Čovjek vjere, nade i ljubavi – kardinal Franjo Kuharić -101. obljetnica rođenja

‘Presveta Bogorodice i Majko naša, milosti puna, daj Majko da po tvom zagovoru oživi Crkva i Domovina, daj da se skupi sve što je rasuto, da se osvijesti sve što je zaboravljeno, da iz vjerne i teške prošlosti izraste vjerna i svjetlija budućnost. Izručujemo ti i posvećujemo Crkvu i narod Hrvata u Domovini i po svijetu raseljen. Ti znadeš najbolje sve naše nevolje. Umnoži nam vjeru, učvrsti nadu, ojačaj našu ljubav da prolazimo zemljom čineći dobro, da ustrajemo u pradjedovskoj vjernosti Petrovu nasljedniku u zajedništvu Katoličke Crkve. Najvjernija Odvjetnice Hrvatske, velika zagovornice sinova ljudskih, to te molimo. Amen!’

Dio je ovo molitve velikog zavjeta zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića koju i danas mole karmelićani u samostanu Majke Božje Remetske.

Čovjek molitve, vjere, pouzdanja i ljubavi, kardinal Franjo Kuharić rođen je na današnji dan 15. travnja 1919. u malom mjestu Pribiću kraj Krašića. Bio je trinaesto, najmlađe dijete Ivana i Ane rođene Blažić. Živjeti u velikoj obitelji, u kojoj je svaki novi život prihvaćen kao prelijepi Božji dar, bila je radost. Roditelji, ratari, davali su im sve što im je bilo potrebno, učeći ih skromnosti. Odgajali su ih u radosti zajedništva u dubokoj kršćanskoj vjeri. O tome je kardinal jednom prigodom posvjedočio:

“Mi smo svaki dan kao obitelj molili. Nije se moglo zamisliti da bi u nedjelju i jedan član obitelji ostao bez mise. Nedjelja nas je okupljala u počinku, nedjeljom se nije  radilo, središte je nedjeljnog počinka i života bila najprije misa, a onda se išlo u posjete ili primalo posjete. Živjelo se zaista ljudske i kršćanske odnose. Odgajali smo se i radom, bilo da smo išli na pašu ili radili na njivi, u vinogradu, na sjenokoši. Bez rada čovjek se teško odgoji biti odgovoran u svojim dužnostima. Mi smo od malena učili raditi. I ono benediktinsko načelo ‘Moli i radi’, nije bilo samo u benediktinskim samostanima, to je bilo i u obitelji.”

U ozračju obitelji u kojoj se molilo i radilo rodilo se i njegovo duhovno zvanje. Sjemenište i klasičnu gimnaziju završio je Franjo Kuharić na Šalati u Zagrebu, a studij teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1945. po rukama nadbiskupa Alojzija Stepinca. Prvo je bio kapelan u župi Radoboj kraj Krapine, a do 1957. upravljao je župama Rakov Potok, Sv. Martin pod Okićem i Sv. Marija Okićka.

Obitelj, ta mala kućna Crkva, čitavog je života ostala duboko u srcu Franje Kuharića. Obitelj je posjećivao, obitelji se vraćao, za obitelj je uvijek pronalazio vremena, o čemu svjedoči kardinalov nećak Josip Kuharić.

„Moj prvi kontakt sa stricem bio je dok je on bio župnik u Rakovom Potoku i Svetom Martinu pod Okićem. Ja sam tada bio osam dana kod njega dok je on tamo bio župnik. Stanovao je kod obitelji Razum u Konjščici, odmah tu kod Svetog Martina. Ja sam mu tada ministrirao na misama koje je imao u crkvi i u jednoj kapeli. Tada je imao bicikl, mislim da je bio talijanski bicikl “Bianchi”, koji je dobio kad je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Vatikanom pa mu je jedan tajnik ambasade u Beogradu darovao taj bicikl kad je odlazio. S tim biciklom on je obilazio te dvije župe i još jednu filijalu. Mene je vozio na tom biciklu na štangi i na kraju me naučio voziti bicikl.”

         

Gospodin Josip Kuharić, jedan od nećaka kojih je kardinal Kuharić imao više, prisjetio se kardinalovih susreta s obitelji.

        

Kuća obitelji Razum u kojoj je stanovao Franjo Kuharić dok je bio župnikom župe Sv. Martina pod Okićem

“Za vrijeme mog studija u Zagrebu od 1954. do 1959. dolazio sam k stricu u Samobor, osobito kad nisam mogao otići kući u Vinkovce za Uskrs ili neki blagdan. Tada bih bio kod njega. Kasnije sam dolazio k njemu u Nadbiskupski dvor kad je bio nadbiskup. Najbliža Pribiću bila je Ljerka Kuharić koja je bila zubarica u Krašiću. Kontaktirao je i druge moje bratiće. Moj stric Matija imao je u Zagrebu djecu, dva blizanca Zvonka i Vladu, a Zvonkova je supruga bila i još uvijek jest apotekarica Kuharić, tako da je i njih posjećivao u Zagrebu. Kad je putovao u Ameriku, kamo je otišao moj bratić Zdravko koji je bio dvije godine stariji od mene, i njega je tamo posjetio. Svake godine u siječnju, kad je bio smrtni dan njegova tate, mojega djeda, dolazio bi u Pribić i slavio misu. Nakon mise u kući familije Kuharić bio je ručak i ujedno smo tada posjetili i groblje, tako da imam i njegove fotografije kad smo na tom groblju  bili 2001. godine. Ja sam ga kontaktirao i izrazio želju da kad bude dolazio u siječnju u Pribić da ga ja vozim iz Zagreba. Naime, jednom mi je prigodom rekao da je on sada neodgovorni kardinal, nema auto ni šofera, pa da ga mogu voziti.

