Vjerovali ili ne glagoljice u Makedoniji naprosto – nema.

Možda bi bilo ispravnije reći – nema više, jer Makedonci pripisuju svom kulturnom nasljeđu sveukupno 16 glagoljskih spisa, od kojih je samo jedan pronađen na području današnje države Sjeverne Makedonije, a niti jedan se ne čuva u Makedoniji. Istini za volju većinu tih rukopisa svom kulturnom krugu pripisuju Bugari i Srbi, a jedan Hrvati i to Frankopanski kodeks.

Idemo redom:

ASEMANIJEVO EVANĐELJE čuva se u Vatikanu. Makedonska akademija znanosti i umjetnosti (MANU) pripisuje ovaj kodeks od 158 stranica na pergameni (230×170 mm) Ohridskoj književnoj školi, a Bugari i Srbi ga drže svojom baštinom. Godine 1736. u Jeruzalemu ga je pronašao i otkupio J. S. Assemani za Vatikansku biblioteku. Prvi ga je obradio i objavio Franjo Rački 1865. godine u Zagrebu. Procjenjuje se da je taj rukopis nastao u XI. stoljeću.

ZOGRAFSKO EVANĐELJE čuva se u St. Petersburgu. Ispisano je na pergameni (180×125 mm) i sadrži 304 lista, što ga svrstava među najobimnije glagoljske rukopise s ćiriličnim dodatkom. Godine 1843. otkrio ga je Antun Mihanović, tadašnji austrijski konzul u Solunu, u samostanu Zograf u Grčkoj, a monasi su ga 1860. godine darovali ruskom caru Aleksandru, a prvi ga je obradio i objavio Vatroslav Jagić 1879. godine u Berlinu. I za ovaj se rukopis procjenjuje da je nastao krajem X. ili početkom XI. stoljeću. MANU pripisuje makedonskoj kulturnoj baštini, bugarski izvori drže da je bugarskog porijekla, a Srbi srpskim srednjovjekovnim rukopisom.

MARIJANSKO EVANĐELJE čuva se u Moskvi. Procjenjuje se da je ovaj rukopis od 173 lista pergamene (212-215 x 172-180 mm) nastao krajem X. ili početkom XI. stoljeća. MANU ga pripisuje Ohridskoj književnoj školi, Srbi ga pripisuju svojoj srednjovjekovnoj baštini, bugarski znanstvenici smatraju da je nastao na graničnom sjevernom području Makedonije i Srbije, dok je Vatroslav Jagić koji ga je prvi obradio i objavio 1883. godine u St. Petersburgu, smatrao da je nastao na štokavskom prostoru. Pronađen je 1845. godine na Svetoj gori u Grčkoj.

SINAJSKI PSALTIR čuva se u samostanu Sv. Katarine na Sinaju. Sadrži 209 listova pergamene ispisane glagoljicom. Prvih 177 listova otkrio je ruski arhimandarit Porfirije Uspenski 1850. godine, a ostatak je otkriven 1968. godine. MANU smatra da je makedonskog porijekla, Bugari da se radi o starobugarskom rukopisu, dok ga Srbi svojataju kao starosrpski. Prvi ga je obradio i objavio češki paleograf Lavoslav Vaclav Geitler 1883. u Zagrebu. Procjenjuje se da je napisan u XI. stoljeću.

SINAJSKI MOLITVENIK čuva se većim dijelom u samostanu Sv. Katarine na Sinaju, a manjim dijelom u St. Petersburgu. Sveukupno ima 138 listova pergamene ispisane glagoljicom. MANU smatra da je nastao u Ohridskoj književnoj školi, a Bugari da je nastao u „bugarskim zemljama“ – štogod to značilo, a Srbi ga svrstavaju u srpske srednjovjekovne rukopise. Procjenjuje se da je napisan u XI. stoljeću.

FRANKOPANSKI KODEKS (Kločev glagoljaš) čuva se većim dijelom u Tridentu (Italija), a manjim u Insbrucku (Austrija). Sačuvano je sveukupno 14 listova pergamene kodeksa za kojega se pretpostavlja da je imao oko 500 stranica. Pripadao je knezovima Krčkim Frankopanima, koji su ga častili kao rukopis sv. Jeronima. MANU ga pripisuje Ohridskoj književnoj školi, za Srbi je to srpski srednjovjekovni rukopis, dok mu Bugari, zanimljivo, pripisuju moravsko porijeklo. Svi izvori se slažu u jednom – da je rukopis iz XI. stoljeća. Prvi su ga obradili slovenski jezičari Jernej Kopitar (1836.) i Franc Miklošič (1860.).

OHRIDSKI GLAGOLJSKI LISTOVI (Evangelium Achridanum) se čuvaju u Odesi. Radi se o dva lista pergamene ispisane glagoljicom krajem X. ili početkom XI. stoljeća. Pronašao ih je ruski slavist Viktor Grigorovič 1845. godine u Ohridu. Osim što ga MANU pripisuje Ohridskoj književnoj školi, Bugari ga smatraju starobugarskim tekstom, a Srbi srpskim rukopisom.

