Ove godine navršilo se ravno 25 godina, kako je umro fra Grga Martić, jedan od najistaknutijih javnih radnika u hrvatskom narodu a naročito u Bosni i Hercegovini, divni pjesnik za pravu slobodu naroda, čovjek koji je prokrčivao drumove za narodnu prosvjetu i školstvo, čovjek političar i diplomata, koji dolazi u dodir i veze sa svim onda u Bosni i Hercegovini odlučujućim faktorima, a sve u korist narodnu.
Zadojio se idejama, kojima je služio ilirski pokret, što ga je vodio Dr. Ljudevit Gaj iz Zagreba. Učeći u Zagrebu i on i prijatelj mu fra Ivan Franjo Jukić, rodeni banjalučanin kao i drugi bosanski đaci dolazili su u dodir s vođama pokreta, s kojima su sačinjavali jedno kolo. I Martić se tu upoznao sa svim književnim i političkim radnicima, a osobito s Gajem, Vrazom, Babukićem i drugima. Već u to doba on pjeva i nalazi jaka i lijepa odziva, a u Ponijevu (god. 1858.—1862.) rađa se njegovo veličajno djelo, prva pjesan njegovih »Osvetnika«.
Tek nakon toga objelodanjenog djela fra Grga Martić dođe do pune vrijednosti tako, te je mogao nesmetano, smiono a vješto nastaviti svoj rad za općenitost. Fra Grga Martić je bio seljačko dijete. Rodio se 5. veIjače 1822. godine u selu Rastovači nedaleko Posušja (u kotaru ljubuškom) u Hercegovini. Otac mu Grgo imađaše sa ženom Jelom rođenom Kukulj četiri sina i dvije kćeri, nu kako mu otac rano umre, stric mu Rade Martić privi siročad svog brata. Po vremenu udade dvije fra Grgine sestre, jednu za Vukana Gavrana iz Rastovače, a drugu za Tomu Oreča iz Trebistova, nakon što je malog Matu — kasnijega fra Grgu — od ovaca i koza u dvanaestoj godini otrgao od njegova stada i odveo 1834. u samostan kreševski, da uči i da postane redovnikom.
Mladi đak svrši s uspjehom gramatičke nauke u Kreševu, nakon čega stupi u šesti razred gimnazije u Požegi, a odatle s drugovima ode u Zagreb, gdje dolazi u dodir s vođama hrvatskog (ilirskog) pokreta. U Zagrebu se fra Grgo, Jukić i ostali njegovi prijatelji zagrijavaju mišlju, da u Bosni otvore i osnuju tiskarnu. Želja im se ne ostvari, no za to Jukić godine 1850. izdaje svoju smotru »Bosanski prijatelj«, u kojemu i Martić pjeva prigodnicu, pozivljući sve u kolo bratimsko. U drugom svesku »Bosanskog prijatelja« Martić se također javlja. Osobitom toplinom opjevava smrt Jukića, prognanika, pak fra Marijana Šunjića, bosanskog biskupa poliglota. Već prije toga (1842.) u »Kolu«, što ga je uređivao pjesnik Stanko Vraz, pjeva on »Plač Bosne« a surađuje također u Gajevoj »Danici«. Godine 1845. vraća se Martić kao mlađahni redovnik (od 23 godine) u Bosnu, i već 1850. dođe za župnika u Sarajevo. Ovdje dođe u doticaj s Omer-pašom, koji kasnije ishodi da bude Ivan Jukić prognan. Godine 1854. ode iz Sarajeva u Ponijevo u žepačkom kotaru a dvije godine zatim postade nastavnikom mladeži u kreševskom samostanu. God. 1860. dobi opet župu u Ponijevu, gdje je počeo da pjeva svoje Osvetnike.
God. 1863. morade kao župnik i opet doći u Sarajevo, gdje ga postaviše članom vrhovnog medžlisa (vijeća) zemaljske vlade. Na tom mjestu ostade dvadesetak godina, pomažući osobito sirotinju bez razlike vjeroispovijedi i dajući savjeta svakome, ko ga je tražio, tako, te je u ono vrijeme bio najpopularnija osoba u Sarajevu.
