Vulgata, prijevod Biblije na latinski koji je prihvaćen u svim kršćanskim crkvama i prema kojem je određen kanon Svetog pisma, djelo je čovjeka iz naših krajeva. Riječ je o svetom Jeronimu, jednom od najučenijih ljudi svoga vremena
Rođen je 347. godine u Stridonu, u rimskoj provinciji Dalmaciji, a pretpostavlja se da je bio romanizirani Ilir. U ranoj mladosti odlazi u Rim, gdje uči govorništvo. Nemiran duh odveo ga je daleko od velegrada, u palestinsku pustinju, gdje je živio kao pustinjak, učio hebrejski i usavršavao se u grčkom jeziku. Potom odlazi u Antiohiju, gdje je zaređen za svećenika.
U Rim se vraća 382. godine, na poziv pape Damaza, koji ga imenuje osobnim tajnikom te mu povjerava odgovoran posao novog prijevoda Evanđelja s grčkog na latinski jezik. Potreba takvog prijevoda bila je golema, jer se sve manje kršćana na zapadu služilo grčkim, a raniji prijevodi na latinski bili su nestručni. Jeronim, koji je izvanredno poznavao latinski, grčki i hebrejski jezik, a vladao je i aramejskim, sirijskim i arapskim, svu je energiju uložio u taj golem posao. Na njemu će raditi punih dvadeset godina.
Nakon smrti svoga mecene Damaza, bio je jedan od najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. Kad je izabran drugi čovjek, Siricije, napušta Rim te putuje po svijetu, da bi se nastanio u Betlehemu. Ondje će dugo godina živjeti kao pustinjak u jednoj špilji.
U Betlehemu, u kojem je 420. godine umro, stoji spomenik ovome velikom učenjaku. Proglašen je svecem i crkvenim ocem, a potom i crkvenim naučiteljem, što je najveća titula koju od službene Crkve može dobiti neka osoba.
Čovjek koji je stvorio prvu Bibliju za mase i tako odredio moralne svjetonazore zapadne civilizacije za iduće dvije tisuće godina bio je na glasu kao osoba nagle naravi, sklona nimalo ljubaznim kritikama oponenata. Tako je za kolegu biblijskog komentatora Rufina nakon njegove smrti, napisao: “A sad škorpion leži pokopan”. Za heretika Pelagija napisao je pak da je “najgluplji od svih osoba čije su pameti bile zaglupljene škotskom zobenom kašom”. Svjestan svoje ćudi, često je znao reći: “Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac!”.
Piše: Lucija Kapural