           

Tako sam ja njega u siječnju 2001. vozio u Pribić gdje je imao misu za svoje roditelje i brata, moga oca, koji je umro 1973. U povratku smo pošli malo u Samobor gdje je svojevremeno bio župnik. Poslije smo došli u Nadbiskupski dvor i napravio sam par fotografija gdje sjedi uz stol za svojim kompjuterom na koji je pisao propovijedi koje je Radio Sljeme, ili neki radio, prenosio tako da imam uspomenu njega kako sjedi za kompjuterom. To je bilo možda godinu dana prije njegove smrti. On me i vjenčao u crkvi Presvetog Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Nadalje, on je došao u Vinkovce i tu krstio moga trećeg sina Marka. Tako da su mi ostale uz njega brojne uspomene. On je uvijek bio dobro raspoložen premda, dok sam bio student, žalio mi se da je morao ići na razgovor na Udbu, ali on je to podnosio vrlo strpljivo i staloženo. Tako da mi je ostala ta njegova blagost, strpljivost i osobni kontakt u dragoj uspomeni.”

Lijepo je imati braće i sestara jer nisi sam. Obitelj se kasnije rasprši, ode svatko na svoju stranu, ali uvijek smo se susretali radosno!”

– rekao je jednom o svojoj obitelji kardinal Franjo Kuharić. Obitelj mu je posebno bila na srcu. Što mu je obitelj značila, pojašnjava kardinalova nećakinja Ljerka Obrovac.

“Obitelj mu je značila sve. Koliko puta je rekao da je obitelj mala Crkva. I ako u obitelji sve funkcionira, onda i društvo funkcionira. Ako obitelj zataji, onda zataji i cijeli poredak. Kad je znao doći k nama, on se s našom djecom igrao. Nije puno govorio o Bogu, ali svojim je prisutnošću uprisutnjivao Isusa. Volio je da djeca budu vesela i da odrastaju u obitelji u kojoj sve štima. Rekao je da u obitelji u kojoj je sve u redu, sve funkcionira, tu su i djeca radosna, tu je i napredak.”

Odluku za svećenički poziv Franjo Kuharić donio je želeći se povjeriti Isusu Kristu i služiti Crkvi za spasenje duša. Čitav mu je život bio vrlo težak i mukotrpan, navodi kardinalova nećakinja.

“Obilazio je župe biciklom, poznatim svojim ‘‘bianchijem’, a kasnije i motorom kad je bio župnik u Samoboru. Mnogo je teških stvari proživio, saslušanja i progona. Trebao je u Rakovom potoku biti ubijen. To su bila takva vremena. On je često ponavljao rečenicu kardinala Stepinca koji ih je zaredio za svećenike ‘Šaljem vas u krvavu kupelj’. To je on tako prihvatio i takav je bio cijeli njegov život, od početka do kraja. Bio je požrtvovan i obazriv. Kad je znao dolaziti k nama, mi smo bili u državnoj službi, rekao je: “Ako bi vama smetalo da ja dolazim, ako bi vam to pravilo kakve probleme, ja se više neću navraćati k vama.” Svim srcem je želio pripadati Bogu i služiti dušama. Govorio bi: “Svaka je duša Bogu neizmjerno važna.” Samo jedan primjer – kad je bio župnik u Svetom Martinu, nekoliko je puta išao jednom bolesniku, a on bi ga uvijek tjerao. Ali on bi opet dolazio, dok ga na koncu čovjek nije pozvao u kuću i ispripovjedio mu čitav svoj život i na kraju mu je rekao. ‘A sad bi se mogao i ispovjediti.’ A stric mu kaže: ‘Upravo ste to učinili.’ Čovjek je bio presretan. Rekao je kako se đavao bori za dušu. Ne reći svećeniku svoj život, svoje grijehe, a Isus ga čeka raširenih ruku i čovjek bude sretan za cijelu vječnost.

To je iz dana u dan život s Bogom. To znači, nemaš onih skrivenih kutaka. Sav se predati Bogu, slušati Njegov glas, izvršavati svoje svakodnevne dužnosti s radošću, da ne povrijediš onoga s kojim živiš, to je recept. Predan Bogu i bližnjemu. Kad je Bog na prvom mjestu, onda je sve ostalo na svom mjestu. Mislim da bi to bila jedna od glavnih njegovih poruka. Konačno, njegovo geslo je bilo ‘Bog je ljubav’.

Kaže se da ako više napreduješ u ljubavi prema bližnjemu, više ljubiš Boga. Jer bližnji je taj koga vidiš, a Boga ne vidiš. Mislim da bi i danas to ponovio. Kad je trebao 1964. postati biskup, prihvatio je to kao veliku odgovornost. Nije mu bio važan ornat.

