroz povijest bio više puta rušen i obnavljan, ali stari dio grada i danas stoji s 18 kula koje pojačavaju gradske zidine s četvera vrata i najvažnijim dijelom tvrđave u unutrašnjem gradu, na samom vrhu ohridske kamenite hridi.

Krajem 11. stoljeća Ohrid je pretrpio osvajanje Normana koji su na istočnu obalu Jadrana stigli iz Italije, a zauzeli su nakon Drča u Albaniji. Tada su se u redovima Normana borili i Hrvatski vojnici. Potom ga zauzimaju Bugari, te je konačno ponovo pod Bizantskom upravom u 13. stoljeću. Od sredine 12. stoljeća bio je poznat kao važno trgovačko središte na putevima od juga prema sjeveru i istoka prema zapadu, a iz toga vremena se u gradu nalazila trgovačka kolonija Armenaca koja se održala do Balkanskih ratova. Nešto kasnije srpski car Dušan je 1334. godine zauzeo Ohrid, a tada upravu nad gradom preuzima sevastokrator Branko Mladenović, rodonačelnik vladarske obitelji Brankovića. U tom periodu jezero igra važnu ulogu jer se tada izlovljavaju znatne količine ribe koja se prerađuje i šalje za udaljena područja. Od tada grad postaje poznat i po trgovini ribe, te dobiva i ribarski trg. U tom periodu monopol za izlov ribe su imale crkve, jer je jezero većinom bilo pri crkvenim vlastelinstvima. Do toga se došlo na temelju povelje cara Dušana kojom daje prilepskom manastiru Treskavcu lovište na Ohridskom jezeru, odnosno današnji ribarski kraj Kanevo, a drugom poveljom je kasnije potvrdio vlastelinstvo ohridskom manastiru Svete Bogorodice Perivlepte s brojnim ribarskim naseljima na Ohridskom jezeru.

Za vrijeme cara Uroša, nasljednika Dušanova, Ohridom gospodari upravitelj Grgur, stariji brat Vuka Brankovića. Za njegove uprave se kao zadužbina podiže manastir Sv. Naum 1361. godine. Nešto kasnije gradom i jezerom vlada kralj Marko, poznat iz narodnih pjesama kao kraljević Marko, a upravu je dao rođaku Andriji Gropi, a tu je bio i Gropin zet vlastelin Ostoja Rajaković. Gropa je tada imao i kovnicu novca u Ohridu, a na novcima je pisalo: „Po milosti Božjoj župan Gropa.” On tada kao svoju zadužbinu podiže crkvu Stari sv. Kliment (1378.). Nakon što je kralj Marko poginuo kao osmanski vazal u Vlaškoj 1394. godine, Ohrid preuzimaju osmanski osvajači, te pod njihovom vlašću ostaje do 1912. godine.

Promjena vlasti je u početku bila postupna, te su prvih nekoliko desetljeća pod osmanskom vladavinom grad i jezero bez većih promjena i rušenja. Inače, prvo veće stradanje za osmanske vlasti je bilo 1466. godine kada grad zauzima Skenderbeg (Ivan Kastriota) sa svojom vojskom da bi ga sultan Muhamed II. ponovno zauzeo i odatle prodro do Drača. Tom prilikom on iz Ohrida odvodi u carigradsko zarobljeništvo brojnu vlastelu i obrtnike te grad nakon toga stagnira. Ponovo u 16. stoljeću Ohrid postaje važni ribarski trg, te se tada naročito spominju ohridske pastrve i šarani, a ohridsku ribu hvale u svojim spisima mletački putopisci. U tom periodu Ohrid se još nije bio oporavio od stradanja, slabo je naseljen iako je bio upravno središte sandžakata. Za vrijeme putovanja Evlije Člebije, osmanskog putopisca, u njegovim spisima se navodi da Ohrid s okolinom ima 365 crkava, jednu za svaki dan u godini. U tom periodu pod ohridskom arhiepiskopijom bio je i pravoslavni vladika cijele Italije sa sedam eparhija.

Trgovačko središte

Pod osmanskom vlašću Ohrid se lagano oporavlja, te već u 18. stoljeću ponovo postaje značajno trgovačko središte na stjecištu putova od Jadrana i sa sjevera balkanskog poluotoka prema Bitoli. Kršćansko stanovništvo, koje je većinom držalo trgovinu, je bilo relativno bogato za to vrijeme, tako da su crkvene vlasti sredinom tog stoljeća zakletvama i kaznama prisiljavale građane i njihove žene da ne vode luksuzan život. Krajem 18. stoljeća Ohrid je bio jedno od glavnih mjesta bitolskog vilajeta s vrlo živim karavanskim prometom s oko pet tisuća stanovnika. Već slabljenjem Osmanskoga carstva, Ohridom upravlja albanska porodica Dželadin-bega. Tijekom velikih pobuna u Grčkoj koje je predvodio Ali-paša Janjinski, a potom Mustafa-paša Škodranin, a koji su bili protiv reformi u carstvu, na njihovoj strani se našla i porodica Dželadin-bega. Osmanska vlast ih je ipak savladala, te je Dželadin-beg 1830. godine bio prisiljen napustiti Ohrid. Tada grad stradava, a porušeni su raskošni dvorci Dželadin-bega, a Gornji Šaraj u tvrđavi, 1835. godine postao je sjedište namjesnika. Tada je u gradu bilo oko šest tisuća stanovnika, većinom kršćana, te znatno manje Albanaca i Turaka. Pored velikog ribarskog trga za suhu i usoljenu ribu, u čaršiji je bilo oko 250 dućana. Sredinom 19. stoljeća Ohrid je, pored ribolova, bio čuven po trgovini i preradi kože. Krajem 19. stoljeća imao je 2409 kuća s 11 900 stanovnika, od kojih su 5408 bili muslimani, a ostalo kršćani. Trgovina je poslije opadala zbog sve veće anarhije u carstvu, a sva se glavna privreda svela skoro samo na ribolov.

Obzirom na burnu povijest, brojne građevine u Ohridu su tijekom stoljeća nestajale. Danas se radi na njihovom otkrivanju i restauraciji pa je tako ponovno na starim temeljima obnovljena ranokršćanska Bazilika u prvobitnom izgledu, ali je još privremeno pokrivena željeznom konstrukcijom. Tu je i obnovljena Crkva svetog Klimenta (odnosno sv. Pantelejmona), gdje se na novoj konstrukciji vide ostaci temelja stare srušene crkve. Ta je crkva bila pretvorena u džamiju koja je napuštanjem nakon balkanskih ratova, te u konačnici zubom vremena urušena, a 2000. godine su uklonjeni ostaci, a  2004. godine završeno je obnavljanje crkve. Pored te obnovljene crkve na temeljima starih srednjovjekovnih učilišta podiže se novo moderno sveučilište.