Ana KANIŠKI: Knjiga »Mila Wod – prva hrvatska kiparica«: putokaz za buduća istraživanja umjetnica

Nakon petrinjske početkom ovog ljeta, zagrebačka se publika ove jeseni mogla upoznati s nedavno tiskanom monografijom Mila Wod – prva hrvatska kiparica, autorice povjesničarke umjetnosti Darije Alujević. S punim pravom podeblja i impozantna knjiga o životu i djelu umjetnice, poznate u stručnoj i široj hrvatskoj zajednici, temelji se na autoričinom dugogodišnjem radu na doktoratu, proizašlom iz želje da rasvijetli povijest svoje obitelji, jer je kiparica bila prva supruga njezinog djede po majci, kipara Viktora Samuela Bernfesta. Štoviše, podnaslovom O školovanju i djelovanju kiparica i primijenjenih umjetnica u prvim desetljećima 20. stoljeća u Zagrebu, odaje namjeru da život i stvaralaštvo Mile Wod (Ludmila Wodsedalek, 18. rujna 1880. – Zagreb, 18. listopada 1968.) smjesti u širi okvir, njezinih suvremenica na hrvatskoj i europskoj likovnoj sceni, koje su se suočile s borbom za stjecanje jednakih prava na umjetničko obrazovanje i izražavanje koje su ostvarivali umjetnici. Progovara o »ženskom pitanju« i obogaćuje hrvatsku žensku povijest umjetnosti jer valorizira, revitalizira i rehabilitira kiparičin život i opus, te doprinos hrvatskoj i međunarodnoj umjetnosti. Kompleksna knjiga nadilazi zadatosti koje predviđa ozbiljni znanstveni rad prilagođen čitateljima svih dobnih skupina, pa je njezin značaj prepoznao i nakladnik, Ogranak Matice hrvatske u Petrinji.

KONTEKSTUALIZACIJA I BOGATI IZVORI

Prelistavajući i čitajući pažljivo oblikovane listove, uočava se da autorica, stručna savjetnica Arhiva za likovne umjetnosti HAZU, pomno strukturiran sadržaj započinje nizom poglavlja koji se poput koncentričnih kružnica jedna unutar druge sužavaju prema središtu – Mili Wod. Stvara širi okvir: geografski ga proširuje na svijet i sužuje na europsko i hrvatsko područje, a vremenski ograničuje na kraj XIX. i početak XX. stoljeća. Ocrtava hrvatsku historiografiju o »ženskom pitanju« i dosad marginaliziranoj kiparici pisanu iz pera suvremenika i stručnjaka koji su o njoj pisali nakon njene smrti. Opisuje mogućnosti umjetničkog školovanja u europskim zemljama i hrvatskoj metropoli. Iako zagrebačka sredina nije bila liberalna, žene su na Privremenoj školi za umjetnost i umjetni obrt (od osnutka 1907. godine) primane ravnopravno prema istim uvjetima kao i muški kandidati i mogle prisustvovati nastavi akta. Bogat popis korištenih arhivskih izvora i dosadašnjih istraživanja svjedoči da je Darija Alujević kiparičin život i opus gradila poput mozaika. Raznobojne su kockice sačinjavali kiparičina pisana ostavština, poezija, publicirani radovi i dnevnički zapisi, potom spisi i fotografije ustanova na kojima se obrazovala i s kojima je surađivala u svojoj dugogodišnjoj karijeri, katalozi i snimke hrvatskih i međunarodnih izložaba na kojima je predstavljala radove; likovne kritike iz pera suvremenika u novinama i časopisima; ostavština i publicirani radovi kolega i suvremenika koji su je spominjali.

PREDVODNICA U HRVATSKOJ UMJETNOSTI

Autorica dragocjene izvore koristi poput slojeva nepečene gline koji oblikuju figuru. Gradi prikaz privatnog i profesionalnog života Mile Wod u hrvatskim gradovima i češkoj metropoli. Oslikava umjetničku, pedagošku i izložbenu djelatnost, prateći kiparske osobnosti koje su utjecale na kiparicu i prati njezin utjecaj na hrvatske umjetnice. Kiparičin se život katkad dogodio kao splet prijelomnih niti koje na kolovratu prepliću mitološke Suđenice. Ne želeći otkriti potankosti ove knjige, spominju se tek neke. Devetnaestogodišnja domišljata Mila Wod (čitaj: Mila Vod) prvu plaću je trampila za komad gline; modeliravši od nje nadnaravnoga Pračovjeka (Homo Primogenitusa), pozvala je k sebi prof. Roberta Frangeša-Mihanovića da ga pogleda. U ključnome trenutku, u Milinom odsustvu kipar je njezinu majku savjetovao neka joj kćer upiše kiparstvo na umjetničkoj školi. Idući je dan ostavila činovnički posao i priključila se polaznicima tečaja kiparstva Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt.