Kad je 1983. imenovan kardinalom, rekao je: ‘Sveti Otac ljubi Hrvate i želi da imaju kardinala.’ Čovjek predan Crkvi i dosljedan u ljubavi prema bližnjemu ali i prema neprijatelju. Mnogo puta je citirana njegova rečenica iz Marije Bistrice za vrijeme rata: ‘Ako tvoj neprijatelj sruši tvoju kuću, ti njegovu nemoj. Ako ubije tvog oca ili majku, ti njegovu poštedi. Znao je da to vrijedi i za vrijeme mira i za vrijeme rata.’

U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, župnik Franjo Kuharić noću je spavao u privatnim kućama. Konačno se nastanio kod obitelji Razum gdje je ostao do 1955. godine.

Franjo Kuharić mirno je primao sve životne nedaće kao dar Božji. Nije se uplitao u politiku već je propovijedao evanđelje. Govorio je o najvažnijim istinama čovjekova postojanja, o Bogu Stvoritelju i Otkupitelju, o milosrdnom Ocu, o besmrtnosti duše i uskrsnuću. Kako je sam jednom prigodom rekao, to je bila njegova služba i za nju je bio spreman podnijeti i trpljenje. Nije se bojao razgovarati s ljudima koji su bili protiv Crkve. Uvijek je s njima razgovarao iskreno, ispovijedajući ono što je vjerovao.

“Jednom zapovjedniku milicije, kad mi je rekao da ne smijem imati vjeronauk, rekao sam: ‘Ako vi gradite socijalizam, hoćete li trebati poštenih ljudi u socijalizmu? Ako ti moji učenici budu živjeli ono što ih ja učim, oni će biti čestiti građani. I što biste vi imali protiv toga?’ On je kazao da je njemu rečeno da mi to zabrani usmeno. Rekao sam mu da po Ustavu i Zakonu imam pravo i da mi to da pismeno jer se ne pokoravam usmenim porukama. I onda smo se rastali, ja sam otišao k djeci na vjeronauk, a on je ostao u svojem uredu. Poslije me više nikad nije pozivao na red jer držim vjeronauk.”

Bilo je to vrijeme u kojem je trebalo biti jasan i bez straha, a kad čovjek izgubi strah, onda se u uvjetima neslobode, kako je govorio, u sebi osjeća slobodnim. Bio je svjedokom preseljenja Alojzija Stepinca iz Lepoglave u Krašić. Posvjedočio je o tome kako je uhićeni i osuđeni kardinal Stepinac bio nadahnuće svećenicima i vjernicima koje je hrabrio svojom vedrinom i optimizmom. U jesen 1957. iz župe svetog Martina pod Okićem Franjo Kuharić premješten je u Samobor.

U Samoboru je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa. Bilo je to vrijeme održavanja Drugoga vatikanskog sabora u Rimu čiji je bio aktivni sudionik. Odmah je imenovan odgovornim urednikom katoličkog dvotjednika Glasa Koncila. Tog vremena prisjeća se današnji glavni urednik mons. Ivan Miklenić.

“Kardinal Kuharić, kad je postao pomoćni zagrebački biskup 1964. godine, svjesno je, u dogovoru nadbiskupa Šepera i tadašnjeg uredništva postavljen za odgovornog urednika Glasa Koncila jer je postojao strah da bi Glas Koncila mogao doći na udar, mogao bi imati problema od vlasti pa je zbog toga bilo važno da odgovorni urednik bude osoba od što većega autoriteta. I doista, to se pokazalo providnosnim potezom jer je Glas Koncila više puta pisao stvari koje nisu bile baš vlastima najdraže, pa bi on bio pozivan na Vjersku komisiju. I tada pomoćni biskup Kuharić zdušno je sa srcem branio Glas Koncila. Uspio je uvijek smiriti tenzije da nije došlo do drugačijih primjena pravnog nasilja prema Glasu Koncila. On je bio ujedno i odgovorni urednik Maloga Koncila i morao je i zbog pisanja Maloga Koncila ići opravdavati se na Vjersku Komisiju, što pokazuje koliko je doista vlast bila rigidna, koliko se bojala svega.”

               

Franjo Kuharić bio je nadbiskupom jedne od najvećih nadbiskupija u svijetu. Osnovao je čak 60 novih župa. U svojoj nadbiskupskoj službi prepuštao se Božjoj providnosti i utjecao u zagovor Blažene Djevice Marije, o čemu svjedoči otac Mato Miloš, karmelićanin.

“Moja povezanost s kardinalom Kuharićem je u tome što sam ja 1972. zaređen za đakona po njegovim rukama, a zatim sam 1973., opet po njegovim rukama, zaređen za svećenika. I onda sam imenovan kapelanom pet godina ovdje u Remetama. Puno sam toga s njim doživljavao jer sam onda po službi bio i ceremonijar pa sam onda s njim komunicirao prije mise što ćemo i kako ćemo. Ono što bih mogao naglasiti jest to da je on doista bio pastir zagrebačke Crkve i uopće Crkve u Hrvata i veliki štovatelj Majke Božje. Poznato je da je remetsko svetište svetište molitve, sabranosti, kontemplacije, mira, rekli bismo čak i lječilište duša jer se Remetska Gospa naziva Nebeska ljekarnica, osim onog svečanog naziva Najvjernija odvjetnica Hrvatske.

