Biblija u osobnom životu

Ne smije se zaboraviti da je Riječ Božja, riječ koja je prihvaćena i voljena, razmatrana i življena, ona koja će razbistriti čovjekov pogled i dopustiti mu da prepozna Isusa, Jaganjca Božjega koji pročišćuje i spašava.

Riječ Božja daje život, slobodu, i radost. Druženje s Riječju Božjom čini čovjekov pogled živim, osobnim, privlačnim i dubokim, vodeći ga u život s Gospodinom raspetim i uskrslim, u život s njime tamo gdje on stanuje.

Središnja uloga Krista

Kolika je važnost Svetoga pisma vidljivo je i iz teksta Prve poslanice Korinćanima u kojem apostol Pavao iznosi svoju ispovijest vjere: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni” (1 Kor 15,3-8).

Vidi se da je u ovom Pavlovu tekstu sadržana i živa Predaja prisutna u Crkvi, i svetopisamski tekst. U središtu je pak uvijek Isus Krist, njegova muka, smrt i uskrsnuće. Na taj način postaje jasno da naša vjera nije „vjera knjige”, što je nepravedno od drugih nametnuti naziv. Istina je da imamo Sveto pismo, kao što i židovi imaju svoja Pisma (Tora, Proroci, Spisi sadržani u našem Starom zavjetu), no u kršćanstvu spasenje ne dolazi po knjizi. U kršćanstvu spasenje je ostvareno u Isusu Kristu.

Po Pismima

Ipak, ne treba smetnuti s uma ni ono Pavlovo „po Pismima”. Sve što se s Isusom Kristom dogodilo, pa i spasenje koje je on donio, ostvarenje je obećanja sadržanoga u Pismima Staroga zavjeta. Dobro to oslikava i događaj na putu u Emaus gdje Isus kaže: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?”, a evanđelist nastavlja: „Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (Lk 24,26-27). Budući da „Mojsije” označava Toru, Petoknjižje, a „proroci” označavaju dobar dio naših povijesnih knjiga i proročke knjige, može se slobodno reći da čitav Stari zavjet govori o Kristu jer sadrži Božja obećanja o spasenju i životu.

Biblija – duhovna hrana

Novi zavjet, s druge strane, naviješta ostvarenje tih Božjih obećanja u Kristu, ali i donosi naputke koji vjernicima pomažu da žive u skladu s tom novom stvarnošću. Tako s pravom Katekizam Katoličke Crkve naglašava: „Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, jest jedina, savršena i konačna Očeva Riječ. U njemu nam Otac kaže sve, i neće biti druge riječi do ove” (br. 65). Događaj Krista ne može ostati bez posljedice za čovjekov osobni život i za život zajednice, to jest Crkve.

Upravo stoga Božja riječ sadržana u Bibliji predstavlja neiscrpnu hranu duhovnoga života. Ona je doista „nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi” (Ps 119,105), ona usmjerava čovjekov životni put. Odatle i ogromna važnost redovitoga čitanja Svetog pisma. To ne može biti tek jedna od vjernikovih pobožnosti, nego mora, zajedno s euharistijom, biti u samom središtu njegova odnosa s Bogom.

Novozavjetni primjeri

Već nam i sam Novi zavjet govori o tome kako su prvi kršćani pristupali Božjoj Riječi. Najizvrsniji primjer svakako je Isus. U Evanđelju po Luki kaže se kako je čitao u sinagogi u Nazaretu jedan proročki tekst (Lk 4,16-22) te ga primijenio na sebe, na svoju osobu: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima” (Lk 4,21). Na dan Uskrsa, na putu u Emaus, susreće dvojicu učenika kojima „počevši od Mojsija i svih proroka, protumači što u svim Pismima ima o njemu” (Lk 24,27).

