Poznata psihijatrica i profesorica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu upozorava na razmjere ovisnosti o netvarima, opasnosti virtualnog svijeta, pad kognitivnih sposobnosti i nužnost hitne zakonske regulacije digitalnih platformi

Digitalna revolucija nepovratno je promijenila djetinjstvo i odrastanje novih generacija. Dok se roditelji i društvo još uvijek bore s razumijevanjem razmjera digitalne izloženosti, stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja svakodnevno u svojim ordinacijama svjedoče alarmantnim posljedicama: od poremećaja pažnje i emocionalnih kriza, preko eksplozije socijalne anksioznosti i tjelesne dismorfije, pa sve do teških bihevioralnih ovisnosti koje su zahvatile i djecu osnovnoškolske dobi.

U sklopu serijala tekstova „Mama, vrati mi mobitel!”, novinar Ivo Krištić razgovarao je  s prof. dr. sc. Marijanom Braš, prim. dr. med., istaknutom psihijatricom i profesoricom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, redovita je profesorica na Katedri za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, cijenjena psihijatrica i psihoterapeutkinja s bogatim kliničkim, nastavnim i znanstvenim iskustvom. Predsjednica Europskog instituta za medicinu usmjerenu prema osobi i autorica je brojnih stručnih i znanstvenih radova iz područja komunikacije u medicini, palijativne skrbi, psihoetike te bihevioralnih poremećaja.

U otvorenom i upozoravajućem razgovoru, profesorica Braš secira mehanizme kojima pametni telefoni, društvene mreže i videoigre djeluju na dječji mozak u razvoju, povlači paralele između skrolanja i opijatske ovisnosti te otvoreno postavlja pitanje: provodimo li kao civilizacija nekontrolirani eksperiment nad vlastitom djecom?

Kao stručnjakinja s dugogodišnjim kliničkim iskustvom, svakodnevno se susrećete s problemom ovisnosti djece i mladih o digitalnim medijima. Kako iz perspektive suvremene psihijatrije definirate ovaj fenomen i koliko se on razlikuje od klasičnih ovisnosti?

Prof. dr. sc. Marijana Braš: Kad govorimo o ovisnostima, tradicionalno smo uvijek govorili o ovisnostima o tvarima, ovisnostima o drogama, alkoholu, pušenju cigareta i slično. Međutim, danas sve više govorimo o ovisnostima o netvarima, pri čemu, naravno, prednjači ovisnost o internetu.

Ta ovisnost o netvarima uključuje internet i sve što on sa sobom donosi: kockanje, online kladionice, mobitele, videoigre i različite aplikacije. Prema pokazateljima vodećih svjetskih krovnih stručnih udruga, u brojnim zemljama ta ovisnost o netvarima danas već dominira u odnosu na ovisnosti o tvarima. Govorimo o stotinama milijuna osoba. Nedavno sam čitala podatke prema kojima se već sada može reći da u svijetu ima preko milijardu ovisnika o internetu.

Dakle, ne radi se o malom broju. Ovisno o tome kako definiramo ovisnost, govorimo o desecima, pa i stotinama milijuna mladih. Taj je fenomen započeo pojavom interneta. I sama pratim pacijente među kojima imam ovisnike o internetu koji danas već imaju oko 40 godina, to je bila ta prva generacija. No u generacijama ispod njih, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, imamo ih sve više i više.

Spomenuli ste globalne razmjere ovog problema. U svojim predavanjima često ističete primjer Japana i pojavu tzv. hikikomori sindroma. Koliko je ono što se nekada činilo dalekom fantazijom danas postalo naša stvarnost?

Prof. dr. sc. Marijana Braš: Ono što sam prije desetak godina slušala kao svojevrsnu fantaziju bilo je predavanje profesora Normana Sartoriusa o takozvanom hikikomori sindromu. Riječ je potekla iz Japana, gdje se digitalna ovisnost izrazito rano i snažno razvila, osobito među mladima. Profesor Sartorius je još prije više od deset godina opisivao fenomene milijuna mladih ljudi koji su postali toliko ovisni o internetu da više uopće ne napuštaju prostoriju u kojoj žive. Izlaze samo do toaleta, a roditelji im hranu ostavljaju ispred vrata.