Nadbiskup Kuharić je, kad god bi mogao, pješice išao s Kaptola preko Mirogoja putovima blaženog Alojzija Stepinca do Remeta. Tiho bi došao u našu crkvu, obavio pobožnosti i molitve, a onda bi zatražio ispovijed kod našeg oca Ante Stantića. I opet se pješice vratio na Kaptol. On nije tu došao da bi se najavio ‘Čujte, ja ću doći!’ Ne, on je tiho došao. To je njegovo hodočašće. Idem Majci! Za moju zagrebačku Crkvu i uopće za naš hrvatski narod. On bi tu molio, hodao oko oltara. Ako bi slučajno bila i sveta misa, on bi tu tiho sjedio u klupi i sve pratio, da nikoga ne bi uznemirio svojom prisutnošću. On je bio jedna tiha prisutnost ovdje u ovom tihom svetištu.”

“Kad mi pristupamo obiteljskom shvaćanju kao zajedništvu muža i žene, muško i žensko stvori ih, rečeno je na prvoj stranici Svetoga Pisma, onda imamo jedan sasvim drugi pojam da je obitelj zaista zajedništvo, ali zajedništvo osoba koje su upućene jedna na drugu i koje ulaze u zajedništvo života da žive jedan život njih dvoje i da to žive s punom odgovornošću poštovanja jednoga prema drugome jer su muž i žena u obiteljskom zajedništvu jednakoga dostojanstva. I da ostvare to svoje zajedništvo na ljubavi.” kardinal Franjo Kuharić

 

Ljubav, podršku i povjerenje koje je dobio u svojoj obitelji nadbiskup Franjo Kuharić gajio je prema svećenicima u biskupiji. Svećenici su ga doživljavali kao dobrog oca koji je za njih uvijek imao riječ ohrabrenja, prisjeća se otac Mato Miloš.

  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

“Kada nas je zaredio, a bilo nas je jako puno, svima nam je dao veliku sliku Alojzija Stepinca i napisao posvetu da idemo putem ovog svetog pastira. Ja tu sliku držim na počasnom mjestu u svojoj sobi. Ona me podsjeća na to na što nas je on poticao i hrabrio. To je još bilo komunističko doba, protiv Crkve i hrvatskog naroda se radilo, zatiralo se sve. ‘Nemojte se bojati!’ Kad je on bio zaređen za svećenika, onda im je blaženi Alojzije kao nadbiskup rekao ‘Šaljem vas u kupelj krvi!’ I to je nama isto ponavljao: ‘Nemamo mi više sada mučeništva krvnoga, ali ovo je perfidno uništavanje Crkve. Nemojte se dati zavarati! Budite vjerni pastiri Božjega naroda!’

“Počele su pripreme za Trinaest stoljeća jubileja kršćanstva u Hrvata. U katedrali je počelo trinaest godina pripreme. Ja sam bio kapelan poslan odavde. U sakristiji sam se oblačio kad tamo pet – šest svećenika i on – nadbiskup. I gledamo, vrijeme je a nema svećenika. Nešto malo svijeta je bilo u crkvi. A on lijepo kaže: ‘Idemo, koliko nas je da je, započnimo, s malim gorušičinim zrnom naprijed!’ I išli smo, obavili tu prvu misu. I to je počelo rasti i rasti da bi onim velikim Euharistijskim kongresom zabilježili trinaest stoljeća. On se nije bojao, nema svećenika, idemo u ime Isusovo. Isus je taj koji vodi, On će nas dovesti do toga. I uspjeh je bio trinaest godina duhovne priprave. Ta njegova jakost, nemoj potonuti, nemoj odmah jadikovat ‘gdje su, šta su, kažnjavat ćemo ih’ – ne! Idemo, tri – tri. Bog je s nama. Bog je onaj koji stvara jubileje, a mi smo samo oruđe u njegovim rukama. To mi je prekrasno.”

Što će nositi u srcu do kraja života kao uspomenu na susrete s kardinalom Franjom Kuharićem mons. Ivan Miklenić?

“U srcu ću posebno nositi njegovu očinsku toplinu. Među nama je dosta velika razlika u godinama. Imao sam priliku češće s njime putovati. I bio je dragi, dragi otac, skoro djed kako bih rekao, koji je bio vrlo srdačan, vrlo jednostavan, vrlo pristupačan. Volio je šalu, volio je anegdote, volio je viceve. Bio je jedan topao čovjek kojega je uvijek bila radost susresti.”

Dugogodišnji župnik u svetištu Majke Božje Bistričke mons. Lovro Cindori otkriva:

“Kardinal Kuharić je za nas svećenike, redovnike i redovnice molio, za nas je postio, na mjesto nas je pokoru činio i mnogo nam je opraštao. Kao dobri otac dobroga srca svojoj djeci koja su lutala mnogo nam je opraštao.

Kardinal predslavi vječne zavjete s. Ivane u Karmelu – Brezovici

Ja sam često u svojim propovijedima spominjao tu njegovu poniznost, dobrotu i ljubav. Neka mu je hvala što nas je sve zagovarao, što je mjesto nas molio i što nam je opraštao.”

Više godina osobnim tajnikom kardinala Franje Kuharića bio je mons. Ivan Godina. Vjerujem da danas obojica gledaju Boga licem u lice. Što je kardinalu značila obitelj, mons. Godina je za naš radio posvjedočio povodom četvrte obljetnice kardinalove smrti 2006. godine.

“Uvijek se prisjećao svojih mladih dana, pričajući stvarno s oduševljenjem kako je on proživio svoju mladost. Sjećao se zajedničke obiteljske molitve. Prisjećajući se kako je nekad bilo, kako je odrastao u tom ozračju vjere, s tugom je znao reći da današnjoj generaciji nedostaje to iskustvo življene vjere u obitelji.

