Franjevci među svojim pukom
Godine 1463. posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, gotovo identičnom prijevarom „na riječ i vjeru” ostao je i bez glave i bez države, ali i naroda. Prijetvorni sultan Mehmed lagao je, makar je toliko slavljen i do danas kao dobrodušni zaštitnik, dopuštajući fratrima dokumentom u povijesti poznatim kao Ahdnama da ostanu u „njegovu Carstvu”. Tek nakon ovih riječi možemo razumjeti junački istup fra Anđela Zvizdovića pred toga sultana i smionost da dođe do njegova kakvog-takvog ali pisanoga jamstva
Godine 1463. posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, gotovo identičnom prijevarom „na riječ i vjeru” ostao je i bez glave i bez države, ali i naroda. Prijetvorni sultan Mehmed lagao je, makar je toliko slavljen i do danas kao dobrodušni zaštitnik, dopuštajući fratrima dokumentom u povijesti poznatim kao Ahdnama da ostanu u „njegovu Carstvu”. Tek nakon ovih riječi možemo razumjeti junački istup fra Anđela Zvizdovića pred toga sultana i smionost da dođe do njegova kakvog-takvog ali pisanoga jamstva!
Prije točno 500 godina otac hrvatske književnosti Marko Marulić tiskao je svoj glasoviti povijesni ep Judita. Djelo je to koje je nadahnjivalo tadašnje europske humaniste i koje je značajno usmjerilo tijek europske kulture, a osobito književnosti. Ali malo je znano da je po vlastitoj želji Marulić pokopan u splitskoj crkvi sv. Frane na Obali. Crkvi koja je posvećena tom velikom svecu koji će u obezglavljenim vremenima srednjega vijeka osnovati karizmatični crkveni red – Red manje braće – franjevce.
Riječi iz Evanđelja po Luki (9 poglavlje, 3 redak) u kojima Isus kaže svojim apostolima: „Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe ni kruha ni novca. Niti imajte po dvije haljine” bile su dovoljne da promijene tijek povijesti nadahnuvši svetoga Franju da napiše Pravilo. Bilo je to 1208. godine. Vođen idealom pomagati siromašnima, živjeti čisto i ponizno u radu i molitvi, Franjo je još za života stekao brojne sljedbenike.
No još manje je znano da je Marulićev veliki prijatelj i suvremenik s kojim je razmjenjivao brojne književno-teološke rasprave bio glasoviti bosanski franjevac Juraj Dragišić, odvjetak velikih Hrvatinića. Mladić rođen u Srebrenici koji je doživio i preživio propast Bosne. Upravo taj fra Juraj Dragišić bio je jedan od najučenijih kršćanskih teologa svojega vremena. Školovao se na učilištima u Rimu, Bologni, Firenci, Padovi, Ferari, Parizu i Oxfordu gdje je stekao najvišu izobrazbu iz teologije, filozofije i klasične književnosti. Bio je učitelj i odgojitelj kasnijega pape Leona X.
U tim turobnim vremenima na glasu kao učeni i ponizni ljudi, franjevci su, poslani od pape, stigli najprije u Hrvatsku a napokon 1291. i u Bosnu, čudnu zemlju s kojom će se povijest tako krvavo poigrati da ju upravo franjevci zapišu u svojim brojnim ljetopisima, ali i osvjedoče ljudskim i tjelesnim žrtvama kakve ni jedna vjerska zajednica ni približno nije doživjela.
Naime, danas kad uživamo u ljepotama uređenih crkava i samostana što su ih fratri sa svojim pukom sagradili, sačuvali ili uglavnom obnovili, kad se divimo bogatim knjižnicama, umjetničkim galerijama i sakralnim zbirkama, arhivima od neprocjenjive vrijednosti što čuvaju memoriju naroda kojem služe, ali i događaje za koje se ne bi ni znalo da ih fratri nisu zapisali, nismo ni svjesni koliku su krvavu cijenu platila ta „mala braća” grandioznih djela.