Taj Isusov način čitanja Pisma preuzeli su i prvi kršćani. U Djelima apostolskim jedan od prve sedmorice đakona, sveti Filip, susreće nekoga Etiopljanina, službenika etiopske kraljice, dok je ovaj čitao odlomak proroka Izaije (Dj 8,26-40). I kad ga Etiopljanin pita o kome taj odlomak govori, „Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa” (Dj 8,35). U istoj novozavjetnoj knjizi nalazimo i čitav niz govora kojima Petar, Stjepan i Pavao objašnjavaju svoju vjeru. I ti njihovi govori prožeti su tumačenjem Svetoga pisma. Osim toga, i Židovi pokazuju kako proučavanje Pisma može pomoći u suočavanju sa životnim dvojbama. U maloazijskom mjestu Bereji Pavao i njegov suputnik Sila propovijedaju Riječ (Dj 17,10-12), a židovi, koje sveti pisac naziva plemenitima, spremno su primili tu Riječ, te su „danomice istraživali Pisma, da li je to tako” (Dj 17,11).

I poslanice kojima sveti Pavao i ostali sveti pisci nastoje utvrditi vjeru i ispravan način života u konkretnim prilikama pojedinih kršćanskih zajednica prepune su podsjećanja bilo na Stari zavjet, bilo na Isusov nauk i njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Zato se i u Drugoj poslanici Timoteju kaže: „Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban” (2 Tim 3,16).

Primjeri pustinjskih otaca

Upravo su taj poziv željeli prihvatiti i kasniji kršćani, oni koji su iz bližega, pa i u osamljenosti pustinje, htjeli osluškivati Krista kako bi ga mogli slijediti. To su ponajprije bili pustinjaci poput Antuna i Pahomija. Oni su trajno nastojali svoj život preoblikovati potaknuti dijalogom s Pismom. Po njima, čovjek Božji, koji je prihvatio Božju Riječ, postaje novi tekst. On sam svojim životom postaje neka vrsta Svetoga pisma koje govori drugima i poziva ih na obraćenje i svet život. Netko je tako upitao svetog Antuna pustinjaka: „Što mi je činiti da se svidim Bogu?”, a ovaj mu odgovara: „Čini ovo što ću ti reći: kamo god išao, imaj uvijek Boga pred svojim očima; što god činio, čini to po onome što nađeš u Pismu” (Ant. 3). Valja dakle stalno živjeti u prisutnosti Božjoj, a to je moguće tako da se živi onako kako to pokazuje Sveto pismo.

Kako čitati?

Svetom pismu valja pristupati u molitvenom ozračju, u otvorenosti Duhu Božjemu, onom Duhu kojim je to Pismo i nadahnuto. Usto, potrebna je, već na početku čitanja, spremnost da se prihvati i izvrši sve ono što Bog od nas po svojoj Riječi traži, baš kao što je to činio izraelski narod podno Sinaja ili kao što je to rekla Marija: „Neka mi bude po tvojoj riječi.” Kad se s takvom spremnošću pristupa Bibliji, ona može doista progovoriti našem srcu. Dok čitamo, možemo se poslužiti dugim iskustvom Crkve koja nam i danas preporučuje drevnu praksu Lectio divina, božansko čitanje, molitveno čitanje Svetoga pisma kakvo nam je poznato još iz doba Origena. Ono se prema benediktinskoj tradiciji sastoji od tri koraka: lectio (čitanje) – meditatio (meditacija) – oratio (molitva). Kasnije je tome pridodana i contemplatio (kontemplacija). Augustinac, Hugo od sv. Viktora (1096. – 1141.) dodaje još jedan korak prije kontemplacije: actio (djelovanje). Već 1950. godine Instrukcija Biblijske komisije De Scripturasacra, koju je potvrdio papa Pio XII., preporučila je lectio divina svim klericima, redovničkim i svjetovnim, jer ona hrani „djelatnu i postojanu ljubav” prema Svetom pismu, izvoru nutarnjega života i apostolske plodnosti, ali i potpomaže bolje razumijevanje liturgije i jamči Bibliji važnije mjesto u teološkim istraživanjima i u molitvi. Dei Verbum širi krug ljudi koje poziva na redovito čitanje Svetoga pisma i na „sve Kristove vjernike”, da tako „steknu uzvišenu spoznaju Isusa Krista (Fil 3,8)” (DV 25).