Meni se to tada činilo kao znanstvena fantastika. Danas, međutim, svjedočim tome da je hikikomori postao naša svakodnevica. Imamo formiranu hikikomori zajednicu i hikikomori zanimanja, gdje ljudi isključivo putem interneta traže i obavljaju posao, ne izlazeći iz kuće i zatvoreni u četiri zida.

To je samo jedan od fenomena ovisnosti. Imamo ovisnost o videoigrama, o različitim aplikacijama, a posebno želim naglasiti pošast ovisnosti o kladionicama preko mobitela. Nedavno sam kontaktirala s kolegama koji rade u MUP-u: prema službenim policijskim podacima, u Hrvatskoj imamo registrirano više tisuća osnovnoškolaca koji su aktivni konzumenti igara na sreću preko mobitela. Ponavljam, govorimo o osnovnoškolcima u Hrvatskoj.

Kada govorimo o djeci, postavlja se pitanje koliko roditelji uopće razumiju razvoj dječjeg mozga. Prefrontalni režanj u toj dobi još nije razvijen, pa otpori djece nisu puka „zločestoća”, već odraz razvojne nezrelosti. Što se događa kada roditelj u takvoj situaciji naglo posegne za oduzimanjem mobitela?

Prof. dr. sc. Marijana Braš: Hrvatska je specifično društvo koje još uvijek nije donijelo jasnu zakonsku regulativu. Prvo je ključno da kao društvo shvatimo razmjer problema. Primjerice, Australija je zabranila korištenje društvenih mreža do 16. godine života, neke zemlje postavljaju granicu na 14 godina, dok mi regulative nemamo.

Sada imamo roditelje od 30 ili 40 godina koji su i sami ovisnici o internetu, a dobivaju djecu. Iako još čekamo dugoročne studije, sigurna sam da se mnogi obrasci prenose vrlo rano. Baš me danas na jednom kongresu kolegica pitala o prenatalnom razvoju: beba u uterusu čuje zvukove, a njezin razvoj izravno ovisi o hormonima koje majka luči. A zamislite što se događa tek kad se dijete rodi.

U dječjoj razvojnoj psihologiji najvažniji faktor je dob. U prve dvije godine prati se svaki tjedan i svaki mjesec, u prva 24 mjeseca svaki je period iznimno bitan za razvoj djeteta. Potom imamo razdoblje od treće do pete godine, koje je prevažno za razvoj brojnih funkcija, a zatim razvoj ide dalje. Dijete ne može apstraktno razmišljati do šeste, sedme ili osme godine. Ako četverogodišnjem djetetu netko umre, ono ne razumije što je smrt niti može pojmiti više apstraktne koncepte.

Prefrontalni režanj, kao što ste dobro rekli, dijete još nema formiran; funkcije se formiraju postupno. Glavno sazrijevanje mozga, umrežavanje i sinaptičko obrezivanje (tzv. pruning), odnosno stvaranje sinaptičkih putova, traje sve do 26. godine života! Nakon puberteta prolazimo kroz ranu, srednju i kasnu adolescenciju koja traje do 26. godine, i tek tada smatramo da imamo neurološki formiranu osobu. Svaki stadij ima svoje faze u kojima smo na određene podražaje znatno osjetljiviji.

Dijete do 12. ili 14. godine potpuno je nezrelo. Tada kreću hormonalne promjene, pubertet i neposlušnost. A s čime se danas suočavamo? Roditelji se ponosno hvale bebom od devet mjeseci koja već zna skrolati po ekranu. Govore: „Gledaj kako je pametna, ona skrola!”, a nama stručnjacima pripadne muka.

Mi još ne znamo što sve tehnologija dugoročno radi mozgu. No ono što sigurno znamo jest da brzo skrolanje po mobitelu aktivira moždane motivacijske sustave za nagradu koji luče dopamin. I ne samo dopamin – tu su i opijati i serotonin. Kada beba ili malo dijete neprestano skrola, iako ništa ne razumije, mi u njemu korak po korak stvaramo ovisnika.