Rado se vraćao na svoje izvore, u svoj rodni kraj, jer je osjećao da su tu bili postavljeni temelji, da je tu Bog počeo pripremati izabranu posudu za Njegovo djelo, za Njegovo poslanje. Blagopokojni kardinal je dopuštao kroz cijeli svoj život da Bog tu posudu uvijek iznova ispunjava snagom svoga Duha i zato možemo reći da se Bog proslavio po njegovu životu.”

„Ja volim svoj narod, ja ga ne mogu ne voljeti kao što ne mogu ne voljeti svoju obitelj. Jer sam jednostavno član i baštinik njegove povijesti, kulture, jezika, patnji i nada. Ja volim svoj narod. Želim mu dobro, slobodu, mir, želim mu svaki moralni i materijalni napredak. Ali ne isključujem te želje i drugom narodu. Zato sam znao reći, ono što kao Hrvat želim hrvatskom narodu, želim i onom narodu koji nas napada, da živi u miru, slobodi, sigurnosti, svaki svoj na svome. To je rodoljublje koje isključuje svaku mržnju, svaki egoizam u odnosu prema drugima.”

Iste godine kad je imenovan zagrebačkim nadbiskupom Franjo Kuharić izabran je za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije s mandatom na pet godina. Na tu je službu bio biran još tri puta uzastopce. 1983. godine papa Ivan Pavao II. uvrstio ga je u Kardinalski zbor. Bio je član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje i Rimske komisije sv. Ćirila i Metoda. Još 1989. ustanovio je središnji odbor Caritasa Biskupske konferencije Jugoslavije koji postaje Hrvatski Caritas 1993. Kada je Sveta Stolica 1993. godine osnovala Hrvatsku biskupsku konferenciju kardinal Franjo Kuharić bio je njezin prvi predsjednik i tu je službu obavljao sve do odlaska u mirovinu. Bio je počasni doktor Katoličkog Bogoslovnog Fakulteta. Kao osoba zaslužna za razvoj i napredak znanosti i umjetnosti bio je počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Unatoč svim dužnostima crkvenog dostojanstvenika ostao je ponizan i velik u ljubavi. Veliku je ljubav kardinal Franjo Kuharić njegovao prema hrvatskim iseljenicima. Posebnost njegove pastirske službe bili su brojni pastirski posjeti Hrvatima izvan domovine po svim državama i kontinentima. Tih posjeta prisjeća se biskup u miru Juraj Jezerinac.

biskup u miru Juraj Jezerinac / Foto: S. Nedić

„Kardinal Kuharić nije nikada dijelio Hrvate na one koji žive u Domovini i na iseljene. I jedni i drugi bili su mu jednako na srcu. Kad je dolazio prvi put u Kanadu, u Toronto, kardinal je zaplakao za vrijeme svete Mise gledajući pred sobom u crkvi veliko mnoštvo Hrvata koji su napustili Hrvatsku. U moje vrijeme kardinal je dolazio dva puta u Kanadu. Njegov dolazak bio je radost za sve nas, kako za svećenike tako i za vjernički narod. Znali smo da nam kardinal Kuharić dolazi poput dobrog oca, da nas okupi, ujedini, i potakne na sve što je lijepo, dobro i plemenito. Obraćajući se vjernicima uvijek je isticao, gotovo u svakoj propovijedi, međusobnu povezanost i povezanost s Domovinom, uspoređujući je s majkom. Svaki dolazak kardinala Kuharića bio je pravo osvježenje za sve vjernike. Prilazio je našim vjernicima s ljubavlju, kao da ih odavno poznaje, razgovarajući o običnim stvarima koje ih muče. Nastojao je u njima probuditi nadu, da unatoč teškoća koje ih prate, imaju povjerenje u Boga Isusa Krista. Kardinal bi prigodom svakog dolaska u Kanadu, odnosno našim župama, poticao Hrvate da ostanu uvijek vjerni vjeri svojih roditelja, ukoliko su živi da ih ne zaborave, posebno one koji žive u Domovini, da ne zaborave svoje porijeklo koje je katoličko i hrvatsko. Kardinal je često poticao naše ljude da ostanu čestiti kao vjernici i kao ljudi, marljivi i vrijedni, jer će na taj način najbolje predstaviti svoju Domovinu rođenja i biti najbolji njezini veleposlanici.”

Foto: Glas Koncila

U svojem četvrtstoljetnom nadbiskupovanju Franjo Kuharić doživio je ostvarenje višestoljetnoga sna hrvatskoga naroda – uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske. Na nezaboravni prvi Dan Državnosti, 30. svibnja 1990. godine, kardinal je slavio Svetu misu za Domovinu u Katedrali.

Radost nije dugo trajala. Ubrzo su se na Domovinu spustili teški krvavi dani. U to vrijeme njegovim osobnim tajnikom postaje mons. Ivan Godina. Vjerujem da danas obojica gledaju Boga licem u lice. Sjećanja monsinjora Godine na kardinala Kuharića zabilježili smo 2006. godine.

