Glad je postala češća s prodiranjem Osmanlija i raseljavanjem stanovništva. Osobito teška glad »fames extrema« harala je 1454–56. U potrazi za hranom, mase izgladnjelih krenule su iz područja pod osmanskom vlašću prema sjeveru, zapadu i moru. Vijeće umoljenih u Dubrovniku, uplašeno tisućama gladnih, odlučilo je ne pustiti ih u grad, već im osigurati prijevoz u južnu Italiju (gdje još i danas postoje hrvatska naselja nastala u to doba).
U XVI. st. iz svih je hrvatskih krajeva javljano o gladi. God. 1529. Šimun Glavić pisao je u Šibeniku: »U to vrime bihu tri zla na svitu. Najprve biše glad tolika da umri u Lukoranu u samo korizmu ljudi 500, ter u Sutomiščici, a u gradu ni broja ne biše, toliko ih mraše. A po inih mestih po Dalmaciji u duplo većem mrahu gladom i mi nevolno živismo i vsi naši monastiri bihu vele nevolni…« Glad je 1539–41. stigla i u Dubrovnik, gdje je s kugom u 22 mjeseca odnijela živote 50 plemića i 4500 pučana, što je oko 10% tadašnjega stanovništva Dubrovačke Republike. Iz toga gladnoga doba potječe institucija žitnih zaliha u Dubrovniku: svake bi se godine punile državne zalihe novim žitom; čuvalo se u »rupama«, javnim spremištima građenima poput dubokih bunara (danas Muzej Rupe).
Najstrašnija glad u našim je područjima harala 1685–90. Uzrok su joj bile loše ljetine, združene s povlačenjem Osmanlija nakon poraza pod Bečom 1683., vojno-ratne rekvizicije i seobe stanovništva. Najgora glad vladala je vjerojatno 1689., kada ljetopisac franjevačkoga samostana u Lašvi Stjepan Margitić spominje ljudožderstvo.
Glad je harala i u XVIII. i XIX. st. na svim hrvatskim područjima. Jedan je kroničar 1710. pisao da zbog gladi »ode sva Hercegovina u Donju zemlju«. U Ljetopisu franjevačkoga samostana iz Makarske, koji je vođen 1773–94., gotovo je svaka druga godina opisana kao gladna, sa stotinama žrtava od gladi. Gladna godina po svoj Dalmaciji, Bosni i Hrvatskoj bila je 1784. Iz Splita piše Luka Kuliši da »velika glad bi po svemu svitu«, a u Splitu da »glad je pomrlo čemu ni konac ni broja«. Franjevac iz Bosne piše kako se »ne može vjerovati kako je bila strašna ova godina bijede naše«.
Kroz cijelo XIX. st. javljala se glad. Na svim hrvatskim područjima vladala je 1815–17. kao nova pandemija. U Makarskoj »skoro sva djeca, koja su tada (1815) umrla, umrla su od gladi«. Iz Vojne krajine izvještavalo se da je »posvud veliki glad. Mnogi od gladi pomrli…«. Glad je vladala u Lici 1828–29., u Dalmaciji 1835., opet u Lici 1848., u Hercegovini i Dalmaciji 1846–48. No, već u polovici XIX. st. stvorili su se uvjeti za smanjivanje intenziteta gladi. Postupno se ukidalo kmetstvo, koje je bilo jedan od njezinih uzroka; uvodile su se u plodored prinosnije kulture (u prvom redu kukuruz i krumpir) i mijenjala nekadašnja praksa ostavljanja velikih površina na ugaru (u tropoljnome plodoredu). U poljoprivredu su postupno ulazili novi strojevi i prinosnije sorte žita; izobražavali su se poljoprivrednici, a razvoj je prometa ukinuo nekadašnju izolaciju pojedinih područja. Sve je to pridonijelo tomu da se od druge polovice XIX. st. glad rjeđe javljala, bila slabijeg intenziteta i s manjom smrtnošću.
U XX. st. nema učestale gladi, a njezino je pojavljivanje uglavnom povezano s dvama svjetskim ratovima. Za I. svjetskog rata glad je vladala u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Istri, pa su desetci tisuća žena i djece bili prisiljeni otići u Podunavlje kako bi se prehranili. No glad se bilježila i u mirnim godinama: primjerice, u Hercegovini 1927., 1935. i 1940. Nakon II. svjetskog rata glad postupno nestaje.
Izvor: encikopedija.hr
