Na poziv profesorice Antonije Grozdanović Pranjić u četvrtak 23. listopada 2025. Biba i ja smo posjetili Elektrotehničku i ekonomsku školu Nova Gradiška, a razlog gostovanja bilo je predstavljanje romana „Legenda o hrvatskom zmaju“ za dio učenika i profesora.

U uvodnom dijelu profesorica Antonija predstavila me je kao autora romana i navela neke detalje iz mog života (priznajem da sam ponešto već počeo zaboravljati). Posebno se osvrnula na roman „Legenda o hrvatskom zmaju“ o kojem je napisala ovaj osvrt:

Legenda o hrvatskom zmaju, autora Tomislava Beronića, romansirana je povijest u kojoj se slave svi hrvatski velikani; od prvoga hrvatskog kralja Tomislava, hrabrih plemića Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana pa sve do hrvatskih preporoditelja, koji su doprinijeli razvoju hrvatske zemlje te očuvanju hrvatskoga imena i identiteta. Može se reći da je roman svojevrsni podsjetnik na krvavu borbu za zemlju od početaka postojanja imena hrvatskoga te na to da se ne smije zaboraviti one koji su ga branili, štoviše, podsjetnik je zašto ih trebamo slaviti. U knjizi je spomenuta poznata priča o svetome Jurju, a značajno je to što upravo on, jedan od najslavnijih kršćanskih mučenika, dovodi zmaja petorici braće i dvjema sestrama, koji su, prema legendi, doveli Hrvate na današnji prostor Hrvatske. Zmaj je alegorija hrvatske zemlje i hrvatskoga naroda, u romanu značajan za opstanak Hrvata. Naime, da bi mogli opstati kao narod, morali su čuvati tajnu o postojanju zmaja, što im je i uspijevalo stoljećima, te je to dokaz o hrvatskoj ujedinjenosti i složnosti. Ono što knjizi daje još veći značaj jest to što je nastala u godini kada se obilježava 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva, ali i to što je, osim na latinici, napisana i na glagoljici, koja je, usudila bih se reći, naše najveće kulturno nasljeđe i znak prepoznavanja u svijetu. Duga i mučna hrvatska povijest ispričana je na jednostavan način i tako približena svima. Tijekom čitanja vidljiv je autorov domoljubni zanos i želja da se ispriča hrvatska povijest i predstavi hrvatski narod onakvim kakav on zaista jest; narod koji je oduvijek u miru htio živjeti na svojoj zemlji, narod koji ne treba tuđe i koji se do zadnjega spreman boriti kako bi obranio i očuvao svoje, odnosno ono što mu s pravom pripada. Neprijatelji su na sve moguće načine pokušavali razjediniti hrvatski narod, ali im to nikada nije uspjelo – uvijek je prevladala hrvatska borbenost i želja za obranom svoje domovine i zavičaja. Legenda o hrvatskom zmaju djelo je prožeto domoljubljem i čita se s velikim zadovoljstvom i ponosom te svakoga može potaknuti na razmišljanje, a zasigurno je i knjiga koju bi svaki Hrvat, kojemu je stalo do njegova identiteta, trebao pročitati.

Velika hvala, draga Antonija, na ovim riječima te velika hvala na gostoprimstvu i više nego ugodnom ozračju. Vidimo se opet, nadam se – već na proljeće.

U nastavku tog nešto produženog sata govorio sam o inspiraciji zmajem kao simbolom. Nekad je zmaj simbol zla kojega u ranom kršćanstvu pobjeđuje sv. Juraj. Naša povijest i tradicija spominju zmaja još od doba renesanse kao simbol snage koju treba steći upravo tako što ćemo nadvladati zlo u sebi. U tom smislu su hrvatsko-ugarski kralj Žigmund i kraljica Barbara 1408. godine ustanovili „Red zmajskih vitezova“, neku vrstu elitnih vojnih postrojbi čiji su predvodnici – dakle plemići – isticali simbol zlatnog zmaja sa zelenim krilima i crvenim križom na hrptu koji svojim repom ovija vlastiti vrat. Poruka je bila da samo onaj koji pobijedi zlo u sebi može obraniti kršćanski svijet od osmanske ugroze. Tu simboliku preuzela je i naša Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ koja već 120 godina skrbi za očuvanje nacionalne povijesti i kulture, posebno njegujući povijesnu ostavštinu i vrijednosti plemenitih kneževskih porodica Zrinskih i Frankopana.

Prema prethodnom dogovoru s profesoricom Antonijom organizirali smo i izbor najboljeg crteža zmaja, a nazočna publika izabrala je rad učenice Mihaele Pandža iz 2. g razreda. Posvetu pobjednici napisao sam – glagoljicom, naravno…

Od naših domaćina dobili smo i lijepe darove, na čemu smo posebno zahvalni, a nešto kasnije, u zbornici, uz kavicu netko je rekao da je neuobičajena tišina u učionici bila najbolji pokazatelj da je ova tema i te kako bila zanimljiva i učenicima i profesorima te da bi ovakva događanja bilo dobro organizirati još koji put. Vrlo rado, odgovorili smo… barem se Bibu i mene gotovo uvijek može nagovoriti na putovanje na lijepa mjesta i naročito među prijatelje.