Uspoređujete reakciju dječjeg mozga na mobitel s mehanizmima teških ovisnosti. Što se u neurobiološkom smislu događa u mozgu djeteta kada mu se uskrati ekran?

Prof. dr. sc. Marijana Braš: Kada netko uzima heroin, pokreću se potpuno isti sustavi u mozgu – dopaminski sustavi i sustavi za nagradu. Kada ovisniku uskratite drogu, njegov je prvi simptom bol, jer su sustavi za nagradu i kaznu u mozgu međusobno povezani krugovi. Ovisnik o heroinu ima problem s fizičkom boli jer bol i ugoda u mozgu čine jedinstven kontinuum.

Ista se stvar događa kada djetetu naglo oduzmete mobitel: mozak ulazi u stanje krize, javlja se doživljaj boli, fali mu podražaj i mozak žudi za dopaminom. Što se duže sadržaj konzumira i što je dijete mlađe, to su posljedice teže. Sjećam se rada objavljenog prije desetak ili petnaest godina u jednom stručnom časopisu, koji je dokazao da pojedine dječje videoigre kod malog djeteta izazivaju bržu i intenzivniju ovisnost nego što je ovisnost o heroinu kod odrasle osobe, upravo zato što je dječji mozak još neformiran.

Mi uopće nismo svjesni što radimo svojoj djeci. Proizvođači aplikacija, koristeći spoznaje iz neuroznanosti i neuromarketinga, namjerno proizvode sadržaje koji izazivaju što veću ovisnost kako bi osigurali veću potrošnju i profit. Sve novije aplikacije dizajnirane su tako da stvaraju sve dublju ovisnost.

U videoigrama se masovno koriste nagradni sustavi poput tzv. „loot boxova” (nagradnih kutija). Koliko ti mehanizmi direktno uvode djecu u obrasce kockanja?

Prof. dr. sc. Marijana Braš: Upravo tako, to je identičan neurobiološki put kojim potičemo dopaminske i opioidne krugove. Ljudi se često pitaju zašto se morfij ili njegovi derivati uopće vežu u mozgu i zašto čovjek uopće može postati ovisan. Odgovor leži u činjenici da u mozgu imamo vlastite receptore za opijate! Naš mozak luči vlastiti dopamin i vlastite opijate – imamo čitav endogeni opioidni sustav: dinorfine, endorfine, endokanabinoide. Kada stvorimo ugodu, čitamo dobru knjigu ili uživamo u životu, mi lučimo vlastite opijate, dopamin i serotonin. Često kažemo da imamo prirodnu „Božju farmakopeju”, jer je priroda sve to već ugradila u naš mozak. Znanost danas poznaje više od 300 takvih endogenih moždanih neurotransmitera i čovjek bi trebao živjeti tako da ih sintetizira sam.

Kada djetetu nudite umjetne digitalne podražaje, vi mozgu dajete prekomjernu stimulaciju i mozak traži još. Time kod djeteta u razvoju doslovno mijenjate morfologiju mozga. Od najranije dobi mijenjate sustave nagrade i kazne. Vrijedi neurološko pravilo: „use it or lose it”, ono što se više stimulira, to se više umrežava, stvara se veća mreža neurotransmitera i za tim mozak kasnije žudi.

I tada se jedna ovisnost zamjenjuje drugom: krene se od mobitela i naizgled bezazlene igrice, zatim se pređe na klađenje preko mobitela, gdje, ponavljam, MUP već bilježi tisuće osnovnoškolaca, a kasnije to vodi prema težem kockanju ili opojnim drogama. Tijelo traži stimulans i žudi za njim. Zato danas u svijetu imamo sve više programa tzv. „dopaminskog detoksa”, gdje se kroz psihoterapiju, boravak u prirodi i glazbu mozak nastoji odviknuti od prekomjerne stimulacije, baš kao i kod odvikavanja od bilo koje druge droge.