“Kardinala Franju Kuharića upoznao sam još za vrijeme studentskih dana kao svoga nadbiskupa. I za vrijeme mog studija u Rimu on svaki puta kad je došao službeno u pohode Svetom Ocu i Vatikanu svaki puta je pohodio i svoje studente pripravnike za svećeništvo. I tako već tada sam ga susretao i on je nas susretao kao prijatelje. I mnogi od studenata iz raznih dijelova svijeta koji su ga vidjeli, kad je došao nama u pohode, rekli su nam da bi i oni htjeli imati takvog nadbiskupa koji im je blizu, koji ih razumije, koji s njima razgovara, koji ih uvijek pohodi. Svakako sam ga bolje upoznao iz bližeg kad sam se vratio u Domovinu u pastoral kao župnik. I imenovanje za njegovog osobnog tajnika zadesilo me u Petrinji tamo krajem 1990. godine. To je već bilo vrijeme prvih pobuna, početak rata, prvih balvana, prepreka preko ceste. I tih dana, prije njegovog odlaska u Australiju, u pohode iseljenim Hrvatima našim vjernicima Hrvatima u Australiji, on je razgovarao sa mnom i rekao je da bi htio da se preselim iz Petrinje u Nadbiskupski dvor i da budem njegov tajnik. I on je otputovao, a ja sam u međuvremenu selio stvari. I moj prvi susret službeni kao tajnika bio je njegov doček kada se vratio iz Australije. Zajedno smo krenuli autom po njega, na aerodrom Pleso s našim dugogodišnjim vozačem biskupa i nadbiskupa, gospodinom Stjepanom Kranjčecom. Čim je došao interesirao se jesam li se uspješno preselio, jesam li se smjestio, kako je novi župnik. To je bio njegov način. Uvijek se interesirao za ljude jesu li dobro i kako se osjećaju. Na početku se javila bojazan od odgovornosti kako će biti s čovjekom poput kardinala Franje Kuharića koji je vodio Crkvu u onim vremenima, kako ću se ja uklopiti u taj ambijent. No, ono što me uvijek iznova hrabrilo jest bio svaki susret s njime. Upravo mi je kao takav ostao do danas u sjećanju kao blago nasmiješeni lik kojeg sam svakog jutra i svakog dana kroz sedam godina susretao tamo u Nadbiskupskom dvoru. Mislim da ga tako blagog, nasmiješenog, skromnog, dobroćudnog pamte mnogi koji su ga susretali.

Za vrijeme nametnutog rata i agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu mnoštvo je stranih državnih, crkvenih delegacija dolazilo u Zagreb u Nadbiskupski dvor. To su bili biskupi Europe, Amerike i čak dalekog Japana. I njima je kardinal uspijevao približiti i pojasniti našu tešku ratnu situaciju i odlazio s njima čak u ratom stradala i porušena područja, na prvu liniju, dokle se moglo iz sigurnosnih razloga. Kolikim je on predstavnicima stranih država i mirovnih delegacija strpljivo tumačio našu povijest i sadašnjost. Bio sam svjedok toga. Obrazlagao je pravo na slobodu i samostalnost svakog naroda. A koliko je ekumenskih susreta bilo u tom vremenu između katoličkih i pravoslavnih predstavnika kako bi se postigao pravedan mir. Koliko je intervjua dao u tim vremenima stranim i domaćim novinarima. Koliko susreta s izbjeglima, prognanima, ranjenima. Koliko je pohodio župa i mjesta za vrijeme samog ratnog vihora. Sjećam se išli smo u Nuštar, u Vinkovce, u Voćin i samu Petrinju koja je još bila dostupna u prvim godinama rata. Čak je išao i u druge krajeve, dolje do Otočca, Gospića pa sve do Dubrovnika. Svuda gdje se susretao s ljudima unosio je nadu, utjehu, ohrabrenje te liječio rane u srcu i poticao na ljubav prema svakom čovjeku kako ni naše rodoljublje ne bi bilo otrovano mržnjom i osvetom. Na to je uvijek iznova pozivao da se ne smijemo dati unatoč teškoća, unatoč toga što smo pritisnuti, ne smijemo se dati otrovati mržnjom i osvetom.

Unatoč svih tih obaveza koje je imao on je svakoga saslušao. Koliko je pisama dolazilo. On je svako pismo upućeno njemu pročitao i u najkraćem vremenu na njega je odgovorio. Možemo jednom riječju reći imao je razumijevanja i srca za čovjeka. Svakoga čovjeka gledao je i susretao Božjim očima. I zato možemo zaključiti da ga je vjernički puk rado slušao, premda je on dulje propovijedao, jer je u srca ljudi unosio Božje svjetlo, Božju ljubav.

Mnogi su i mene pitali u tim vremenima pa kako kardinal sve to stigne. Odakle mu snaga za tolike susrete i napore. Ali vidio sam ga uvijek ujutro rano, prije svete mise, i onda na večer nakon svih obaveza on je bio povučen u samoću, u tišinu. Bio je čovjek molitve. Tu u tišini svoga srca on je razmišljao, meditirao o Božjoj riječi, bio je u molitvi na koljenima pred svojim Bogom.”

U ratom okupiranoj domovini koja je krvarila kardinal Franjo Kuharić bio je promicatelj pomirenja i opraštanja. 1994. kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugostio je papu Ivana Pavla II. na hrvatskom tlu prigodom njegovog prvog dolaska u Hrvatsku.

Kardinal Franjo Kuharić, sveti Ivan Pavao II. i predsjednik Franjo Tuđman / Foto: Glas Koncila

Franjo Kuharić volio je svoj hrvatski narod a narod je tu ljubav osjetio i uzvratio mu. Kako je susretao ljude prisjećaju se otac Mato Miloš karmelićanin i novinarka i publicistkinja Vesna Jurić Rukavina.

