Tomislav BERONIĆ: Bugarska glagoljica nije preteča hrvatske glagoljice

Ispravak pogrešnog datiranja Preslavskog grafita u Bugarskoj bitno mijenja ćirilometodsku vremensku crtu širenja glagoljice i glagoljaštva čineći je neodrživom.

Za grafit iz Okrugle crkve u Velikom Preslavu u Bugarskoj paleografi smatraju da je nastao 893. godine i time ga se općenito smatra najstarijim glagoljskim spomenikom, što za sobom povlači niz posljedica u tumačenju nastanka i širenja glagoljice. Međutim, povijesne činjenice govore nešto drugačije. Pa, krenimo redom.

U doba kneza Borisa (830.-907.) počelo je pokrštavanje Bugara pa se i on 864. godine krstio imenom Mihael po svom kumu, bizantskom caru, Mihaelu III. Upravo je taj knez Boris Mihael bio onaj vladar za čijeg je doba ustanovljena samostalna bugarska arhiepiskopija i koji je pod svoju zaštitu 886. godine primio Metodove učenike nakon propasti tzv. Velikomoravske misije. Boris je tron prepustio prvo sinu Vladimiru 889. godine, a potom ga je svrgnuo i oslijepio jer se priklonio protivnicima kršćanstva, te je 893. godine na tron doveo mlađeg sina, kasnije čuvenog cara Simeona, koji je u Hrvata ostao zapamćen kao poraženi protivnik kralja Tomislava.

Pretpostavljam da su slavenski paleografi uzeli baš tu 893. godinu Simeonove krunidbe za datiranje Preslavskog grafita – u čast Simeonu. Tim činom taj je glagoljski spomenik datiran u IX. stoljeće što ga čini JEDINIM glagoljskim spomenikom datiranim prije X. stoljeća.

Ovo datiranje pokazalo se POTPUNO POGREŠNIM. Naime, Okrugla crkva iz Velikog Preslava još uvijek nije postojala 893. godine. Bugarski arheolozi i povjesničari datiraju crkvu u 907. godinu. Tu se odmah postavlja i pitanje je li grafit učinjen baš te 907. godine, dok je crkva još bila u izgradnji, ili možda koju godinu, pa i desetljeće ili stoljeće kasnije. Jedan je kroničar zabilježio da je Simeonu trebalo 28 godina da izgradi novi glavni grad Veliki Preslav jer je do tada stolovao u prvoj bugarskoj prijestolnici Pliski (oko 35 km sjeveroistočno), što bi i crkvu datiralo u 921. godinu. Čak bi bilo vjerojatnije da se upravo čekalo završetak izgradnje velike impozantne katedralne crkve da bi se radovi, barem službeno, proglasili završenima. Usput, arheološka su iskapanja dokazala da se grad nastavio razvijati tijekom 930-ih i 940-ih te je dostigao svoj vrhunac tijekom vladavine Simeonovog nasljednika Petra Bugarskoga (927.-969).

Vratimo se samom grafitu iz Preslavske crkve jer on, osim tri znaka glagoljice (ili pet – vratit ćemo se i na to malo kasnije) u gornjem redu ima još dva reda teksta na ćirilici sa smislenom porukom: „цьркысꙙтаагоиоанадѣлаѥ пауломьхартофулаѯомь“ ili prevedeno na suvremeni hrvatski: „crkva svetog Ivana, djelo je Paula hartofilaksa“. Tko je taj Paul hartofilaks?

U hijerarhiji pravoslavne crkve hartofilaks je patrijarhov tajnik – rekli bi današnjim rječnikom, a njegova zadaća je objavljivati patrijarhova priopćenja i naredbe. Patrijarh je, naravno, najviši „čin“ u pravoslavnim crkvama, otprilike ono što je papa u rimokatoličkoj crkvi. To je dosta zanimljivo jer je PRVI PATRIJARH Bugarske pravoslavne crkve ustoličen tek 917. ili 919. godine i zvao se Leontin, što se vremenski podudara sa završetkom izgradnje nove prijestolnice Velikog Preslava. Tek je on, kao prvi patrijarh, mogao imati hartofilaksa. Sve do tada Bugari su imali autokefalnu arhiepiskopiju unutar Konstantinopoljske patrijaršije, a bugarski arhiepiskop NIJE imao, prema crkvenom ustroju, hartofilaksa. Dakle, sad dolazimo da nije više ni 907. godina, već najranije 917. odnosno 919. kad je imenovan prvi bugarski patrijarh, odnosno 921. kada je vjerojatno „uselio“ u novu katedralnu crkvu, što će reći da smo sada već jako-jako zagazili u X. stoljeće.

