Aleksandar Solženjicin od Gulaga do Nobelove nagrade
Aleksandar Solženjicin rođen je 1918. godine u Kislovodsku u Rusiji, u obitelji kozačkih intelektualaca.
Otac koji je bio ruskog porijekla, poginuo je u nesreći prije nego što se Aleksandar rodio te ga je odgojila majka Ukrajinka. Živjeli su u teškim financijskim okolnostima. Majka mu je bila obrazovana pa je sina od djetinjstva poticala na čitanje.
Počeo je pisati već u ranoj mladosti, ali je ipak odlučio studirati fiziku i matematiku.
Nakon napada Nacističke Njemačke na Sovjetski Savez, Solženjicin se dobrovoljno prijavio u Crvenu Armiju gdje je od običnog vojnika napredovao do zapovjednika, a sudjelovao je i u oslobađanju ruskog grada Orela i njemačke prijestolnice Berlina.
Tijekom tih vojnih akcija svjedočio je ratnim zločinima nad civilima koje su počinile sovjetske trupe. Bio je to početak Solženjicinovog razočarenja u komunistički režim.
Početkom 1945. godine napisao je privatno pismo prijatelju u kojem je kritizirao sovjetskog diktatora Josifa Staljina nakon čega je uhićen i zatvoren zbog „kontrarevolucionarnih aktivnosti“.
Solženjicin je proveo osam godina u zatvorima i radnim logorima, tijekom kojih je bolovao i od raka. U logorima je radio fizičke poslove poput rudarstva i zidanja te je istovremeno sudjelovao u znanstvenim istraživanjima.
Nakon isteka zatvorske kazne, 1953. godine, poslan je u interni egzil u Kazahstan. U tom životnom razdoblju Solženjicin je potpuno napustio marksizam i prihvatio pravoslavnu vjeru.
“Smisao zemaljskog postojanja nije, kao što smo naviknuli mislitiu prosperitetu, već razvoj duše.”
Aleksandar Solženjicin
Fotografija: Solženjicin u logoru, izvor: Internet
Književni stil
Stil pisanja Aleksandra Solženjicina slijedio je tradiciju klasične ruske pripovjedne proze, poglavito Tolstoja, uz nekoliko inovacija koje su karakteristične za europski modernizam. U većini svojih djela pisac je ispričao događaje iz prošlosti upravo onako kako su se dogodili, slijedeći logičan slijed i povezanost.
Kroz svoje likove čitateljima je dao uvid u ljudsku psihu i politički pritisak koji je podnosio tijekom boravka u logorima. Neke od glavnih tema u njegovim djelima su:
– ratovanje
– politika
– sovjetski socrealizam
– povijest
Aleksandar Solženjicin, po svom književnom opusu, spada u najznačajnije prozaiste 20-og stoljeća.
Fotografija: Antikvarijat Biblos
Riječ je o knjizi koja je uvrštena među sto najboljih djela 20-og stoljeća. Napisana je u 3 sveska. Arhipelag Gulag je iscrpan i uvjerljiv prikaz života u sovjetskim zarobljeničkim logorima.
Temelji se na osobnom iskustvu Aleksandra Solženjicina koji je u njima proveo gotovo osam godina, zatim na pričama ostalih zarobljenika te povijesnim izvorima.
Knjiga predstavlja autorov pokušaj pisanja književnog i povijesnog zapisa o teroru sovjetskog režima protiv vlastitog stanovništva.
Prva dva sveska opisuju uhićenja, osude, prijevoz i zatvaranje žrtava Gulaga. Treći svezak dokumentira pokušaje bijega i subverzije unutar sustava.
Na zapadu se smatralo da je za prisilni rad u logorima odgovoran prije svega Staljin, a ne indirektno sovjetski režim. U svojoj knjizi, međutim, Solženjicin objašnjava, da problem logora vuče korjene još od Lenjina i početka socijalističke države.
Kratki roman Aleksandra Solženjicina izdan je 1962. godine. U knjizi je autor opisao tipičan dan u životu jednog logoraša.
To je priča o zatvoreniku radnog logora, Ivanu Denisoviču, koji se bori da održi svoje dostojanstvo unatoč stalnom ugnjetavanju mračnog komunističkog režima.
Na svakoj stranici romana čitatelj može osjetiti bol koju je i sam autor doživio u Gulagu. Ispripovijedan je izravnim i živopisnim jezikom neobrazovanog zatvorenika i jasno prikazuje ne samo Staljinov logor, već i rusko društvo općenito.
