Barska nadbiskupija: Iseljenici iz barskog kraja u Carigrad su svoje zastupnike pred turskom Portom zvali “Hrvat – baše”
..... Iseljenici iz barskog kraja u Carigrad su svoje zastupnike pred turskom Portom zvali “Hrvat – baše”. Dakle, nameće se jasan zaključak, svugdje drugo, osim nažalost u svojoj postojbini, barski Hrvati su mogli slobodno istaknuti svoj identitet i podrijetlo. Zbog čega je to tako?
….. Iseljenici iz barskog kraja u Carigrad su svoje zastupnike pred turskom Portom zvali “Hrvat – baše”. Dakle, nameće se jasan zaključak, svugdje drugo, osim nažalost u svojoj postojbini, barski Hrvati su mogli slobodno istaknuti svoj identitet i podrijetlo. Zbog čega je to tako?
Da bi odgovorili na ovo pitanje, moramo se pozabaviti hrvatskim “udjelom” u doista tragičnom položaju ove male, ali duboko ukorijenjene grane našeg etničkog stabla koja je na granici potpunog iščeznuća
U križarskim izvješćima iz XIII. stoljeća kaže se da je, pored Zadra, Splita i Dubrovnika, Bar jedna od “četiri dalmatinske metropolije”. Ono po čemu je ovaj grad nadaleko poznat je i čuveni literarno – povijesni spis “Kraljevstvo Slavena” (“Sclavorum Regnum”), poznatiji kao “Ljetopis popa Dukljanina” (neki ga zovu i “Hrvatska kronika”) iz XII. stoljeća, najvjerojatnije djelo barskog nadbiskupa Grgura. Ovaj pisani dokument u formi rodoslova, jedan od najstarijih na ovim prostorima, pa i znatno šire, iznimno je važan za proučavanje rane hrvatske povijesti u kojem se govori o “Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj”, odnosno “Donjoj i Gornjoj Dalmaciji”.
Uz Talijane, u proteklih tisuću godina za koje imamo podatke, najveći broj barskih nadbiskupa su bili upravo Hrvati iz gotovo svih hrvatskih krajeva, uključujući i domicilne, tj. Hrvate grada Bara i okolice. U gradu su djelovali benediktinci, franjevci, dominikanci, koludrice, u novije vrijeme i Isusovci, Salezijanci, Služavke Malog Isusa, Križarice, Franjevke. Pored Barske nadbiskupije, druga ne manje ugledna crkvena institucija je bila znamenita benediktinska opatija Gospe Ratačke na istoimenom rtu par kilometara sjeverozapadno od Bara, nekoć jedna od najznačajnijih na istočnoj obali Jadrana. U gradskoj jezgri i podgrađu je bilo više od trideset katoličkih sakralnih objekata (katedrala, samostani, crkve, kapele), a u okolici još nekoliko desetaka mjesnih i seoskih crkava. Katolici su činili više od 90% pučanstva, a Hrvati su bili većinsko žiteljstvo grada i uže regije, dok je u široj regiji bilo i pravoslavaca.
U gradu je u doba najvećeg procvata živjelo oko 4 – 5 tisuća žitelja, od kojih oko 70 plemićkih obitelji, a ostatak pučani, stranci, vojnici, namještenici i trgovci. Od brojnih učenih i poznatih Barana – Hrvata spomenut ćemo ovom prigodom samo tri. To su Miho Brajkov, vrhunski graditelj i umjetnik iz XIV. stoljeća koji je sagradio remek – djelo europske arhitekture, klaustar samostana Male braće u Dubrovniku. Tu je i renesansni intelektualac iz XVI. stoljeća, barski plemić, splitski i šibenski kancelar Antun Prokulijan. Konačno, renesansno – barokni pjesnik iz XVI. – XVII. stoljeća, dubrovački kancelar Viktor Besalio je također jedan od brojnih učenih i uglednih ljudi rođenih u Baru. Grad Bar je imao svoj novac, statut, samoupravu (Plemićko i Pučko vijeće). Bar je do svojeg nesretnog pada uvijek smatran integralnim dijelom Dalmacije kao povijesnog hrvatskog prostora.
Propast ovog kraja i njegovih stanovnika započinje 1571. godine turskim zauzećem Bara i susjednog mu Ulcinja. Katolici i kršćani se obespravljuju, proganjaju, nerijetko i ubijaju, njihova imovina se pljačka, crkve, samostani i prekrasna katedrala sv.Jurja iz XI. – XII. stoljeća se pretvaraju u konjušnice i džamije, plemićke palače u turske kuće i hanove. Katoličko žiteljstvo se nasilno iseljava u slobodne krajeve, a u njihove kuće useljavaju se Turci i islamizirani stanovnici iz okolice. Katoličko svećenstvo i redovništvo se zlostavlja i proganja s iznimnom surovošću i mržnjom
Dolazak kneževine Crne Gore 1878. godine, premda od lokalnih Hrvata dočekan s velikim nadama i simpatijama, dovest će do velike asimilacije i diskriminacije koja će se nastaviti i u trima Jugoslavijama, kada će se nastojati proizvesti tzv. “Srbi – katolici”, a u novije vrijeme i “Crnogorci – katolici”.