„Jedanput sam ga susreo. On je bio, zatim njegova pratnja, još pokojni monsinjor Stanković i netko od siromaha ga je napao, arogantno je nastupio, da je on siromašan i nema što jesti a vi tu jedete svega. Kardinal je ostao potpuno miran. Kad se to stišalo, on je dalje otišao svojim poslom a naredio svojim pratiocima ‘Idite, odnesite tom čovjeku ili novca ili nešto da pojede.’ Dakle, kod napada on je bio miran. To je znak! I kad primam hvale, ja sam to i kad primam udarce, ja sam to.

Kardinal s novinarkom, urednicom i publicistkinjom Vesnom Jurić Rukavina za vrijeme emisije Bog je ljubav 2000 .g. uživo iz njegovog doma na Kaptolu / Foto: K. Rukavina

„Njegove oči su bile iskrene. I svaki čovjek to osjeti. Koliko god je bilo situacija koje su bile teške, čovjek ipak svojim pogledom sve kaže. I u najtežim situacijama u kojima sam ja bila pored njega, posebice kad je posjećivao ranjene, vidjelo se da je našem uzoritom jako teško. Ali kroz oči, samo kroz pogled, nekad nije mogao ni komunicirati s ranjenicima jer su bili u izuzetno teškim stanjima, oni bi dobili ljubav i više puta sam govorila da su ti branitelji bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest znali reći: ‘Ovo je neki jako dobar, svet čovjek.’

“Činio sam kako sam po svojim mogućnostima, po svojoj savjesti znao najbolje, ali uvijek mi dolazi na misao evanđeoska riječ kad je Isus kazao: ‘Kad učinite sve što ste bili dužni učiniti recite – Sluge smo beskorisni.’” kardinal Franjo Kuharić

Svjetlo slobodne domovine zasjalo je hrvatskim nebom. Dobri nadbiskup Franjo Kuharić brisao je suze s umornih ranjenih lica. Pozivao je na mir i oproštenje. Poučavao je kako se ponašati ako susretnemo svoje mučitelje.

“Ako smo kršćani, moramo ostati kršćani. To znači, doći na svoje, ali u slobodi savjesti i unutarnjeg mira, da ne razmišljam o zlu nego da razmišljam o dobru koje mogu učiniti. Jer ako se zlo u meni događa, a to je mržnja, to je želja za osvetom, onda mene čini zlim. Ako smo okruženi zlom kao nekom mutnom poplavom, moramo dobro zatvoriti sve ulaze svoje duše i duha da ta poplava ne uđe u nas. To znači biti slobodan od svake mržnje i od svake želje za osvetom. Stoga i tog susjeda koji je možda učinio nasilje treba susretati čovječno i time ga pobijediti. I time mu pokazati da postoje i drugačija raspoloženja i vrednovanja života i životnih načela nego što su mržnja i osveta.”

Kardinal Kuharić s novinarima / Foto: Glas Koncila

Kardinal Franjo Kuharić uvidio je važnost medija u evangelizaciji. Tako je 1993. pokrenuo Informativnu katoličku agenciju, a 1997. i Hrvatski katolički radio. “Jako je poštivao medije”, ističe urednica u programu Radio Sljemena Hrvatske radio televizije Vesna Jurić Rukavina.

“On je respektirao i onaj mali medij iz Zagorja koji je imao tisuću slušatelja ili tisuću čitatelja i župnika koji je pisao župni listić ili katolički medij koji je on izuzetno poštovao a to je Informativna katolička agencija. On je želio da to sve bude jako pedantno i brzo. O Glasu Koncila ne treba ni govoriti. I osobno se sjećam nekih razgovora kad smo razmjenjivali neka mišljenja u stvaranju danas Hrvatskog katoličkog radija. To je bio njegov cilj. On je želio da postoji Hrvatski katolički radio. Mnogi su bili vrlo skeptični, on nije.”

“Hrvatski katolički radio bit će glas Crkve i time uključen u poslanje koje je Isus Krist naložio svojim apostolima: ‘Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio.’ Putem katoličkog radija Crkva želi unositi svjetlo evanđeoske poruke u javno mnijenje. Želi pomagati obiteljima u odgoju njihove djece neprolaznim vrijednostima duha, srca i moralnog djelovanja, želi odgajati savijest svojih vjernika da kršćanski žive i djeluju svaki u svom pozivu – političkom, gospodarstvenom, kulturnom i znanstvenom. Crkva želi s kršćanskog polazišta tumačiti zbivanja i odnose među ljudima da budu pravedni i utemeljeni na istini i poštovanju života i svake ljudske osobe. Neprolaznim moralnim načelima crkva želi svojim radijem pomoći mladima da znaju uočavati opasnosti kojima su izloženi i da znaju birati ono što je dobro, plemenito i istinito. Poslanje je Crkve da navještanjem Isusa Krista odgaja ljude za kulturu života i civilizaciju ljubavi. U ime Božje započinjemo ovo djelo.”