Roman je značajan po tome što je riječ o prvom ruskom književnom djelu u kojem se otvoreno progovorilo o toj tabu temi. Cenzura je izbjegnuta samo zbog toga što je u vrijeme izdavanja knjige počelo rušenje Staljinovog kulta ličnosti.
U prvom krugu književni kritičari ocijenili su kao važnu etapu u piščevom opusu i kao jedan od najvažnijih tekstova napisanih u suvremenoj Rusiji.
Radnja se zbiva u jednom staljinističkom logoru, ali logoru na „višem nivou“, beskrajno dalekom od uobičajene razine sibirskih logora. To je logor koji je zapravo znanstveno-istraživački centar, zvan šaraška.
Tamo grupa znanstvenih radnika, uhapšenih bez nekih određenih razloga, radi na jednom visoko specijaliziranom projektu – na izradi posebnih sistema šifrirane telefonije.
Radnja romana se zbiva u vremenskom razdoblju od Božića do Nove godine, a opisuje doživljaje brojnih muškaraca i žena koji su podnijeli strahote logora, iskustvo prisilnog rada, te apsurdne optužbe, ali bez obzira na sve i dalje drže do svoje humanosti sačinjene od ljubavi i intenzivnog duhovnog života.
Satira je vidljiva na svim razinama, a prvenstveno u sarkastičnom portretu Staljina.
Knjiga je izdana u dva toma. Prvi svezak obuhvaća razdoblje od 1772. godine do Ruske revolucije 1917. godine. Solženjicin govori o povijesti Rusa i njihovom suživotu sa 100 000 Židova koji su tamo živjeli.
Piše kako zločine protiv Židova koji su se dogodili u Ruskom Carstvu uglavnom nije organizirala vlada, već kako je bila riječ o spontanim izljevima nasilja.
Solženjicin kaže kako je život ruskih Židova bio težak, ali ništa teži od života ruskih seljaka. U drugom dijelu radnja se odvija u razdoblju nakon revolucije do 1970. godine. U tom razdoblju mnogi su Židovi napustili Rusiju te otišli u Izrael i zapadne zemlje.
U knjizi autor ne nameće svoje mišljenje, već citirajući mnoge javne osobe tog vremena čitatelju pruža mogućnost da problem promotri s različitih strana.
Odeljenje za rak (izdanje na ekavici)
Roman Odeljenje za rak bio je zabranjen u Sovjetskom savezu. Knjigu je autor temeljio na vlastitoj hospitalizaciji i uspješnom liječenju navodno terminalnog raka tijekom prisilnog egzila u Kazahstanu sredinom 1950-ih godina 20-og stoljeća.
Priča istražuje moralnu odgovornost onih koji su bili upleteni u Staljinovu veliku čistku od 1936. – 1938. godine. Tijekom tih godina politički neistomišljenici bili su prognani, ubijeni ili poslani u logore.
Pacijenti kao grupa, međutim, predstavljaju spektar likova i vrijednosti ljudi moderne Rusije, odlično analiziranih kako u normalnim uvjetima, tako i u poodmaklim fazama bolesti.
Riječ je o značajnom književnom djelu koje predstavlja vjerno svjedočanstvo o teškom životu u Sovjetskom Savezu.
Privatan život
Fotografija: Aleksandar Solženjicin i njegova prva žena Natalija, izvor: Internet
Aleksandar Solženjicin ženio se dva puta. Svoju prvu suprugu, Nataliju Aleksejevnu Rešetovsku, upoznao je na Sveučilištu u Rostovu, a par se vjenčao 1940. godine. Godinu dana poslije otišao je u rat koji mu je oduzeo petnaest godina života. Prošao je zatvor i torturu Gulaga.
Drugi puta oženio se Natalijom Dmitrijevnom Svetlovom i ostali su zajedno sve do piščeve smrti.
Oduzeto mu je sovjetsko državljanstvo, pa je Aleksandar Solženjicin kratko živio u Zapadnoj Njemačkoj i Švicarskoj.
Zatim se, na zahtjev Sveučilišta Stanford, preselio u Sjedinjene Države, a 1978. godine dodijeljena mu je počasna književna diploma na Sveučilištu Harvard. Tamo je u svom slavnom govoru oštro kritizirao zapadni materijalizam i pretjeranu zapadnjačku usmjerenost na individualizam.
Nakon gotovo dvadeset godina provedenih u egzilu, Solženjicin se vratio u svoju domovinu gdje je nastavio kritizirati rusku vladu i društvo.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost.
„Sreća nije niz blagoslova, već naš odnos prema njima.“
Aleksandar Solženjicin
Izvor: antikvarijat-biblos.hr