Ovisnosti o netvarima u razvijenim su zemljama već brojčano nadmašile ovisnosti o alkoholu i drogama. Uz to svjedočimo i značajnom padu IQ-a kod mladih: manje se razvijaju dijelovi mozga zaduženi za apstraktno mišljenje, logiku i kritičko promišljanje jer se sve dobiva gotovo, servirano na dlanu.

Još jedan izražen problem kod mladih, posebice kod djevojaka, jest nekritičko korištenje filtera za uljepšavanje na društvenim mrežama. Na Dalekom istoku, primjerice u Južnoj Koreji, svaka se treća mlada osoba podvrgava estetskim operacijama zbog anksioznosti i nezadovoljstva izgledom. Kako gledate na taj trend koji neminovno zahvaća i naše prostore?

Prof. dr. sc. Marijana Braš: Ta je industrija u posljednjim desetljećima postala zastrašujuća. Počelo je s reality formatima poput Big Brothera, a stiglo je do današnjeg oponašanja nerealnih ideala savršenstva i ljepote, koji su svjetlosnim godinama daleko od stvarnosti. Umjesto da ljudi budu zadovoljni sobom, to stvara golemu unutarnju prazninu.

Ne radi se više samo o korištenju filtera; svjedočimo pravoj eksploziji estetskih operacija kod muškaraca i žena svih dobi – od maloljetnih djevojčica do starijih osoba. Termini u privatnim ordinacijama za estetske korekcije u Hrvatskoj rezervirani su mjesecima unaprijed. Mnogo takvih mladih osoba dolazi i k meni u ordinaciju. Pitanje je koliko njih prije takvih zahvata uopće prođe ozbiljan razgovor sa psihologom ili psihijatrom, jer u pozadini svega često stoje anksioznost, nesigurnost i depresija.

Kada virtualna slika postane mjerilo, osoba u stvarnosti nikada nije dovoljno lijepa. Izlazak iz te virtualne slike u stvarni svijet stvara golemu nesigurnost i socijalnu anksioznost pred činjenicom da se treba pojaviti onakav kakav doista jesi.

  U svom radu srećete se i sa problemom rast ovisnosti o cyberpornografiji. Kako se taj virtualni surogat odražava na partnerske odnose i emocionalni razvoj mladih?

Prof. dr. sc. Marijana Braš: To je tema o kojoj se u svijetu također sve više govori, a pogađa stotine milijuna ljudi. Umjesto normalne erotike i zdrave intime, imamo virtualnu seksualnost. Mladi ljudi ulaze u isključivo virtualne intimne odnose, što bi starijim generacijama bilo nezamislivo, a njima nažalost postaje prihvaćena norma.

I što se događa kada u stvarnom životu vide ljudsko tijelo koje nije idealno poput onoga na ekranu? Javljaju se ozbiljne emocionalne i seksualne blokade: ne mogu se zaljubiti, ne mogu se uzbuditi uz stvarno tijelo i teže nedostižnom virtualnom idealu. To izravno dovodi do pada libida, erektilne disfunkcije i manjka potencije kod mladih muškaraca. U praksi imam iznimno mnogo klijenata čiji su brakovi ili veze narušeni upravo zato što je partner ili partnerica razvio ovisnost o cyberpornografiji.

Područja ovisnosti o netvarima nevjerojatno su se proširila – od videoigara i društvenih mreža, preko online kladionica, do cyberpornografije – a mi kao društvo još uvijek nemamo regulatorne okvire koji bi postavili jasne granice.

Što u ovakvim okolnostima preostaje roditeljima? Ako roditelj uskrati djetetu mobitel, dijete se često suočava sa stigmatizacijom i pritiskom vršnjaka u razredu.

Prof. dr. sc. Marijana Braš: To je izuzetno teška situacija. Kada u današnjem razredu imate dijete koje nema mobitel, vršnjaci ga nerijetko proglašavaju „čudnim” ili „nenormalnim”. Nedavno sam susrela roditelja koji koristi stari mobitel na tipke i nastoji djecu odgajati bez pametnih telefona. To se dijete mora snalaziti u razredu gdje svi ostali imaju pametne telefone i gotovo postaje neprihvatljivo ako dijete nema uređaj.

