Zoro Zoran Filipović: Uspomena na Živka Krstičevića
Ulomak iz moje knjige „Dnevnik smrti“ i monografske knjige „1991.“ odnosi se na događaj od 30. prosinca 1991. godine kada je, od eksplozije neprijateljske granate, u Turnju kod Karlovca, poginuo moj dobar prijatelji i kolega, filmski i TV snimatelj Živko Krstičević
Ulomak iz moje knjige „Dnevnik smrti“ i monografske knjige „1991.“ odnosi se na događaj od 30. prosinca 1991. godine kada je, od eksplozije neprijateljske granate, u Turnju kod Karlovca, poginuo moj dobar prijatelji i kolega, filmski i TV snimatelj Živko Krstičević:
„…Danas je poginuo Živko Krstičević. U Karlovcu. Doznao sam to danas kada sam stigao u Osijek. Momci u Press-centru pokazali su mi telefaks Ministarstva informiranja. Nisam mogao vjerovati. Poslije je bilo i u Dnevniku. Pokazali su čak i njegov posljednji snimak načinjen u trenutku smrti.
Jutros sam krenuo iz Zagreba za Osijek. Sa mnom je bio i jedan američki fotograf, Bruce. Prijateljica me zamolila da mu pomognem. Kada smo se upoznali, rekao je da dolazi s Bornea gdje je proveo tri tjedna snimajući, kako on kaže, wild life. OK, Bruce, rekao sam sam sebi, ja ću ti pomoći da upoznaš naš hrvatski urban life. Nadam se da ćeš preživjeti.
Dok smo vozili prema Osijeku, ne znam zašto, razmišljao sam o Živku. Mislio sam, zašto nas dvojica ne radimo skupa? Obojica idemo na riskantne terene, nismo isti medij, ne konkuriramo jedan drugom, nismo paničari… Mogli bismo jedan drugom puno pomoći. Bitno je imati dobrog partnera sa sobom na terenu, nekoga na kojega se možeš osloniti i koji te neće iznevjeriti ili načiniti kakvu glupost. Uistinu sam mislio da bismo dobro radili zajedno.
Ne vjerujem u slučajnosti i koincidencije. Kada su mi pokazali obavijest o njegovoj smrti, kao da sam znao, kao da je to bio razlog zašto sam cijelim putem ovamo mislio baš na njega. Déjà vu. Predskazanje. Što li. Samo sam pesnicom jako udario o zid. Da zaboli. Neka boli.
Poslije smo gledali Dnevnik. Vidjeli smo njega kako snima, njegovu sliku, njegov kadar. Onda se čuo jedan kratki zvižduk i buuum ispred njega. Pao je. Pala je i kamera ali, snimala je dalje. Kadar je sada bio izvrnut i ništa se posebno nije vidjelo osim velikog neba. Ali se čulo. Čuo se njegov samrtni hropac. Krkljao je. Gubio život. Umro…“