Je li politika Beča i djelomično Vatikana i Zagreba (hrvatskog plemstva) bila onodobno opravdana? Je li izabrala dobar povijesni moment? Je li bilo neophodno oduzimati pravoslavnim monasima manastir Marču i darivati ih nekom poveljom i dekretom unijatima? Zašto je Beč baš kao rasadište Unijata odabrao Marču, a nije mogao sagraditi ili pokloniti neko drugo imanje i posjede?
Izgleda da je u svakom vremenu stubokom bila rasprostranjena pojava građenja novih bogomolja na starim temeljima prijašnjih vjerskih zajednica, bilo da je tu riječ o ilirskim, antičkim, rimskim, kršćanskim (zapadnog il’ istočnog obreda) i islamskim. Križ ili Krst (istočni il’ zapadni) il’ Polumjesec i zvijezda, nerijetko su u svojim hegemonskim megalomanijama nastojali samo graditi velebne Panteone i kolosalne mauzoleje, ali ne i požrtvovno i isposnički pronositi duhovnu suštinu poruke nasljedovanja i navještaja tisućljetne kršćanske kerigme.
Jedan od najbolnijih rak – rana svakog vremena je mržnja. Mržnja kao nesnošljivo stanje ljudskog duha, nerijetko rezultira trajnim nemirom i bolju. Ona razara svu zdravu ljudsku antropologiju, inficira međuljudske odnose, prostore za možebitni skladniji život. Ne dopušta da se razvije ono DOBRO u čovjeku, u njegovoj perspektivnoj budućnosti. Nažalost, mržnja s vremenom prerasta u čisto zlo, koje opsjeda čovjekov ranjiv duh i dušu. Uvijek djeluje autodestruktivno, rušilački, agresivno, porazno za svako ljudsko društvo. Stravične posljedice viševjekovne mržnje osjećaju se i danas, na svakom mjestu na kugli zemaljskoj. Konstantno traju brojni vjerski sukobi, generirani prvenstveno prijezirom naspram Drugih, Bližnjih, sugrađana, sunarodnjaka. Nerijetko su to neke stoljetne zavade, prijepori oko zemlje, nekih davnih egzekucija, ubojstava, podjarmljivanja.
Povijest ljudskoga roda opterećena je mnogim takvim izopačenim primjerima nečije iracionalne mesijanske veličine i historijskog značenja. Mnogi su poredci oduvijek težili takvom apsolutističkom principu vladanja i manipulacije, eksploataciji i porobljivanju. Ovisno o granicama carstava i kraljevina, širenjem njihovih utjecaja i posjeda, podanika i riznica, tako se i religiozna tvorevina očitavala kao dominantna suvladarica tih procesa i zbivanja. Nerijetko su i Islam i Kršćanstvo bili u oštrom srazu, poput njihovih vladarskih svjetovnih dinastija. Također su se nerijetko gubile granice između tzv. teokratskih autokracija, pa se uopće nisu znale ‘ingerencije’ između božanskog i ljudskog kvaziautoriteta.
Izgleda da svirepo ugnjetavanje i progonstvo, nijednu vjersku zajednicu dosada nije u cijelosti pročistilo i nadahnulo, da kao Crkva mučenica (ili Globalno bratstvo svih muslimana ‘ummet – izvorno iz arapskog umma أمة’) bude najveći zagovornik i zaštitnik drugih napaćenih i progonjenih vjerskih zajednica. Bez obzira gdje se te vjerske zajednice pri tome nalazile, i pod kojim ezgarsima bivale potlačene i obespravljene.
Izgleda da u ovom slučaju, trauma ne pročišćuje, nego naprotiv još nepredvidljivije razara hijerarhijski ustrojene vjerske zajednice bilo kojeg konfesionalnog predznaka Istoka ili Zapada, do neslućenih razina vjekovnih odmazdi. Upravo tu svaka vjerska zajednica koja nasljeduje nauk Isusa Krista iz Nazareta, mora zastati, kleknuti, pognuti glavu i moliti. Moliti za svoje progonitelje i krvnike, suce i egzekutore. Crkva koja to ne čini, naprosto nije Crkva evanđelja, apostolska sljednica Radosne vijesti, novozavjetnog zakona milosti, crkva oprosta i duhovnog iscjeljenja.
Upravo je u opraštanju najvidljivija logika Isusa Križa, taj paradoks nebeske bezuvjetne ljubavi. Crkva koja sama ostane zarobljena u bešćutnom sjemenu prijetvorne osvete, i sama postaje sjekira u rukama bezumnih ratnika, truba krvoličnih hordi osornih konjanika smrtnih jecaja. Izdići se iznad svojih vlastitih nevolja i strahota, jest jedino istinsko uzdizanje u ozračja neprikosnovene božanske milosti. Jedino oprost oslobađa, od jarma grijeha i toksične zemaljske nevjere sile, moći i prokletstva.
Stoljetne nepravde i nemiri, morali bi ostati izliječeni u vremenima u kojima su i sami stvoreni. Ne prenositi ih dalje, i nikako ne dopuštati da se razviju kapilarno dublje u mitološkoj svijesti bilo kojih mentaliteta, kultura i civilizacija. Naprotiv, sasjeći ih u korijenu, i osloboditi se svake i najmanje napasti da slijepo sudjelujemo u njima, kao naizgled njihovi bezazleni trabanti i poslanici. Ne kasapiti stoljeća koja sviću urotničkim soldateskama i propagadnim vjerskim il’ rodoljubnim histeričnim trvenjima i sadističkim strahovima, ujdurmama i kojekakvim paranoidnim malodušnim demagogijama. Ne podvaljivati im naše iskonstruirane historijske kuknjave i indoktrinirane zavjere u ratnohuščačkim celovanima tobožnje zabrinutosti za svijetliju budućnost naraštaja koji tek dolaze…
Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti
Dražen ZETIĆ
