Domagoj Pintarić: Danas vrište milijuni ljudi
Scena vrištanja s prozora me podsjetila na film Network iz 1976. kad voditelj u eteru počne raditi ispade nakon što mu padne gledanost i mreža ga odluči otpustiti. U jednom od svojih ispada kaže ljudima da izađu na prozore i počnu vikati: "I'm as mad as hell and I'm not gonna take this anymore", odnosno "Ljut sam kao vrag i neću to više podnositi". U tom trenutku diljem cijele zemlje gledatelji počinju izlaziti na prozore i ispred ulaza te vikati parolu "Ljut sam kao vrag i neću to više podnositi"
U Kini očajni ljudi masovno vrište kroz prozore… nakon tjedna prisilnog lockdowna ljudi su od jada počeli vrištati kroz prozore tako da cijeli grad odzvanja urlicima. Prije dvije godine mnogi su diljem svijeta s prozora pljeskali uvođenju iste te diktature na koju danas vrište od muke. To se događa kad naivno prepustiš život elitama koje te putem kontroliranih medija i prodanih “stručnjaka” uvjere da je za tvoje dobro to što te tlače pa im glupavo plješćeš dok ne bude prekasno i dok ne shvatiš da si s tupavim osmijehom na licu izgubio slobodu, prava i mentalno zdravlje pokoravajući se potpunoj ludosti.
Mnogi još danas ne shvaćaju što se događa, još su im kontrolirani mediji glavni izvor informacija, još hodaju s maskicama i boje se zaraze, još misle da su “odgovorni” ako discipliniraju one druge, one neodgovorne koji ne vjeruju magičnom lijeku i dobrim ljudima u bijelim kutama koji naporno rade za “ugrožene skupine”.
Scena vrištanja s prozora me podsjetila na film Network iz 1976. kad voditelj u eteru počne raditi ispade nakon što mu padne gledanost i mreža ga odluči otpustiti. U jednom od svojih ispada kaže ljudima da izađu na prozore i počnu vikati: “I’m as mad as hell and I’m not gonna take this anymore”, odnosno “Ljut sam kao vrag i neću to više podnositi”. U tom trenutku diljem cijele zemlje gledatelji počinju izlaziti na prozore i ispred ulaza te vikati parolu “Ljut sam kao vrag i neću to više podnositi”.
Bio je to bunt ljudi u istoj poziciji, prosvjed onih koji nemoćno promatraju kako im društvo propada, kako postaje sve opasnije i neizvjesnije, kako jača kriminal, a obični ljudi postaju sve ranjiviji i nemoćniji. Slično je nama danas, samo što je razvoj tehnologije koji promovira izražavanje GIF-ovima, MEME-ovima i emotikonima doveo do toga da je i jedna rečenica previše pa je lakše neartikulirano vrištati, kao što na prosvjedima moraju fućkati i lupati loncima jer je skandiranje postalo prezahtjevno.
No, poruka je ista. Ljudima je dosta, nakupljali su dugo u sebi to što sad izbacuju vrištanjem. Vrištanje je prirodna reakcija na užas koji proživljavaju a koji možda ni ne bi znali izraziti riječima jer je očito većina sad prvi put suočena s onime što smo do prije dvije godine nazivali “teorijama zavjera” u koje vjeruju usamljeni neprilagođeni luđaci koji se nisu uspjeli uklopiti u sustav.
Dali su nam kuglice, šarene kuglice u obliku filmova, serija, igrica, sporta, glazbe, mode, hrane, raznih putovanja i drangulija koje su se morale skupljati, sve se moralo pratiti i imati, sve nam je bilo zanimljivije od stvarnosti, rijetko tko je shvaćao da nam je to podvaljeno kako bi nas odvratili od onoga što nam se pred nosovima odvijalo, a to je uvođenje novog svjetskog poretka.
Danas vrište milijuni, a to me pak vrištanje podsjeća na ono kad smo očajnički vrištali mi koji smo vas prije mnogo godina pokušali upozoriti na to što se sprema.