Od dolaska u Bosnu 1291. pa sve do 1998. godine kada je fra Vjeko Ćurić 31. siječnja ubijen u dalekoj Africi u Ruandi, pomažući upravo siromašnima, u tih preko sedam stoljeća življenja u nesretnoj zemlji Bosni koja se ne bez razloga nazivala tamnim vilajetom, na stotine fratara Bosne Srebrene položilo je svoj život na oltar mučeništva za vjeru i krst časni.
Na tom tragu ne možemo a i ne smijemo zaboraviti fra Leona Migića i fra Nikicu Miličevića, vikara i gvardijana povijesnoga samostana u Fojnici koje je 13. studenoga 1993. muslimanska mržnja ubila puščanim rafalom u hodniku samostana. Pamtimo još broj od preko 50 hercegovačkih fratara koje su ubili srpsko-pravoslavni četnici preobučeni u tzv. antifašističke uniforme „partizanskih osloboditelja” koji su od veljače do svibnja 1945. krvavo orgijali od Knina, preko naših prostora pa redom do Neretve.
Isto tako i Bleiburga i Križnoga puta u kojima je što fratara što bogoslova i đaka, samo pripadnika Bosne Srebrene stradalo na desetke. O uznicima obiju provincija da i ne govorimo. Samo iz livanjskoga samostanskog područja stradalo je i robijalo ukupno 20 fratara!
No nisu fratri stradavali samo u ratnim okolnostima 20. stoljeća, povijest je prepuna primjera u kojima su doslovno nizašto bacani vezani kamenom oko vrata ili trgani konjskim zapregama.
Nažalost, prepuni su franjevački nekrolozi takvih primjera. A zapisana je i sudbina fra Lovre Milanovića od 3. veljače 1807. Zbog toga što je projahao na konju pored Turčina dobio je nož pod rebra i olovno zrno iz kubure. Turski zakon kaže da kršćanin mora sjahati s konja i nakloniti se Turčinu dok ovaj prolazi. Fra Lovro to očito nije učinio.
Poseban je životni put prvoga hrvatskog sveca fra Nikole Tavelića, Šibenčanina koji je djelovao u Bosni 12 godina i koji je na idealu svetosti uspio ući u Jeruzalem u kojem su do te 1391. godine sva kršćanska svetišta bila posve u muslimanskim rukama. U želji da se razgovara oko temeljnih religijskih načela između kršćanstva i islama, danas bismo to nazvali međureligijskim razgovorom, pri čemu je krajnji cilj Tavelićev bio da se kršćanska svetišta na miran način vrate u ruke kršćanima, kadija jeruzalemski ga je lažno uvjerio da mu se ništa loše neće dogoditi, a ovaj čim se pozdravio s muslimanskom svitom, bi sasječen sabljama doslovno na komade i spaljen! A sabljama je raznesen i fra Josip Valentić, nekoć livanjski župnik kojega su Turci 1788. ubili u Bihaću.
Za fra Petra Zlojutrića vezuju se mnoga čudesa. Njega su, kako kaže predaja, u Gornjim Solima (Tuzla) izboli Turci mačevima i noževima zbog ispovijedanja katoličke vjere. Kada je njegov glavni ubojica nakon zločina htio preplivati obližnju rijeku na konju, zajedno se s konjem u rijeci okamenio. Okamenjeni se kip konja i konjanika tijekom mnogo godina pokazivao na užas prolaznicima, a fra Petrovo je tijelo neraspadnuto počivalo u crkvi u Zvorniku. Kad je samostan opljačkan, a crkva pretvorena u džamiju, tijelo mu je oskvrnjeno, a ostatke je tijela jedan bogati vlastelin noću potajno iznio i sakrio u svojoj kući.
No koja korist od povijesti i njezine opomene da se ona ponavlja, kad na tome nitko ne uči?!