Naslovnica knjige. Mila Wod 1910-ih. (foto: iz kiparičine ostavštine)

»Gospojica Ljudmila Wodsedalek ističe se neumornom i ustrajnom marljivošću, osobitom darovitošću u kompoziciji, te ukusom svojim u izradbi najintimnijih figuralnih i ornamentalnih dekoracija. Veoma vrstna uz modelovanje i u izradjivanju manjih predmeta u bronsi i sadri.«

Ovim mišljenjem na zaključnoj svjedodžbi 15. srpnja 1911. godine, Mila Wod se u hrvatsku povijest umjetnosti upisala kao prva hrvatska kiparica.

Na polovini školovanja, s prvom generacijom studenata kiparstva izvodi niz javnih radova na plastici u Zagrebu. Ključnom se pokazuje njezina odluka da produži tečaj kiparstva za godinu dana što će joj pružiti priliku da s prof. Frangešom-Mihanovićem i Rudolfom Valdecom i kolegama studentima sudjeluje na izradi kiparskih ukrasa Kraljevske sveučilišne knjižnice i arhiva u Zagrebu. Za veliku čitaonicu izradila je brončane reljefe putta (ili malih anđela s atributima pismenosti). Dječačke će figure izložiti na školskoj izložbi 1912.; tijekom stipendiranoga boravka u Parizu 1912-1913. godine sadrenim će modelima zainteresirati Augustea Rodina, koji će zauzvrat utjecati na nju.

Iako 1914. i 1918. godine sudjeluje na izložabama koje omeđuju strahote Prvog svjetskog rata, dvije su ključne i utjecale na kasniji rad. Skupna izložba sa slikaricom Nastom Rojc u Beču (1914.); poznanstvo i suradnja biti će sudbonosni i za njezinu izložbenu djelatnost 1930-ih godina. Prvom samostalnom izložbom u Salonu Ullrich u Zagrebu (1918.) predstavlja radove nastalim za stradanja čovječanstva. Djela u kojima se udaljila od akademizma i približila impresionizmu prihvatila je kritika i publika, čime se probila na hrvatsku likovnu scenu. Usredotočuje se na privatan život, pa sa suprugom Viktorom Samuelom Bernfestom 1919. godine odlazi u Prag. Iako sudjeluje u zbivanjima na zagrebačkoj likovnoj sceni, presudni kontakt sa češkim kiparstvom usmjerava je prema keramici i sakralnoj umjetnosti koja će je privlačiti u narednim desetljećima.

Suprug joj ostaje na studiju u češkoj metropoli i Mila u jesen 1920. godine dolazi u Petrinju s idejom unapređenja lokalnog lončarstva. Uključuje se u rad obrtničkih udruga u Petrinji, između ostalih i tekstilnih. Zaposlenje kao privremene učiteljice ženskih stručnih škola i predmeta modelovanje na Kraljevskoj muškoj učiteljskoj školi i Kraljevskoj realnoj gimnaziji, od 1921. godine omogućava joj uzdržavati obitelj. Posvećuje se majčinstvu i izradi djela od terakote. Gostuje sa suprugom na izložbama Proljetnog salona, priređuju prvu zajedničku i jedinu izložbu u Salonu Ullrich (1924.). Iduće godine sudjeluje na Exposition Internationale des Arts Décoratifs et Industriels Modernes u Parizu. Niz okolnosti opet je Mili Wod dao prvenstvo u hrvatskoj povijesti umjetnosti kao autorici javnog spomenika kada je u punoj figuri izvela spomenik Stjepanu Radiću (1929.). Narudžba joj je bila povjerena jer je bila najpoznatija kiparica koja živi i radi u gradu i jer je političara osobno poznavala.

KLUB LIKOVNIH UMJETNICA I KARLOVAC

Kiparičine poznanice i prijateljice, a među njima hrvatske književnice Milka Pogačić i Camila Lucerna i slikarica Zofka Kveder publicističkim, pedagoškim i umjetničkim radom zagovarale su žensko pravo glasa i ravnopravnost žena u obrazovanju, društvu i kulturi. Njihova se borba odrazila na kiparicu koja se priključuje Klubu likovnih umjetnica, prvom strukovnom ženskom udruženju osnovanom 1927. godine u Zagrebu, koje su predvodile slikarice Nasta Rojc i Lina Crnčić-Virant. Klub postaje platforma s koje umjetnice izložbama i katalozima progovaraju o ženskom porivu i ženskoj potrebi za umjetničkim radom. Na izložbama Kluba Mila Wod sudjeluje radovima, predominantno terakotnim, socijalne tematike iz karlovačkog doba.

