Alen TOMIĆ: Tamo gdje je običaj i krava liježe u krevet

Velike se priče događaju uglavnom onima koji ih znaju ispričati ili od njih učiniti života dostojnu mudrost. U priči je sadržano uvijek više od događaja. Semantička superiornost opisa i poante nadilazi fabularnu kronologiju ispričanog: ispričano je užitak per se oslobođen logičkih okova.

Priča ne robuje istini, ona je u službi života; iz nje se rađaju bogovi, susreće naravno s nadnaravnim, emancipiraju vrline i slabosti, kušnja profilira junake, a nemoguće se s podsmjehom nadmeće s običnim i svakodnevnim. Mitologizacija događaja gotovo da uzdiže život na razinu ideala te se s pravom pitamo zašto uopće nešto jeste prepričano, a ne prešućeno.

Brojni su razlozi zbog kojih pričamo priče; zabava, skraćivanje i upražnjavanje slobodnog vremena, opisivanje, podučavanje, razumijevanje, objašnjavanje, imenovanje, estetiziranje, preuveličavanje, laganje i pravdanje, sporazumijevanje etc. Jedan od brojnih razloga ovim nas putem posebno zanima: izvrtanje i preoblikovanje izvornih priča i događaja, filozofski rečeno funkcionalno prevrednovanje izvornih sastavnica fabule radi pragmatičkog postizanja željenog učinka.

Vedra je ljetna noć, ugledni stanovnik lučkog grada Mileta šeta po dvorištu i s udivljenjem promatra igru svjetla na nebeskom svodu, sazviježđe i obrise mjeseca. Zadubljen u kontemplaciju i dubinu svoje misli Tales se odaje neumornom promišljanju kozmičkog sklada te sasvim udaljen od onoga što se zbiva pred njim spotiče se i pada u bunar. Mlada služavka iz Trakije promatra nezgodu i spontano se iz sveg srca slasno smije: Gospodaru, pa Vi od silnog gledanja u zvijezde ne vidite što Vam je ispred nosa. O dotičnoj zgodi nam iz Sokratovih usta svjedoči Platon u Teetetu (174a). Ljupka i dosjetljiva Tračanka narugala se Talesu u trenutku rađanja filozofije. Poruga će od tada biti vjerna pratilja ljubavi spram mudrosti. Priča je općepoznata, često prepričavana i na raznovrsne načine teorijski protumačena, ali se nerijetko zaboravlja da priče imaju i svoj nastavak, povijest, odnosno recepciju. Tradicija će Platonovu predaju, čija je izvorna istinitost već dovoljno suspektna, sadržajno preinačiti ovisno o tome što se pričom želi postići. Tako će mlada sluškinja s vremenom postati staricom, slučajnom prolaznicom, muškarcem ili pak srednjovjekovnim redovnikom te će čak ponekad potpuno nestati iz priče, a bunar se preinačiti u blato, kaljužu, kamen ili nešto drugo spoticanja dostojno. Od usta do usta, od pera do pera izvorni sadržaj doživjet će bezbrojne recepcijske preinake ovisno o potrebi. Jedino što će ostati na priči kao semantički ornament i znak prepoznavanja jest poruga, taj prkosni smijeh života koji se ruga čovjekovu pokušaju da se izuzme iz kauzalnosti i zauzme tron neutralna promatrača.