Godine 1463. posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, gotovo identičnom prijevarom „na riječ i vjeru” ostao je i bez glave i bez države, ali i naroda. Prijetvorni sultan Mehmed lagao je, makar je toliko slavljen i do danas kao dobrodušni zaštitnik, dopuštajući fratrima dokumentom u povijesti poznatim kao Ahdnama da ostanu u „njegovu Carstvu”. Tek nakon ovih riječi možemo razumjeti junački istup fra Anđela Zvizdovića pred toga sultana i smionost da dođe do njegova kakvog-takvog ali pisanoga jamstva!
Pa i unatoč slatkorječivom tekstu na Ahdnami, uskoro će doći do progona katolika i rušenja brojnih crkava i samostana, a što je najteže i islamizacije naroda posljedice koje su najbolje osjetili već spomenuti fojnički fratri stradali 1993., a čijoj nikad neizvjesnijoj budućnosti i sami svjedočimo.
A tko bi izbrojio sve one idealiste zaljubljene u svoju domovinu koji su ostavili u čudu i one najprivrženije tom idealu. Kad je godine 1640. fra Pavao Rovinjanin došao u Fojnicu kao povjerenik generala Franjevačkoga reda, ušao je u siromašni samostan okrenut prozorima prema obližnjem brdu; onako u sjeni sav taman i sumoran s niskim vratima i još nižim prozorskim oknima više je sličio seljačkoj izbi. Čudeći se ovakvu stilu života u oskudici i nesigurnosti, pitao je jednoga fratra koji mu je rekao da je studirao u Italiji: „Zašto si se, kad je sve ovako, vratio u Bosnu?” Fratar mu je odgovorio: „Eh, prečasni oče – domovina!”
I kroz koje god teškoće prolazili, ti hrabri duhovnici se nisu pokolebali, nego strpljivo sa svojim pukom podnosili nedaće, kako A. G. Matoš svevremenski reče:
„Užasne prilike, (…) harahu kod nas tri vijeka, a u Bosni šest stoljeća, ujak, samo ujak, gvozdenim disciplinama opasani franjevački fratar, junak i svetac, učitelj i mučenik, diplomat i svećenik, vojnik prosjačke crkve i zatočnik poprosjačenog naroda, mogaše izdržati vječnosti tih paklova. Narodni ti pastiri ne bijahu mirnjačine i licemjerni bogomoljci, odbijeni od svoga plemena, već junaci i narodnjaci kakve ih još danas viđamo.”
A svoju ljubav prema domovini fratri su dokazali i u arheologiji. Dovoljno je spomenuti našega fra Bonu Vrdoljaka i njegove iskopine na Rešetarici pod vodama Buškoga jezera u današnjoj župi Podhum. O tome su napisani brojni radovi, a pronađeni kameni ulomci izmijenili arheološku znanost. A isti fra Bono je otkopao i kamene ostatke staroga Bistričkoga samostana sv. Ive iz 14. stoljeća. Slično kao i fra Vladimir Dolić 1887. u Otinovcima u Kupresu gdje je otkrio temelje starokršćanske bazilike nad čijim je ostatcima godine 1447. kraljica Katarina Kotromanić dala podignuti crkvu Presvetoga Trojstva. Brojna su velika imena i u književnosti, pri čemu je nemoguće ne istaknuti velikoga fra Matiju Divkovića, a tu su i njegovi nasljednici poput fra Pavla Papića, fra Ivana Ančića, fra Lovre Bračuljevića, fra Stipana Margitića i drugi.
Jednako gorljivo ujaci su ostavili traga i kao jezikoslovci, u umjetnosti, medicini i ljekarništvu te brojnim humanističkim znanostima, prije svega povijesti čije su informacije i istraživanja odjeknuli i izvan Bosne. Spomenimo ovdje tek fra Filipa Lastrića, fra Miju Batinića, fra Julijana Jelenića, fra Ignacija Gavrana.
