Alen Tomić (kolumna Levijatan na buzaru): Travnička hronika

Privlačnost Andrićeva pisanja krije se u neumornom izlaganju ljudskog života kao sudbonosne igre onoga što je u čovjekovoj moći naspram onoga što snagom svoje neizbježnosti nadilazi čovjekovu moć. U toj naizgled jednostavnoj igri ovaj poznavatelj i tumač ljudskih sudbina uvodi nas u začarani krug vječnog ponavljanja istoga s različitim ishodima. Ciklično razumijevanje povijesti ne donosi ništa novo na kolektivnoj razini, ali na individualnom planu nam ukazuje na ranjivost i mekoću ljudske duše u nastojanju da svom životu podari smisao.

Andrićev povijesni roman izlazi 1945., a tematski obuhvaća konzulska vremena između 1807. i 1814. godine. Ovo, za europsku povijest kompleksno, prevrtljivo i događaja prepuno vrijeme omeđeno je u romanu pojedinačnom ljudskom sudbinom: dolaskom i odlaskom francuskog konzula i njegove obitelji. Ipak, taj bosanski i vezirski grad 19. stoljeća postaje ujedno i kulisa za ispreplitanje različitih kulturoloških, vjerskih i svjetonazorskih događaja. Andrićev Travnik istovremeno biva podijem za nesputano prožimanje planetarnih zbivanja i običnih svakodnevnih briga pojedinca. Neumorni pripovjedač stvara svojevrsnu kulisu magičnog hiperrealizma: svatko sa svojim ulozima i brigama, svi međusobno ujedinjeni u borbi protiv svih, plašljivi, beskrupulozni, okrutni, nježni, trijezni i pijani, avanturisti i obiteljski ljudi, predani službi i službom otuđeni, važni, nevažni, u posjedu moći ili pak izloženi neumoljivoj razornosti izvora moći. Andrićevi likovi, neovisno o njihovoj protagonističkoj ulozi, tvore jednu fabularno isprepletenu cjelinu: svi su zasebni i posebni te su time ujedno svi zamjenjivi i nadomjestivi. Andrić je portretist tragičnosti ljudskog svijeta koja neizbježno završava u izlaganju i opisivanju ljepote čovjekova života. Dotična paradoksalnost, taj oksimoron kobnosti ljepote, očituje se u nepreglednoj romanesknoj potrošnji i reciklaži likova, događaja i sudbina u svrhu pripovijedanja; da bi ih opravdao, Andrić ih uporno troši, mijenja i nadomješta novim sudbinama.

Travnička hronika nije štedljiv i uviđajan roman, on je naprotiv rasipan i ljudskim sudbinama raskošan prikaz jedne sveopće težnje za smislom. Smješten u konkretno povijesno razdoblje on nadilazi sve vremenske odrednice i poput aveti bdije nad čovjekovom sudbinom neprestano mu šapćući na uho: Pa, evo i to bi i prođe. Digoše se carevi i slomiše Bunapartu. Konzuli će očistiti Travnik. Pominjaće se još koju godinu. Djeca će se na jaliji igrati konzula i kavaza, jašući na drvenim pritkama, pa će se i oni zaboraviti ko da nikad nisu ni bili. I sve će opet biti kao što je, po božjoj volji, oduvijek bilo.

U nastojanju da nas pripovjedački opije životom, Andrić nas neprestano trijezni onim nadolazećim, novim što se tek može naslutiti šutnjom osmanskih begova i njihovom pobjedničkom tišinom koja razbija sve suvišne zvukove svijeta i senzibilizira nas za neiscrpnu mističnost života. U tome je pisac znalac bez premca, a roman corpus delicti čovjekove želje i htijenja.