Ne mogu nikad biti netko drugi nego samo Ivančić. Od početka, od kada znam za sebe, želio sam biti čovjek, svećenik koji će na neki način brisati suze narodu, koji će tješiti, hrabriti, koji će pokazivati da se isplati biti čovjek, da se može pobijediti. U tome sam uživao. Puno sam patio, otac mi je bio u logoru, bio sam u vojsci dvije godine. Tamo sam morao raditi kao oni najgori vojnici, tu su me kažnjavali, optuživali da sam agent Vatikana.
Prošao sam sve to, ali sam istovremeno volio ljude koji su u partiji, ljude koji su komunisti ili koji su na vlasti jer sam u njima gledao najprije ljude. I oni bi željeli biti sretni, i oni bi željeli nakon smrti živjeti, a ne nestati i oni bi željeli biti bolji, a ne mogu.
Mene je to motiviralo do te mjere da sam mogao s ateistima, s raznim drugim neprijateljima moga naroda i moje vjere i moje Crkve i mene osobno razgovarati sasvim mirno kao s prijateljima. Zapravo me strahovito zanimao čovjek, a među ljudima najviše me zanimao Isus iz Nazareta. On me do danas fascinira i s njim sam najbolji prijatelj. Kad vidim kako je on činio, onda vidim i kako ja trebam.