Minimum koji odgovoran roditelj mora učiniti, kada već država nije uvela zakonska ograničenja, jest postaviti stroga vremenska ograničenja korištenja ekrana na dan i imati apsolutni uvid u to što dijete radi na tim platformama. To je nužni minimum. U ordinaciji svakodnevno gledam posljedice izostanka tih granica, a čini mi se da je hrvatsko društvo još uvijek potpuno nesvjesno onoga s čime smo suočeni.

Na razini Europske unije sve se glasnije najavljuju zakonske inicijative za suzbijanje beskonačnog skrolanja i uvođenje dobnih restrikcija. Kakvu biste regulativu Vi podržali?

Prof. dr. sc. Marijana Braš: Apsolutno podržavam takve inicijative, jednako kao što je Australija donijela zabranu do 16. godine. Mislim da već jako kasnimo i da nismo svjesni kakve generacije stvaramo. Ponekad se gorko našalim pa kažem da odgajamo „hibridne ljude”. Mladi pacijenti u ordinaciji znaju me sasvim ozbiljno pitati: „Doktorice, jeste li Vi robot ili čovjek?”. Kad nekoliko sati ostanu bez ekrana, osjećaju se kao da su izgubili dio vlastitog tijela.

Kada bih bila u poziciji zakonodavca, uz zaštitu djece uvela bih i iznimno strogu regulativu clickbaitinga. Smatram moralno nedopustivim da se objavljuju vijesti o masakrima, ratnim stradanjima i stravičnim nesrećama, popraćene eksplicitnim snimkama raskomadanih tijela koje djeca nekontrolirano gledaju, samo zato da bi se privukli klikovi, a odmah uz to plasiraju se reklame za deterdžente ili online kasina!

Kroz nekontrolirano izlaganje takvim sadržajima kod mladih razvijamo kompleksni PTSP. Nije trauma samo izravno doživjeti nasilje – trauma je i gledati ga. Zamislite malu djecu koja bez ikakvog filtra gledaju brutalne ratne prizore; ona su u šoku i taj sadržaj kognitivno i emocionalno ne mogu obraditi. Zarađivati novac na širenju šokantnih i uznemirujućih vijesti duboko je nemoralno i tome se mora stati na kraj.

Za kraj našeg razgovora, koje biste ključno upozorenje uputili javnosti kada sagledate spoj neuroznanosti, digitalnih tehnologija i novih oblika umjetne inteligencije?

Prof. dr. sc. Marijana Braš: Hvala vam što otvarate ovu presudnu temu. Za kraj bih podsjetila na razdoblje od 1995. do 2000. godine, koje je bilo proglašeno „Desetljećem mozga”. Tada se počeo primjenjivati fMRI, počeli smo intenzivno proučavati neuronske mreže i prve BCI programe (sučelja između mozga i računala). Neuroznanost je napravila golem napredak u razumijevanju funkcioniranja neurona, no industrija je te spoznaje vrlo brzo zloupotrijebila u marketinške svrhe.

Ono čega se najviše pribojavam, u izostanku pravovremene regulative, jest trenutak kada neuroznanost do kraja dešifrira emocionalne krugove, pa se ti mehanizmi počnu zloupotrebljavati u proizvodnji sadržaja namijenjenih manipulaciji ljudskim emocijama. Već danas vidimo što se događa s naprednim modelima umjetne inteligencije i eksperimentima vodećih istraživačkih laboratorija, gdje se uočavaju nevjerojatni fenomeni poput stvaranja vlastitog metajezika.

Evolucija ljudske vrste trajala je stotinama tisuća godina kako bi se naš mozak razvio do današnjeg stupnja. Mi u svega trideset godina na mozgovima naše djece radimo zahvate za koje su evoluciji bili potrebni mileniji. S punim se pravom moramo zapitati: kakav to nekontrolirani eksperiment provodimo nad samima sobom i nad generacijama koje dolaze?

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Foto: Josip Lisjak

Ivo KRIŠTIĆ