Tri spomenuta glagoljska slova iz prvog reda su (TVRDO-GLAGOLI-BUKI), a između njih su dva nejasna znaka (možda neka inačica poluglasa, ili neka inačica UK ili IŽE ili nešto treće). Još uvijek nije odgonetnuto značenje glagoljskog dijela Preslavskog natpisa, tako da iz tog glagoljskog dijela – nemamo nikakvu smislenu poruku.

Što se mijenja ispravkom pogrešnog datiranja Preslavskog grafita?

Preslavski grafiti je JEDINI materijalni dokaz postojanja glagoljice PRIJE Splitskog crkvenog sabora 925. godine na kojemu se izrijekom spominje Latinima krajnje nepoželjna tada duboko ukorijenjena praksa bogoslužja na hrvatskom (narodnom) jeziku.

Ispravkom pogrešnog datiranja Preslavskog grafita mijenja se vremenska crta širenja glagoljice, koja je i prije ovoga bila jako-jako nategnuta, što su priznavali i zagovornici Ćirilovog autorstva glagoljice. Od pojave glagoljice u Bugarskoj te famozne 893. godine do Splitskog crkvenog sabora 925. godine je 32 godine. U ta tri desetljeća, prema tvrdnjama ćirilometodista, došlo je do širenja glagoljice iz smjera Bugarske, preko Makedonije (Ohrida), sve do Istre u potezu od preko tisuću kilometara zračne linije. Dakle, u samo tri desetljeća Hrvati su do te mjere prigrlili djelo Svete Braće i njihovih učenika da mnogi svećenici hrvatskih župa nisu uopće znali latinski jezik, što znači da su čitali mise i učili iz glagoljicom pisanih knjiga. Ta je praksa bila toliko raširena da je sam papa Ivan X. sazvao Splitski crkveni sabor na kojemu su nazočili svi biskupi od Cresa do Kotora. Prema sačuvanim spisima u dva navrata 925. i 928. godine Splitski crkveni sabor je donio odluke u smjeru postupnog potiskivanja prakse hrvatskog bogoslužja, iako se u tim spisima samo pismo glagoljica (jerolimica ili bukvica) izrijekom ne spominje. Usput, papa Ivan X. je smatrao Hrvate autohtonima u Dalmaciji, što su mu tisuću godina kasnije zamijerali zagovornici doseljavanja.

Tri desetljeća je premali rok da bi se potpuno zaboravio latinski jezik i pismo i uveo u čak i tada vrlo konzervativnu crkvu novi jezik (hrvatski odnosno slavenski) i novo pismo (glagoljica).

Ispravkom pogrešnog datiranja Preslavskog grafita sad se taj ionako fantastični rok od 32 godine svodi na samo četiri (4), što cijeli razvoj događaja čini apsolutno nevjerojatnim. Odnosno, nasilno datiranje Preslavskog grafita u IX. stoljeće bilo je JEDINO uporište u tvrdnji ćirilometodista da je glagoljica uopće MOGLA iz još uvijek prostorno nedefinirane Velike Moravske doći među Hrvate od Kotora do Istre.

Postavljam pitanje – koji je uopće kriterij datiranja Preslavskog grafita? Ako je to godina gradnje, odnosno nastanka podloge – žbuke, da li isti kriterij vrijedi i za glagoljski natpis iz Župe Dubrovačke? Ako je kriterij nastanak podloge – tada bi ulomak antičke tegule na kojoj je glagoljski Župski natpis mogli datirati čak prije V. stoljeća. Ako nije, zašto bugarski grafit paleografi datiraju što je moguće ranije, a hrvatski što je moguće kasnije?

I tako se vraćamo na isto. Glagoljica NIJE plod genijalnog uma Konstantina Filozofa nadahnutog Duhom Svetim, već baština koja seže u daleku prošlost stanovnika ove zemlje, čak i prije vremena sv. Jeronima od kojega vjerojatno potiče širenje kršćanstva u tada rimskoj provinciji Iliriku. I nije se širila od velikomoravskog sjevera i bugarskog istoka prema jugu i zapadu, već iz Dalmacije na sjever prema Češkoj i Poljskoj u XIII. i XIV. stoljeću preko hrvatskih redovnika poslanih od knezova Krčkih Frankopana, dok je njezina pojavnost na istoku, u Makedoniji i Bugarskoj još uvijek nedovoljno istražena i obavijena maglom ćirilometodske mistike.