Tijekom proteklih stoljeća, štovanje svetaca u ruralnim sredinama, prvenstveno je imalo egzistencijalno, a ne spasonosno (soteriološko) značenje. Vajka je zazivanje svetaca i svetica bilo echo strašnih tragedija: umiranja djece na porođajima, glad, suša, pojava kuge i drugih epidemija, poplava i ratova. Nadasve je interesantno da su u raštrkanim bosanskim selima (na ravni, brdima i planinama), nemali broj puta nevjeste označavale iglom na ruci il’ ramenu znak križa. Na taj način naglašavajući svoj pravovjerni kršćanski identitet i pripadnost Rimokatoličkoj crkvi. Takvi simboli na rukama djevojaka, nerijetko su imali prvotni zaštitnički biljeg od neželjenih nasrtaja ondašnjih nasilnih Turaka. Upravo su Osmanlije takvi znakovi odbijali od pomisli na seksualno napastovanje i porobljavanje u svojim sablasnim orijentalnim haremima.

“Najviše se je prakticiralo kada je Bosna i Hercegovina pala pod osmanlijsku vlast. “Sicalo” se ruke, čela i prsa. Zemljopisno je ovaj običaj najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, nešto manje u Hercegovini, Tropolju, a postojao je i u Dalmaciji. Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tako tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile. Tetovirana su muška i ženska djeca od 3. do 18. godine i to na blagdan Svetog Josipa, Blagovijest, Veliki Petak i u Korizmeno vrijeme pomoću prirodnih materijala kao što su med, ugljen, pljuvačka i majčino mlijeko. Teme su bile razbojnički križ, Jeličin križ itd. Tetoviranje je bilo redovito do 1938. godine, a od onda je u padu. Zadnja osoba koja se je sicala tradicijski načinom rođena je 1969.”

Dražen STOJANOVIĆ, Tradicionalno tetoviranje Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, Obnova, 2017.

Mnogi patroni župa i svetišta, posvećeni su sv. Josipu, sv. Ivanu, sv. Iliji i sv. Anti, te Gospi Bogorodici. Njima su se mnogi seljani zavjetovali u ozdravljenjima, molitvama i hodočašćima. S današnje točke gledišta, teško je razumjeti razmjere njihova pouzdanja u nebeske zaštitnike i zaštitnice. U današnjim (nad)biskupijskim riznicama, mjesnim dijecezanskim crkvicama i bogatim samostanskim muzejima i galerijama, sačuvani su mnogi kipovi svetaca, njihove relikvije, komadići habita i drugi dijelovi tijela. O njihovim životima, snimljeni su mnogobrojni igrani i dokumentarni filmovi, izrađena naličja u svim materijalima, utisnuta lica u medaljonima, majicama, kamenu i drvu, mozaicima i freskama, ikonama i velebnim slikarskim djelima Đure Sedera i drugih vjerom nadahnutih umjetnika, glazbenika i književnika. 

“Vrijednosti za Sedera nisu nešto što je nametljivo, bučno, gromoglasno… To su „fine vrijednosti kao dobrota, kao pravednost, kao ljubav, one su vrlo tihe. A najviša vrijednost, koja drži cijeli svemir, Bog, ona je nečujna, ona je najtiša. On se i ne želi čuti. Nešto od toga želim preko slika reći, nešto što je preko Krista posredovao na nas kao najviše vrijednosti… odnosno svojim slikama želim donijeti kruh života, a ne samo kost” (Vjesnik, 22. rujna 2002).“

Marko KARAMATIĆ, U spomen velikom umjetniku, Svjetlo riječi, 2023.

Premda je stvaralački poticaj jedno, a vjerodostojna faktografija i potkrijepljeni podaci nešto drugo. Iznimno je teško provesti analize takvih romansiranih hagiografija, jer su dobrim djelom napisane kao duhovni bestselleri. U prijašnjim epohama crkvenih doktrina, nije se baš osobita pažnja poklanjala mnogima aspektima tih predaja, legendi i spjevova. U tekstovima takve literarne naravi, nedostaju podastrijeti podaci, navodi i arhivski izvori. No, težaku sa sela, bile su dovoljno slikoviti prikazi svetaca, drveni križ s Kristom na zidu, kalendar s crvenim slovima njihovih spomendana, nedjeljna slavlja i svetišta, molitvenici i krunice, zvuk zvona…

Mada su mnoge religiozne ideje (zagrobnog života, besmrtnosti, raspeća), bile prisutne i prije pojave kršćanstva na svjetskoj pozornici u svim mitologijama i vjerovanjima. U svakom su vremenu vječne istine bile tumačene prema vladarskim potrebama u tadašnjim feudalnim društvima. Počesto su sveta znanja bila zlorabljena kao najpouzdaniji model pokornosti neukih carevih podanika, ali i u magijskim ritualima iscjeljivanja ponavljanjem spiritualnih obrazaca. Unatoč širokoj rasprostranjenoj dostupnosti digitalnih on – line rječnika, leksikona, priručnika, enciklopedija, i drugih raznih stream platformi, meditacija, psihoterapija, suvremeni čovjek 21. stoljeća i dalje ostaje tek ubogo siroče svojih vlastitih iluzija. 

“Najviše su se pri bolestima uz prirodne lijekove ljudi okretali standardnim katoličkim molitvama, ali su u to uplitali i raznolika magijska vjerovanja. Višestoljetna praksa pravljenja “zapisa” odnosno “moća” (talismana) od strane katoličkih svećenika gotovo je dokinuta u Draganovićevo vrijeme jer je to oštro zabranio nadbiskup Stadler. No, nastavili su je muslimanski imami i hodže i pravoslavni sveštenici i monasi pa su se pojedini katolici obraćali njima za takvu pomoć. Međutim, nije prestalo magijsko opasivanje katoličkih bolesnika franjevačkim pojasevima kao i dodirivanje misnim ruhom. Isto se tako katkad obavljalo tzv. “okruživanje” oboljelog dijela tijela magijskim predmetima poput soli, sjekire i jajeta uz moljenje posebnih molitvica. Sličan se postupak zvan “umivanje” provodio trljanjem blagoslovljenom vodom.”

Jakša PRIMORAC: Sad se svit odveć podigo na modu…, str. 23.

DiZbi.HAZU

Digitalna zbirka i katalog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti

Dražen ZETIĆ