Ruganje je vjerojatno jedan od najsnažnijih duhovnih afrodizijaka i pokretača. Učinak poruge osjetit će i Aristotel na svojoj koži, točnije Aristotelovi logički spisi. Organon je bio poprilično učinkovito i popularno srednjovjekovno oruđe za vođenje mudrih rasprava, ali ipak djelomično i blasfemično jer je s teološke točke gledišta povremeno ukazivalo na autonomiju ljudskih spoznajnih kapaciteta oslobođenih ovisnosti o božjoj ingenioznosti i omnipotenciji (kasnolat. omnipotentia, od lat. omnipotens, genitiv omnipotentis: svemogući). U tu svrhu kasna srednjovjekovna teološka higijena poseže za anegdotom, točnije potpuno izmišljenom pričom o Aristotelu i Aleksandrovoj odabranici Filiji s ciljem da beskompromisne znatiželjnike prizove savjesti i redu. Prema srednjovjekovnoj predaji Aristotel je smatrao da budućeg vladara od predanog učenja odvraća ljubavno nagnuće prema mladoj djevojci. U tu svrhu se Filozof potužio makedonskom kralju. Nezadovoljni Aristotelovim postupanjem Aleksandar i Filija smišljaju osvetu koja će vrhunac doživjeti u pomno osmišljenom ruganju. Mlada djevojka zavodi Filozofa i on potpuno gubi glavu, ne uspijeva odoljeti putenim čarima i predaje se njezinoj volji. Filija u maniri domine prisiljava Aristotela na koljena i jaše ga u submisivnom odnosu kao konja. Aleksandar skriven promatra prizor i slasno se i iz sveg srca ruga filozofu, a kasno srednjovjekovlje se s porugom na usnama oprašta od superiornosti filozofske misli: što vam vrijede sva znanja ovog svijeta i zamršeni silogizmi kad niste u stanju oduprijeti se običnoj kušnji naslade i strasti. Subverzivnost ove anegdote nije ostavila ravnodušnim ni renesanse slikare koji su rado na platnu bilježili dotični događaj rugajući se Aristotelovoj nedaći istovremeno potajno konzumirajući zabranjenu nastranost u mašti.

Poruga i recepcijsko preinačavanje priče kroz povijest karakteristične su odlike onoga što je promišljeno pričanje priče u mogućnosti postići. Ovladati životom ujedno znači pojmiti život kao priču vrijednu prepričavanja, izostaviti ono suvišno, tehnikom kićenja istaknuti bitno, a suptilnim preinakama dovesti slušatelja i čitatelja do željenog učinka. Iako su tehnike retoričkog uvjeravanja još od sofističkog doba bitno obilježje manipulativnog upravljanja ususret onome što bismo željeli da predstavlja istinu, ipak najimpresivnije elemente pričanja pronalazimo u zbilji.

Život priča priče.

Francisco Goya, portretist španjolske kraljevske obitelji, započeo je svoju životnu priču kao skitnica u društvu toreadora i sudjelovao u uličnim tučnjavama, oslikavao zidove palača te se rugao kraljevskoj iluziji imperijalnog božanskog namjesništva. Njegova najupečatljivija priča spada u žanr detektivskih serijala o dvojnicima. Naslikavši savršeno djelo u vremenu kada poimanje savršenog djela u potpunosti odudara od slikareve lucidnosti i likovnog umijeća, Goya je bio prisiljen doslovno preko noći naslikati društveno prihvatljivog dvojnika na platnu i njime prikriti original. Original je navodno prikazivao vojvotkinju od Albe u društveno nedoličnoj pozi. Njezin muž, protiveći se razgolićivanju svoje supruge i doživljavajući to kao uvredu njegovoj plemićkoj časti, odlučio je posjetiti umjetnikov atelje i, ako se navedeno ispostavi točnim, potražiti zadovoljštinu. Saznavši za njegove namjere Goya je preko noći naslikao novi portret s odjevenom ženom primjeren plemićkom ukusu i pokazao ga španjolskom plemiću.

Poruga je ostala skrivena daleko od očiju.

Priča je vjerojatno inspirirana postojanjem dviju Maja, goloj i odjevenoj, koje nisu nikada za vrijeme slikareva života javno izložene. Unatoč tome, la maja vestida prekriva porugu prikrivajući slikarev tajni ljubavni život i neobazrivost prema društvenom moralu. Poruga ovdje nije u službi izrugivanja već stvaranja života.

Predajući se užitku pričanja i omamljivoj čari izvrtanja ljudski je rod izazvao događaje na dvoboj pred sudom dobro osmišljenih rečenica. Uvjerljivost priče nije toliko u snazi uvjeravanja; uvjerljivost je odlika potrebe, anticipacija svega onoga što sadašnjost može nametnuti prepričanim događajima u želji da ih preoblikovanjem učini svježim i pričanja vrijednim.