RILSKI ili MAKEDONSKI GLAGOLJSKI LISTOVI čuvaju se dijelom u St. Petersburgu, a dijelom u samostanu Rila u Bugarskoj. Sveukupno sadrže 11 fragmentiranih glagoljskih pergamena datiranih u X. ili XI. stoljeće koja su nekim čudom ostala iza velikog požara koji je početkom XIX. stoljeća razorio bugarski manastir Rila. Prva dva fragmenta pronašao je ruski slavist Viktor Grigorovič 1845. godine, potom češki povjesničar Konstantin Jiriček 1880. godine te bugarski povjesničar Jordan Ivanov 1936. Prvi ih je obradio 1909. godine ruski povjesničar Grigorij Ilinski. Osim što ih MANU drži ohridskom književnom školom, Bugari i Srbi ga svojataju u svoje kulturno nasljeđe.

SINAJSKI MISAL čuva se u samostanu sv. Katarine na Sinaju. Ima 80 listova pergamene (140×100 mm) i pronašao ga je i obradio izraelski paleoslavist Moše Altbauer 1975. godine. MANU drži da je sastavljen u Velikoj Moravskoj, ali da je prepisan u ohridskoj školi, dok ga Bugari pripisuju svom kulturnom nasljeđu. Datiran je u kraj X. ili početak XI. stoljeća.

DIMITROV PSALTIR čuva se u samostanu sv. Katarine na Sinaju gdje je pronađen 1975. godine. Radi se o 145 listova pergamene (135x110mm), a datiran je različito, ovisno o procjenitelju od XI. do XIII. stoljeća. Za MANU je zapadnomakedonskog porijekla odnosno ohridske škole, za Srbe je to nedvojbeno srpski srednjovjekovni rukopis, a Bugari smatraju da se radi o tekstu prijelaza starobugarske na kasnobugarsku glagoljicu.

BOJANSKI PALIMPSEST čuva se u Moskvi. Procjenjuje se da je iz XI. stoljeća, a sadrži 42 lista pergamene. Pronašao ga je 1845. godine ruski povjesničar Viktor Grigorovič u samostanu Bojana kod Sofije. Tim su se rukopisom bavili Vatroslav Jagić i Pavel Josef Šafarik, a obradio ga je i objavio Ivan Dobrev 1972. godine u Sofiji. Uz MANU koji ga pripisuje zapadnomakedonskoj baštini, Bugari ga pripisuju svojoj ostavštini isto kao i Srbi.

SINAJSKI PALIMPSEST čuva se u St. Petersbugu. Radi se o jednom listu pergamene i procjenjuje se da je s kraja XII. stoljeća. Ponašli su ga 1971. godine Moše Altbauer i Horace Lunt u samostanu Sv. Katarine na Sinaju. MANU ga smješta u ohridsku književnu školu, a Bugari i Srbi ga svojataju u svoju ostavštinu.

ZOGRAFSKI PALIMPSEST čuva se u St. Petersburgu. Ima 16 listova pergamene, a datiran je u kraj XI. stoljeća. Ponađen je u grčkom samostanu Zograf. MANU ga pripisuje makedonskom porijeklu, a obradio ga je bugarski paleoslavist Ivan Dobrev, koji ga je pripisao bugarskom okruženju.

LUNTOV PALIMPSEST čuva se u St. Petersburgu. Još ga nazivaju Lenjihgradski palimsest. Radi se o osam listova pergamene datiranih u XIII. stoljeće i pripisano ohridskoj školi. Pronašao ih je 1859. godine na Sinaju Konstantin Tischendorf, a obradio Horace Lunt.

SINAJSKI MAL MINEJ čuva se u samostanu sv. Katarine na Sinaju. Dva oštećena lista pergamene procjenjuju se na XI. ili XII. stoljeće i MANU ga pripisuje makedonskom porijeklu. Pronašao ga je izraelski slavist Moše Altbauer 1975. godine.

HLUDOVSKI PALIMPSEST čuva se u Moskvi. Čine ga sedam listova pergamene datiranih u XIII. stoljeće. Pronašao ga je u Makedoniji – nisam uspio otkriti točno gdje – A. Gliferding 1868. godine.

Zajedničko za sve ove rukopise je da su to liturgijski ili crkvenoslavenski tekstovi, što znači da su nastali u samostanima ili kakvom drugom crkvenom okruženju. To potvrđuje prisutnost glagoljice u crkvenom okruženju, možemo čak za ono vrijeme reći i – akademskom, ali ne i u civilnom, što je slučaj s najstarijim hrvatskim spomenicima uklesanim u kamen. O tome je u svojim djelima pisao biskup Mile Bogović pobijajući pripisivanje nastanka glagoljice Konstantinu Filozofu. Dok su se na području bizantskog istoka tek najučeniji ljudi služili glagoljicom, ona ja na zapadnom – hrvatskom – prostoru bila široko raširena u puku. To je najbolji dokaz da porijeklo i domovinu glagoljice ne tražimo po tuđinskim bespućima – ni u Bizantu ni u Bugarskoj ni u Makedoniji ni u Velikoj Moravskoj (gdjegod ona bila).