Ovdje je uz župničke i druge javne poslove imao dosta kojekakovih neprilika, ali ipak dospje da spjeva i četvrtu knjigu svojih »Osvetnika«. U to vrijeme ga osumnjičiše, da je glava panslavizma u Sarajevu, te mu se i sam Topal Osman-paša zaprijeti. No ispostavilo se da je to bila neispravna vijest, i fra Grgo je mogao i dalje djelovati u Sarajevu, gdje je stekao silno uvaženje tako, te se još i sada spominje njegovo ime. Glas o njemu kao pjesniku dopro je i izvan hrvatskih zemalja.
Kada se je slavila slava Kristofora Kolumba u Rimu, bio je onamo pozvan i fra Grga Martić, jedini od svih Slavena. Kada je pročitao na onom skupu svoju pjesmu u slavu Kolumbovu, pristupi mu general franjevačkog reda, te mu sa zanosom reče, da je iza slatkoće talijanskog jezika odmah slatkoća jezika hrvatskog.
Fra Grgo Martić se istaknuo i kao pjesnik i književnik, i kao prosvjetni radnik, i kao redovnik i kao političar, a osobita mu je zasluga, što je kao skromni župnik sarajevski u medžlisu po svom ugledu učinio mnoga dobra i od naroda bez razlike vjere odklonio mnoga zla, koja su mu prijetila. Još je od višeg značenja njegovo prosvjetno djelovanje. Već od rana radi s Jukićem oko podizanja narodnih škola. Godine 1864. uz pomoć vlade kako turske, tako austrijske i francuske podiže u Sarajevu osnovnu školu za dječake i djevojčice. On se je obratio i na turski, francuski i talijanski dvor, koji mu svi poslaše znatne pripomoći. U pismu, upravljenu talijanskom kralju Viktoru Emanuelu, razlažući teško stanje u Bosni, medu ostalim piše: »Ovaj neugodni gvozdeni udes u ovo doba mogao bi se poboljšati jedino polugom pismenosti i nauke«. U propisima za ovu školu (učilište), što ih je Martić sam sastavio, uvađa se i školski odbor.
Školu mogu pohađati djeca svih vjeroispovijesti, a u školi će se učiti: »a) štiti i pisati slovima latinskim i ćirilskim, b) katekizam, c) jezik hrvatski i talijanski, nu neka se školsko upraviteljstvo pobrine, da se predaje i njemački i francuski jezik, d) opći zemljopis, e) opća povjesnica i f) računica«.
Škola je ova postojala do 1880., kada je nova vlada otvorila narodnu osnovnu školu u Sarajevu. Njegovu nastojanju ima se zahvaliti, da su 7. studenog 1871. došle u Sarajevo milosrdne sestre, koje su odmah otvorile školu za djevojčice. Godine 1871. izade njegov »Početni zemljopis«, koji je sam sastavio. On je u sarajevskoj osnovnoj školi bio nadzornik, a u kreševskoj nižoj gimnaziji već prije toga nastavnik i prodirektor. Odmah po okupaciji 1878. napušta Sarajevo i prelazi u Kreševo, gdje radi i dalje književno. Radovi su mu izlazili i u Đakovu u tiskarni, koju je uredio Štrosmajer i u »Franjevačkom Glasniku« u Sarajevu. Upravo mladenačkim zanosom pjesmom pozdravlja pokretanje »Osvita« u Mostaru. Odmarajući se zasluženo u Kreševu nije zaboravljao svojih prijatelja. Po kadkad bi došao i u Sarajevo, gdje je priman kao stari znanac i pjesnik. I inače bi svakog ljeta odlazio iz Kreševa na dulje hodanje. Sa Štrosmajerom je prijateljevao i u Đakovu ga pohađao, a isto tako se pazio s biskupom Buconjićem.
U Hercegovinu i u Mostar se zalijetao rado, jer mu je bio na srcu rodni kraj i sam Mostar, za koji je on govorio: »Nema para bez pazara niti vina bez Mostara«.
Čašćen i slavljen stari fra Grgo Martić proslavio je 1905. svoju alem-misu, kojom se zgodom okupilo mnogo štovatelja njegovih od svakuda. No brzo ga ostavljahu sile i on umre iste godine 30. kolovoza. Na sprovodu sudjelovahu sva hrvatska kulturna, književna i pjevačka društva, i silan narod. Glas o smrti fra Grginoj bolno je odjeknuo u svim krajevima hrvatskim, jer je narod bio na čistu, da s njim gubi čovjeka pjesnika i književnika kao i čovjeka, koji je bio jedan od najzaslužnijih u teško doba nedavne prošlosti.