Jedinica u školskom imeniku, hmm… Većina nas tijekom svog školovanja, usudila bih se reći svaki od nas, zaslužio je, odnosno ne zaslužio, bolju ocjenu za svoje znanje ili lijenost i sigurno nikome nije bila na ponos i sreću. No, ja ovdje ne želim govoriti o ocjeni, želim progovoriti o jednoj drukčijoj jedinici. Želim svjedočiti o sebi.
Jedinica… to sam ja, jedino dijete svojih roditelja. E, da, sada će neki reći: „I ?! Gdje je tu problem? Nije li to divno? Roditelji su ti mogli pružiti svu ljubav, svu svoju pažnju, sve što si htjela imala si!” Da, često čujem takve izjave kada kažem da sam jedinica.
Da li je to doista tako? NE! I još jednom NE!
Ono što sam trebala, ono najvažnije uz svu ljubav i pažnju nisu mi dali, BRATA ILI SESTRU. Trudili su se pružiti mi sve neophodno za život i cijenim to, zahvalna sam im na svim žrtvama. Ušli su u brak oboje praznih ruku bez ikakve materijalne sigurnosti i potpore svojih roditelja koji im nisu mogli pomoći budući da su sami bili siromašni. Sve što su stekli u životu izgradili su vlastitim rukama, u žuljevima i znoju. Ali da li stvarno nije bilo mjesta za još jedno dijete, a sami su dolazili iz obitelji koje su imale više od troje djece?! Ipak ne želim ih suditi, niti nikoga tko ima jedno dijete, želim samo posvjedočiti koliko je teško biti sam.
U počecima moga djetinjstva bila sam zadovoljna kao jedinica, a kako sam odrastala uvidjela sam da mi nešto nedostaje. Bratska ljubav, zaštita, povjerenje… Već u prvim školskim danima kada sam ostala sama iza školskih vrata, kada nisam na hodniku mogla vidjeti poznato lice, kada smo se selili i trebalo je promijeniti školu, poželjela sam nekoga svog. Tada je bila moja želja stariji brat, no s vremenom u doba puberteta i prvih ljubavnih problema, nerazumijevanja roditelja, željela sam imati bilo koga, makar bi to bila i mlađa sestra ili mali braco.
Ljubav, pažnju i društvo tražila sam često izvan kuće jer sam većinu vremena provodila sama budući da su roditelji bili zaposleni i radili u smjenama, tako da smo se rijetko viđali. Nikada se ne može naći izvan obitelji netko, tko će ti biti podrška u teškim trenucima, tko će pružiti rame za plakanje, riječ podrške i utjehe tako, kako to čini brat ili sestra.
Mogu li to zamijeniti skupocjeni darovi, odlasci u kina s prijateljicama?!
Kao mlada zakoračila sam u bračni život, tražeći ljubav koju mi nisu mogli pružiti roditelji. Tu sam opet naišla na problem jedinice. Nažalost i suprug je jedinac. Ne znam možete li si predočiti kako je to težak suživot kada se sretnu dvoje ljudi koji nikada u životu nisu naučili kako dijeliti svoje stvari, pa čak i kako se svađati, naći kompromise i pomiriti se? Kada svaki želi da sve bude po njegovom i misli da je baš on u pravu. Vjerujte mi to je velika bitka koja se kod nas vodi svaki dan iznova, ali uzdamo se u Boga i njegovu milost da ćemo naučiti kako prebroditi probleme. I u tim nekada teškim situacijama u braku nemam s kime podijeliti svoje strahove, patnje, ne mogu sjesti u auto i odvesti se do sestre i izjadati.
Danas gledajući svoju djecu, još više shvaćam i razumijem što je to bratska ljubav. Ima svađa, razmirica, ali još više ljubavi, pažnje, povjerenja, radosti.
Tako je tužno vidjeti i čuti kako se sve manje ljudi odlučuje za dvoje, troje ili više djece. Isprike za to su najčešće materijalne, a treba li dijete imati trenirku ili tenisice s potpisom ili nekoga s kime će moći trčati, igrati nogomet… Treba li dijete imati najnoviji iPhone i provoditi vrijeme na internetu, najnovije Playstation-e ili bi za njega bilo bolje igrati sa svojom braćom i sestrama društvene igre? Može li zajedničku pjesmu zamijeniti slušalice na glavama i najnoviji mp4 playeri?! Iz moga iskustva, odgovor je jasan.
Nemojmo se dakle ubijati od posla da bi djetetu pružili sve materijalno, jer ako mu zaista želimo dati ono najvrjednije, osim naravno svoje ljubavi, na njegovom putu kroz život darujmo mu braću i sestre. To je i Božji plan za naš život.
Bog vas blagoslovio!
Napisala: Kristina Kralj
Foto: pixabay.com