Benediktinac Adalbert Neippreg ubijen u logoru u Vršcu

Godine 1945. kod Maribora je kao bolničar zarobljen od Titovih partizana. Nekoliko puta su mu nudili odlazak zbog švicarske putovnice. Ipak, ostao je s preko 1000 teško ranjenih vojnika u logoru u Vršcu

Otac Adalbert Neipperg, crtež Adolfa Hackera, 1929.
0

Rođen je 31. ožujka 1890. u Meranu, u južnom Tirolu. Bio je njemački grof iz obitelji von Neipperg, benediktinac i prvi opat samostana Neuburg kod Heidelberga. Također je bio građanin grada Sargansa u Švicarskoj (putem naturalizacije njegovog pradjeda Adama Neipperga 1822.). Ubijen je 23. prosinca 1948. u logoru gladi u Vršcu, u Banatu u Vojvodini.

Otac Adalbert Neipperg nije bio Hrvat, ali je u vrijeme najžešćih progona Crkve dospio u logor u gradu Vršcu u Banatu. U tome je zloglasnom logoru 23. prosinca 1948. ubijen, te je tako svojom mučeničkom krvlju natopio i posvetio tlo Crkve u Hrvata.

Njegovo zadnje pismo iz logora u Vršcu nosi nadnevak 11. studeni 1948. godine. U pismu je izrazio nadu, da će se uskoro moći vratiti u svoju redovničku zajednicu. Jugoslavenski komunisti su ga planski likvidirali “jer je previše znao”. Trojica ratnih zarobljenika koji su radili izvan logora vidjeli su tijelo ubijenog Adalberta i kasnije prijavili znakove teškog zlostavljanja. Jedan svjedok je izjavio: “Ubijeni je ležao sasvim gol. Na njegovom tijelu mogle su se vidjeti plave i zelene mrlje. Nokat na velikom nožnom prstu bijaše otrgnut, grkljan prerezan oštrim nožem. Lice pak pokazivaše blag i miran izraz, što nas je sve jako čudilo.”

Karl von Neipperg, čije je puno ime bilo Maria Karl Joseph Georg Friedrich Franz von Sales Hubertus Ignaz Felix Amos Graf von Neipperg, bio je peto od šestero djece grofa Reinharda von Neipperga (1856–1919) i njegove supruge Gabriele grofice von Waldstein-Wartenberg ( 1857. –1948.). Odrastao je u dvorcu Schwaigern blizu Heilbronna, obiteljskom sjedištu plemićke obitelji Neipperg . Prvo je studirao povijest umjetnosti u Münchenu.

Godine 1908. pristupio je benediktinskom redu u Beuronskoj nadkapatiji i uzeo redovničko ime Adalbert . Nakon filozofsko-teološke izobrazbe u Maria Laachu i Seckauu, zaređen je za svećenika 10. kolovoza 1920. godine. Bio je klerik prefekt i predavač moralne teologije u Beuronu. Godine 1928. preuzeo je službu priora opatije Benediktsberg u Vaalsu u Nizozemskoj. Dana 9. svibnja 1929. izabran je za opata ponovno uspostavljene opatije Neuburg, koju je preuzeo Beuron Archabaty.

Zbog političkih, gospodarskih i zdravstvenih razloga 1934. godine dao je ostavku na službu opata i emigrirao iz Njemačke. Najprije je živio u austrijskoj opatiji Seckau, zatim kao duhovnik u benediktinskom samostanu sv. Gabrijela, prvom ženskom samostanu kongregacije Beuron, u dvorcu Bertholdstein kod Fehringa u istočnoj Štajerskoj. Godine 1938., nakon progona Gestapoa, postao je župnik u župi svog rođaka Ferdinanda von Attemsa u Windisch-Freistritzu u Sloveniji.

Godine 1945. kod Maribora je kao bolničar zarobljen od Titovih partizana. Nekoliko puta su mu nudili odlazak zbog švicarske putovnice. Ipak, ostao je s preko 1000 teško ranjenih vojnika u logoru u Vršcu. Tada je počela opatova muka, koja će trajati više od tri godine. Stočnim vagonom odvezen je u časnički logor u Vršac. Muškarci su tamo spavali na golim cementnim podovima čak i zimi. Mučna glad i žeđ karakterizirale su dane i noći. Zatvorenici su masovno umirali. Kad su kola s mrtvima, iz kojih su promrzli preživjeli uzeli posljednje stvari i odjeću, krenula iz logora prema masovnoj grobnici, opat Adalbert često je bio jedini koji je pratio taj tužni transport. Bilo mu je važno dati nadu živima. Iako je tijekom zatočeništva obolio od dizenterije, upale pluća, difterije i zatim tuberkuloze, opat Adalbert mora da je cijelo vrijeme zračio nepokolebljivom hrabrošću. Ratni zarobljenici posebno su se divili opatovoj zaraznoj vedrini. Povratnici kasnije izvještavaju kako su ga, fizički iscrpljenog, na ramenima prijatelji iznijeli iz logora u zahod – a ipak je imao nesavladiv, blistav osmijeh na licu. Mnogi koji su htjeli očajavati bili su posramljeni kad su vidjeli kako je izdržao svoju sudbinu, ali su se zbog ovog primjera opet ohrabrili. Čim mu je fizičko stanje dopustilo, opat Adalbert je počeo slaviti službe. Bilo je pobožnosti na otvorenom, predavanja i nizova propovijedi, a kasnije i euharistijskih slavlja.

