Mario VUK: Tko je Ja?
Nezaobilazna je činjenica biblijsku objava u kojoj se nevidljivi, nematerijalni i do tog trenutka bezimeni El (Bog) objavljuje u poznatom imenu tetragramu JHVH, Jahve. Taj hebrejski izraz koji u punom izričaju glasi Ehyeh ašer ehyeh, grci su preveli Ego eimi ho eimi, Ja jesam koji jesam
Mnoga su pitanja na koja odgovor nije konačan, a otvorena su stvarnosti koja transcendira stvorenost. Jedno od tih pitanja glasi što ili tko je Ja.
Za sada je najsigurniji put otkrivanja Ja, što nije Ja. Tako možemo ustvrditi da sve što jesmo, odnosno sve sa čime se identificiramo, ne daje odgovor na to pitanje. Jasno, u svakodnevnom govoru, na našem zemaljskom prolasku, ne treba filozofirati. Normalno je reći: Ja sam Marko; ja sam otac; ja sam dijete; ja sam seljak; ja sam umjetnik; ja sam svećenik; ja sam ljudsko biće; ja sam pripadnik političke stranke; ja sam liberal; ja sam vjernik; ja sam učitelj; ja sam…
No, sve to nije odgovor na pitanje. Zapravo, logično zaključujemo da ja nisam svoje ime, svoj spol, svoja društvena uloga, svoje zanimanje, svoj poziv, svoje vjersko, političko ili filozofsko uvjerenje itd., odnosno da se ja ne može svesti na jednu identifikaciju, te je time nadilazi.
Ja nije niti sve to zajedno, niti psihološki ja kojeg zovemo ego. Sve to nije dostatno da odgovori na veliko pitanje.
Nezaobilazna je činjenica biblijsku objava u kojoj se nevidljivi, nematerijalni i do tog trenutka bezimeni El (Bog) objavljuje u poznatom imenu tetragramu JHVH, Jahve. Taj hebrejski izraz koji u punom izričaju glasi Ehyeh ašer ehyeh, grci su preveli Ego eimi ho eimi, Ja jesam koji jesam.
Ime Jahve je samo u sebi otajstvo, jer koliko se otkriva u sebi i dalje ostaje tajna. Ta logična i zagonetna igra bića i bitka u imenu Jahve otvara teološku perspektivu koja teološki misterij Ja stavlja u odnos na antropološki misterij Ja.
Wilfrid Stinissen u knjizi Istinski čovjek govori o ljudskoj svijesti o vlastitoj stvorenosti i naglašava zaboravljeni značaj antropološke poniznosti, koji ja pretpostavlja Ja stvoritelja. Drugim riječima, činjenica ljudskog postojanja i svijesti o vlastitom postojanju naslanja se na čovjekovu stvorenost koja jedina posjeduje imago Dei. Iz tog razloga samo ljudsko biće sposobno je za sebe reći ja.
No, ako je čovjek kao Božji izabranik među stvorenjima dobio dar mogućnosti sjedinjenja sa Stvoriteljem zahvaljujući sposobnosti/daru vlastite bogosličnosti, onda se baš na tom daru može nešto potvrdno reći o ja. Čovječji Ja je stvarnost na kojoj pojedinac postoji kao društvena uloga, muškarac, žena, otac, kći, i sve ostale grane sebstva, pa i one loše identifikacije koje nam ograničavaju sposobnost uvidjeti ljepotu ljudske egzistencije.
Dok svaki čovjek može za sebe reći da je ljudsko biće, ta istina vrijedi za sve ljude. No ja je osoba i u sebi ima nešto osobno, individualnu originalnost. Ja sam ljudsko biće i ti si ljudsko biće. Ali ja nisam ti. Moj ja i tvoj ja nisu isti ja, ali stvoreni su od istog Ja jesam.
I ja jesam, i ti jesi, ali samo zato što On jest.
U tom smislu moj i tvoj ja mogao bi kod svakog od nas na svoj način biti originalno prebivalište sveprisutnog Ja u nama koji bez ikakvih djelovanja naših misli, emocionalnih reakcija i stanja, brutalnosti čovjekove samovolje u tišini blagotvorno djeluje poštujući slobodnu volju nas samih kako bi nas proveo i doveo do sebe samoga ostajući vjeran svom Imenu, kad ja i Ja postaju jedno bez odbacivanja identiteta, već dovodeći ga do vrhunca stvarnosti postojanja.
Ovo potonje mucanje o ja i dalje ne daje odgovor, jer samo nužni, nestvoreni Ja posjeduje istinu o ne nužnom, stvorenom ja svake ljudske osobe. No, to mucanje izražava veličinu čovjeka kao bića i originalnost svakog pojedinca čitave povijesti. Sposobnost bića da za sebe kaže ja govori nam da niti jedna potvrda ljudske vrijednosti na zemlji nije ni blizu vrijednosti koja nam je zagarantirana već u početku, kao preegzistencija svačijeg postojanja u izvoru bezuvjetne ljubavi, kao zacrtanog plana i želje da mognemo reći ja jesam, dakle postojim.
Zanimljiva je psihološka teorija o Johari prozorima, koju su 1955. godine razvili psiholozi Joseph Luft i Harrington Ingham (stoga johari), a koja govori o četiri prozora, kvadranta, koji služe kao pomoć u razumijevanju sebe i odnosa sa drugima.
Prvi prozor je ono o nama što je poznato i nama i drugima, tzv. arena.
Drugi prozor je ono o nama što je poznato nama, drugima nije, tzv. fasada.
Treći prozor je ono o nama što sami ne vidimo, a drugi vide, tzv. slijepa točka.
Četvrti prozor je nepoznanica o nama i nama i drugima, tzv. nepoznato.
Upravo četvrti prozor je prozor koji možemo reći zadire u misterij svakog ljudskog bića ponaosob. Ona istina o nama gdje psihologija ostaje nijema. Religioznim jezikom, to je ona dubina nas samih koju poznaje samo Bog. Čak i najveći kontemplativci i mistici (svet Ivan od Križa, Thomas Merton,…) govore o Tišini koja prebiva u našim dubinama gdje se susreće područje (stanje) u kojem ja biva napušteno, o praznini koja je otvorena prisutnosti u kojoj počiva transcendentno Ti koje odgovara na pitanje, potvrđuje da ja nije sam, nego postoji u odnosu na onoga tko se otvori vječnom Ja. Tad je svaki jezik suvišan, svako pitanje neznatno, a nastupa Mir, jer je zemaljsko ja nadiđeno, ali vidi sebe u istini, stoga ostaje u poniznosti. Realna mistika nema mjesta za wannabe ubermensch duhovnjake. Duša više nema što tražiti, jer trajno odjevena u ljubav Vječnog, postaje svjetlost za nas druge koji se još tražimo u sebi, svijetu i drugima.
Mario Vuk, magistar teologije i transakcijski analitičar – savjetnik