Ja nemam ništa za reći, jedino pokazati riječi su kojima Walter Benjamin započinje svoja fragmentarna razmišljanja o vulgarnom povijesnom naturalizmu.
Benjaminova namjera je pronaći u pojedinačnom događaju dovoljno plauzibilan kristal sveukupne cjeline, dekonstruirati totalitete zbilje i izvrgnuti podsmjehu ideju kronološki superiorne povijesne linearnosti jer je upravo povijest mjesto na kojem sadašnjost proizvoljno oblikuje smisao događaja koji su se odvili u prošlosti.
Onaj koji ima povijest je takvo biće koje posjeduje kritičku moć vrijednosnog promišljanja sjećanja. Ideja povijesti vođena je mišlju i pretpostavkom kronološki objedinjenog razvoja i raspleta događaja. Kronologija implicira cjelinu kao regulativnu vodilju smislenog ispreplitanja pojedinih etapa unutar jednog sveobuhvatnijeg vremenskog perioda. Povijest je u tom smislu superordinirana premisa koja omogućava zasebnim događajima da postanu neizostavni dijelovi cjeline, a njezin supervizorski talent nam dopušta da kronološki slijed radnji i događaja shvatimo kao smislom prožete komponente većih i širih vrijednosnih koncepata. Ne postoji ništa izvan interpretacije, a ako i postoji, onda isključivo u svrhu dogmatskog mobiliziranja povjerenja u neki od ponuđenih totaliteta zbilje.
Povijest se spram nas nalazi u nezavidnom položaju: ona je skup želja. Aristotelovo uskraćivanje didaktične osnove povijesti na način da povijest prikazuje događaje kako su se zaista zbili, a umjetnost kakvi bi oni mogli biti je zapravo žrtva naivnog teleološkog realizma svojstvena filozofskom geniju iz Stagire. Suvremena povijest je naprotiv naglašeno didaktična, ali ne kao učiteljica već kao pripitomljena obmana jer omogućava razumijevanje života ne isključivo iz činjenica, nego nadasve inovativno na osnovu onoga što interpretacija može izvući iz faktične osnove života. Prošlost se nagledala svega, ali nikada dovoljno. Njezin apetit je nezasitan.
Službeni slikar Napoleona Bonaparte Jacques-Louis David prenosi na platno događaj krunidbe Napoleona I. znakovitog naslova Sacre de l’empereur Napoléon Ier et couronnement de l’impératrice Joséphine dans la cathédrale Notre-Dame de Paris, le 2 décembre 1804. Za dovršenje ovog djela impozantnih dimenzija Davidu će trebati tri godine. Kompozicija slike primjerena je sadržaju koji prikazuje, njegovom značaju za budućnost europskog kontinenta. Odabir likovnih protagonista na platnu zasigurno nije slučajan, niti je odraz slikareve samostalne vizionarske interpretacije. Budući da je Napoleon osobno naručio sliku za pretpostavit je da je odabir uzvanika pomno promišljen i diktiran carskim dekretom. Među uzvanicima u publici tako možemo pronaći prikaze ljudi koji zapravo uopće nisu prisustvovali krunidbenoj ceremoniji, odnosno samog slikara, ali i careva starijeg brata i kralja Napulja i Španjolske te carevu majku Mariu Letiziu Ramolino. Od osoba, na naše iznenađenje, prisutnih na platnu potrebno je istaknuti carevu priležnicu Elisabeth-Hélène-Pierre de Montmorency-Lava i osmanskog veleposlanika Haleta Efendia. Od osoba čija prisutnost više nalikuje odsutnosti i čija nazočnost ukazuje na ironično osmišljenu delegacijsku farsu ističe se Barnaba Niccolo Luigi Maria Chiaramontia, tj. papa Pio VII. Papina prisutnost, iako neizostavna, ukazuje na Napoleonovu drskost i nagovještaj novih odnosa snaga na starom kontinentu. Pio VII. je poput zarobljenika okružen crkvenim dužnosnicima izabranim od samog cara, pozvan kako bi svjedočio događaju i ujedno formalno blagoslovio ceremoniju. Ništa na njegovoj prisutnosti ne ukazuje na nekoć slavnu vlastodržačku povijest Kristova namjesnika i Petrova nasljednika. Sasvim obespravljen, pomalo razbarušene kose i odsutna pogleda, promatra Joséphine de Beauharnais dok klečeći prima iz ruku svog supruga krunu. Bonaparte je lepršav, razigran, na vrhuncu moći, odlučna pogleda i uglađenih gesti, otmjeno obučen ostavlja dojam čovjeka koji svojom svečanom krunidbom opravdava prisutnost svih ostalih uzvanika; igra svjetla i sjene na platnu sugerira blasfemičnu svetost posvećenja cara Napoleona I. Poput božanskog cezara Bonaparte ruši sve okove običaja i po prvi put u tradiciji krunidbe zapadnih europskih vladara snagom svojih ruku, odlučnošću svojih prstiju uzima krunu bez namjesničkog posredovanja papinske svetosti. Mnogi će u ovom činu vidjeti nastavak procesa sekularizacije, ali riječ je o dosta skromnijem postprosvjetiteljskom falsificiranju povijesti poviješću.
Napoleonov metahistorički delikt bori se oruđima jedne povijesti s ciljem stvaranja druge povijesti u neprekinutom lancu povijesnih obmana. Imajući pred očima sliku toplog kolovoškog jutra 1815. i njegovo putovanje na Svetu Helenu uviđamo da namjesnički stoicizam Pia VII. dugoročno gledano i nije bio tako loša solucija. Upravo Davidovo platno evocira svu tragikomičnost povijesnih i sadašnjih događaja u svečanom trenutku neoklasicističke kompozicije. Možda je jedino još ministar rata Maršal Louis-Alexandre Berthier, bokom okrenut suvremenom promatraču i izvirući iz kompozicijskog polumraka, s podsmjehom pomislio i sjaši Kurta da uzjaši Murta.