Posebna je povijesna uloga i epizoda u životu fratara – zapravo velikana hrvatskoga preporoda u 19. stoljeću bilo izravno ili neizravno uključenih u ideju ilirizma – kao što su fra Marijan Šunjić, biskup, inače jedan od najvećih poliglota svojega doba; govorio je latinski, grčki, turski, perzijski, mađarski, njemački i talijanski. Potom fra Lovro Karaula, tajnik velikoga biskupa fra Augustina Miletića čiji su zemni ostatci sučelice pokopani u samostanskoj crkvi na Gorici, pa fra Ilija Starčević, fra Ivan Frano Jukić, fra Bono Perišić, fra Martin Nedić, fra Filip Kunić, fra Grgo Lozić, fra Petar Bakula, fra Grgo Martić. I još desetci drugih!
Povijest nam svjedoči da su franjevci i prvi školovani ljudi koji su se uz vjersku skrb bavili i znanstveno-stručnim liječništvom.
Dovoljno će biti navesti prvoga među njima: fra Franju Gracića iz Kreševa, inače provincijala u godinama konca 18. stoljeća, ali i subraću mu fra Tadiju Lagarića i fra Matu Nikolića kao i nama Livnjacima posebno znamenitoga fra Miju Sučića.
A nemoguće je i nabrojiti sve one narodne liječnike kojih je dakako najviše bilo među fratrima. Gotovo svaki franjevački samostan brižno čuva desetke fratarskih rukopisnih recepata i opisa postupanja prema bolesniku u bolestima kuge, kolere, poganca, grle, tišnjače i drugih pučki nazivanih bolesti s kojima su se susretali. Sve je to ostalo sačuvano u tzv. Likarušama iz kojih bi zapisani savjeti i danas dobrodošli. Ovdje moramo učiniti iznimku i navesti ime još živućega fratra čija je ljekaruša s preko 1100 prirodnih recepata dosad doživjela nekoliko tiskanih izdanja. Riječ je o fra Juri Marčinkoviću iz Kotor Varoša, inače magistru prava i fratru koji je studirao i kinesku medicinu.
Ovo je tek maleni dio povijesti i stvarnosti neuništivih franjevaca, Svjedoka i učitelja kako ih je u svojoj knjizi tiskanoj 2003. s pravom nazvao fra Anđelko Barun. Tek će budućnost nebrojenih rečenica iz suvremenih što objavljenih a što neobjavljenih kronika i ljetopisa nastalih samo u ovom posljednjem krvavom ratu od 1991. do 1995. otkriti kolika je stvarna snaga zla koje fratri ničim nisu izazvali, a doživjeli su ga u najkrvavijem obliku svojih predšasnika.
U vezi s tim spomenimo ovdje ratni dnevnik fra Ljube Lucića koji je opisao surovu stvarnost u okupiranom Sarajevu ili fra Janka Ljubosa koji je u svojem bugojanskom dnevniku pod naslovom U kandžama zla opisao kako je biti katolikom i fratrom u ratnom ludilu. A tu su također i slični napisi fra Ladislava Fišića, fra Velimira Valjana, fra Franje Križanca u lašvansko-travničkom kraju kao i još nekih drugih.
Pa i unatoč tomu, u svim slučajevima fratri su ostali u Bosni. A opstali su i Hrvati katolici zahvaljujući požrtvovnosti i upornosti fratara; onih istih fratara kojima se još prije 200 godina biskup Miletić obratio znamenitim riječima: „Kaleže i crkve prodavaćemo a naših krstjana upustiti nećemo!”
Završavam riječima pape Leona XIII. od 14. ožujka 1883. godine kojima ne treba ništa više dodati: „Sve što katolička vjera ima u Bosni, iza Boga, plod je franjevačkog truda i znoja.”
Autor: Ana Papić
Izvor: Svjetlo riječi