Njemačka ambasada u Beogradu desetljećima se trudila dobiti njegove posmrtne ostatke; također jedan njemački političar iz Nürnberga ka oi Udruženje za zaštitu ratnih grobova Njemačke. Obitelj ubijenog se bojala, da bi Jugoslavija mogla uništiti njegov grob, čime bi nestali posmrtni ostaci tog njemačkog svećenika. O mjestu njegovih posmrtnih ostataka najjasnije znadoše i govoraše školske sestre: one pokazahu jamu u kojoj su se nalazili posmrtni ostaci ubijenog redovnika. Godine 1989. nakon dugih pregovora njegovi posmrtni ostaci su uz odobrenje komunističkih jugoslavenskih vlasti prebačeni u samostan Neuburg u Heidelbergu, pokopan je u Werschetzu 9. lipnja 1990. godine.

Katolička crkva uvrstila je Adalberta von Neipperga kao svjedoka vjere u njemački martirologij 20. stoljeća . Na groblju St. Jakob an der Strasse u Klagenfurtu nalazi se spomen-ploča koja ga opisuje kao mučenika iz Werschetza. U lipnju 2015. doznalo se da je opat Franjo predložio beatifikaciju Adalberta i da je taj projekt podržao nadbiskup nadležne biskupije Freiburg.

Michaela von Neipperg (1885–1957), Adalbertova sestra, također je bila benediktinka i djelovala je kao poglavarica reda u Konstanzu. Adalbert von Neipperg bio je počasni član znanstvenog katoličkog studentskog društva Unitas Ruperto Carola zu Heidelberg u UV-u.

Najpoznatiji njemački istraživač mučenika XX. stoljeća, msgr. dr. Helmut Moli, u svojemu djelu Zeugen filr Christus Das deutscbe Martyrologium des 20. Jahrhunderts, L, II. (2001.) donosi izvješće o mučeničkoj smrti opata Neipperga. Prenosimo neke dijelove toga teksta:

“Nakon nekoliko tjedana opat je bio transportiran u oficirski logor u Vršcu istočno od Beograda. Naporno putovanje željeznicom u stočnom vagonu pod nehumanim uvjetima podnosio je s velikom strpljivošću; on je znao da su “s njemačke strane bile počinjene grube pogreške i da se u ratu dogodilo mnogo zla koje se ničim ne da opravdati. ” Stoga se on predaje Božjoj volji, kako bi okajao ‘jedan mali dio velike krivnje”. U logoru Vršac umrlo je oko trećinu od 3000 njemačkih časnika od bolesti koje su bile posljedice potpuno nedostatne prehrane i lošeg smještaja. Neipperg je prihvatio pastoralni izazov i čim mu je to zdravstveno stanje dozvoljavalo, služio je mise. Upravo je nakon ideologijskog sloma što su ga časnici osjetili nakon njemačke kapitulacije Neipperg naviještanjem Božje riječi i priređivanjem interkonfesionalnih bogoslužja pomogao mnogima kojima se u trenu srušio njihov raniji svijet.

Kada se prehrambena situacija nakon više mjeseci malo poboljšala, porastao je pritisak “antifašističkih skupina” koje su htjele postići preodgoj u komunističkom smislu, videći u svim svećenicima neprijatelje. Unatoč tome, skupa s također uhićenim evangeličkim zemaljskim biskupom Johnsenom Neipperg nije gajio “kršćanstvo geta”, nego je u obliku predavanja hrabro govorio o povezivanju europskih kršćanskih naroda. Zbog različitih bolesti Neipperg je sljedećih godina često bio na liječenju u raznim vojnim bolnicama. K tome je nekoliko mjeseci proveo u logoru Zrenjanin u kojemu su jugoslavenske vlasti smjestile one njemačke vojnike kojima se trebalo suditi zbog ratnog zločina, pa su im stoga mučenjem iznuđivana “priznanja”. Kao što su bez ikakvog razloga Neipperg i ostali svećenici bili prebačeni u Zrenjanin, kasnije su ponovno vraćeni u Vršac. 1948. godine, Neipperg je dobio dozvolu izlaska koju je iskoristio tek onda kad mu je odobreno da u redovničkom habitu napusti logor. Dana 23.12.1948., Neipperg je otišao u grad Vršac, kako bi po želji nekolicine logoraša obavio božićnu nabavku. S ovog se izlaska nije vratio natrag. Kada su logoraši nakon nekoliko sati upitali jugoslavensku komunističku upravu logora što se dogodilo, komesari su izjavili da je Neipperg ubijen u bijegu – kao što se nekoliko mjeseci ranije dogodilo s evangeličkim biskupom Johnsenom. Nitko od logoraša nije vjerovao u bijeg svećenika koji su sudbinu repatrijacije htjeli do kraja podijeliti s časnicima. Uskoro se gradom i logorom proširila vijest da je Neipperg bio mučki ubijen. Svinje su mrtvo truplo iskopale iz smeća. O pobližim okolnostima postoji više verzija što se sve dogodilo, jer su jugoslavenski komunisti učinili sve da ubojstvo zadrže u tajnosti. No, ipak postoje svjedočanstva očevidaca među ratnim zarobljenicima koji su vidjeli iznakaženo truplo izloženo u kapelici na vršačkom groblju, identificiravši ga kao “svoga opata”. Njegovi su supatnici središnji motiv za ovo nedjelo vidjeli u tome što je Neipperg previše znao “o stvarima koje ne trpe svjedoke očevice”. Jugoslavenski su komunistički komesari u njemu vidjeli “eksponenta omrznute rimokatoličke Crkve” koji je morao umrijeti zbog njihove mržnje spram vjere i Crkve, a po svoj prilici i kao mučenik ispovjedne tajne. Jedan nekadašnji ratni zarobljenik koji je dobro poznavao Neipperga priopćio je 1953. godine “da je opat bio otvoren prema svemu (…) pa i prema mučeništvu”.”

Izvori: don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

            Hrvatska Domovina, ožujak/märz, 3, Hamburg, 1991.

            www. stift-neuburg. de

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.