Trinaestogodišnji pedagoški i andragoški rad u Petrinji kiparica završava 1933. godine. Dobiva radno mjesto učiteljice vještina na karlovačkoj Državnoj učiteljskoj školi i predaje modelovanje, crtanje, katkad i pravopis. Nastavlja izrađivati skulpture u terakoti, najčešće prikazuje život i rad tadašnjih seljaka. Ali i dalje je privlači sakralna umjetnost. Uvidjevši da su crkve diljem Hrvatske zasićene skulpturom i namještajem lošije tirolske izrade, promišlja o osnutku Katoličke umjetničke radionice, posebno školovanih umjetnika koji bi crkve opremali kvalitetnijim radovima. Tijekom boravka u franjevačkom samostanu u seocu Hrvatski Čuntić 1937. godine, kad za pročelje crkve radi dva svetačka kipa, pristupa tada osnovanom Trećem redu sv. Franje.

ZOV SAKRALNE UMJETNOSTI

Godine 1938. Mila Wod seli se u Zagreb i započinje pedagoški rad na srednjoškolskim ustanovama. Zagrebački opus obilježiti će sakralna tematika, suradnja s crkvenim institucijama i crkvene narudžbe. Njenu ideju o umjetničkoj radionici 1943. godine podržava kardinal Alojzije Stepinac, koji osniva Odjel za crkvenu umjetnost i uređaje u sklopu Nadbiskupijskog dvora. Slijedi dvogodišnji prekid pedagoške djelatnosti jer je naredbom Ministarstva dodijeljena na rad u ustanovu Naša draga svetišta, koja obnavlja i potiče marijansku pobožnost, potiče izgradnju i uređenje prošteništa i svetišta opremajući ih i s devocionalijama i liturgijskim predmetima, koje je za Nadasve izrađivala i kiparica.

Usporedno, iduća dva desetljeća Mila Wood izrađuje sakralna kiparska djela, liturgijske predmete i crkveni namještaj za samostanske, župne crkve i kapele u Hrvatskoj. Skulpture, od realističkih svetačkih i često stilskih anakronih, katkad s neobaroknim značajkama, odaju umješnost u modeliranju prema crkvenim kanonima, u stilu i u ikonografiji. Radi i komorna djela i stilski slobodnije reljefe. Ne sudjeluje u likovnim zbivanjima u hrvatskoj likovnoj sceni i fokusira se na sakralnu umjetnost, a koju po tri desetljeća pedagoške djelatnosti intenzivira odlaskom u mirovinu 1951. godine. Na opus 1950-ih godina utjecat će poznanstvo s kardinalom Alojzijem Stepincem koje seže od suradnje na opremanju svetišta i prošteništa u Mariji Bistrici (1940-ih), angažmana u Nadasve do narudžbi za radove u župnoj crkvi u Krašiću. Po kardinalnovoj smrti bit će odabrana da uzme otisak njegova lica. Na polovici posljednjeg desetljeća života ne pomišlja da bi uopće stala i modelira niz, sakralnih i sepulkralnih radova. Nakon tridesetogodišnjeg hijatusa održat će svoju zadnju izložbu, retrospektivu u Dijacezenskom muzeju u Zagrebu (1963.). Sakralni opus koji joj dominira polovicom života, govori o očiglednoj potrazi za duševnim mirom i vjerom.

SMJEROKAZ ZA BUDUĆNOST…

Autorica sumira značaj kiparičina opusa u okviru hrvatske povijesti umjetnosti. Od korice do korice knjige, tekst prate dokumentarne i fotografije pojedinih radova Mile Wod. Sažeto ih donosi u katalogu djela, koji slijedi popis izložaba i poglavlja, od izvora do sažetaka kojima se zaključuju ovakve publikacije. Kroz sva poglavlja autorica spominje silnu količinu imena žena slikarica, kiparica i primijenjenih umjetnica koje su živjele i djelovale u promatranom razdoblju, čime se čitatelja može ponukati da produbi njihov doprinos hrvatskoj umjetnosti. U tom kontekstu Darija Alujević knjigom nudi putokaz za buduća istraživanja života i opusa umjetnica.