  

Kardinal Franjo Kuharić nikada nije pravio razliku između biskupijskog i redovničkog klera kojemu je rado povjeravao župe. Otvorio je samostan sestara karmelićanki u Ivanić Kloštru i brinuo o gradnji samostana u Mariji Bistrici. Utemeljio je nove biskupije u Varaždinu i Požegi. Umirovljen je u srpnju 1997. a službu zagrebačkog nadbiskupa svom je nasljedniku monsinjoru Josipu Bozaniću predao 4. listopada. Kao umirovljeni nadbiskup Franjo Kuharić sudjelovao je u Mariji Bistrici na proglašenju blaženim Alojzija Stepinca, o čijem je svetom životu kao pastir crkve zagrebačke neumorno propovijedao. Bio je sretan kad je mogao obići koju župu i biti blizu narodu. S takvim je posjetima nastavio i u mirovini.

Uz kardinala Franju Kuharića posljednjeg jutra ovozemnog života bio je monsinjor Juraj Jerneić.

“Puno puta sam pomislio na onu prvu večeru po mom dolasku na Kaptol. Ja mu nisam mogao u lice reći da sam došao da mu budem potpora. Jer, ako nadbiskup s tajnikom bilo kuda ode nema muške osobe u kući, i nije dobro starcu maknuti svaki oslonac, a to mu nisam mogao u lice reći. Ja sam bio ekonom nadbiskupskog dvora, i kao ekonomu, svaka potreba kuće je bila moja briga. Ali ono što sam na prvom susretu sa nadbiskupom Bozanićem čuo bilo je da ću se pobrinuti i za kardinala Kuharića. Nije se tih dana ništa osjećalo, nit se je tužio posebno. On je imao svoj ritam života, nikad zakasnio, uvijek obučen u reverendi. I došlo je to jutro. Ja sam u susjednoj prostoriji kraj postelje imao telefon. Inače ga nisam znao čuti koji put, ali tada, to je bilo četiri sata i koja minuta, ujutro. Pozvonio je i ja sam na drugo ili treće zvonjenje već bio kod telefona. ‘Čuj možeš doći malo k meni.’ Za čas sam se obukao koliko je potrebno i došao sam gore. ‘Čuj, varira mi tlak. Zvao sam doktora Beusa pa mi je rekao da popijem malo kave, pa mi je nezgodno buditi časne. Je l’ bi ti mogao skuhati kavu? Bez šećera!’ Rekao sam mu: ‘Uzoriti, nema problema, bez šećera’ i otišao sam u kuhinju. Kavu znam skuhati. Donesem šalicu. Rekao mu je doktor, šalicu – ne više. I dva deci vode nek popije. I sad kao da želi da mu potvrdim da je to čaša od deci i pol, pa onda će dvije čaše popiti, ne pune, tako da budu dva deci, da bude točno jer želi posluhnuti liječnika. I ja sam sad bio uz njega. Popio je on tu kavu, popio je vodu i malo se mrštio – gledao je lijevo, desno. I kaže on meni: ‘Ajde uzmi štolu pa ćeš me ispovijediti i pomazati.’ Joj, meni su se noge ukočile. Pitam se pa tko sam ja da ispovijedam jednog kardinala. Ali s druge strane svećeniku je to dužnost. Ja sam to prihvatio, malo s tremom, i točno po redu: najprije ispovijed, sveta pričest, jer pokraj njegove sobe je bila njegova kapela, i pričestio sam ga. ‘Tu su ti sveta ulja. Daj ti meni bolesničko pomazanje!’ Ja ni jednom pomisli nisam mislio da bi se nešto moglo dogoditi. Ima malo problem s tlakom i to je ta želja ispovjediti se, pričestiti i primiti bolesničko pomazanje. Pa dobro, to može svaki bolesnik. I on se još jedanput javio doktoru Beusu. Doktor mu je rekao da će doći k njemu. To je sad moglo biti četiri i dvadest i koja minuta. I rekao je doktoru da će se on pospremiti u postelju, a ja idem u dvorište otvoriti kolna, ulazna vrata da kad doktor Beus dođe može ući u dvorište. Usput budim i časne sestre jer ne mogu dolje ostaviti kuću otvorenu. I spustim se, otključam, časne dobijem na noge. Jedna od časnih sestara će biti dolje uz ulazna vrata u Dvor. I sad se ja mogu vratiti kardinalu u sobu reći da mi očekujemo liječnika, da je sve pripremljeno. Kad ono, ja uđem u njegovu spavaću sobu, on se zavukao u postelju i čujem zadnje samo uzdahe. I ja zovem: ‘Uzoriti, uzoriti!’ Ništa više. Onda sam išao probuditi nadbiskupa Bozanića. Bili smo tako iznenađeni.

I došao je doktor Beus i zna točno kako stvar ide, kako zori i mora dozorjeti. Ništa nije krivo krenula, rekao bih ni sat u postelji zbog bolesti, starosti, slabosti. S nogu, pri punoj svijesti, pripremljen sto i više posto jer je na sve mislio i oporukom. Opomenuo nas je svojim mislima iz oporuke, mnoge od nas. A ja se osjećam onako nekako povlašten da sam ja imao prilike zadnji biti s njim, zadnji ga vidjeti, čuti, zadnji s njim razgovarati.

I mislim da on, zapravo, sa mnom jako često putuje jer jako često pomislim na njega. Pogotovo, a to vam moram ispričati, došao je neki kardinal, ja se sada ne sjećam koji, i on će njega odvesti u Krašić da vidi sobu gdje je preminuo blaženi Alojzije. Sad si zamislite mene, svećenika opće prakse, vozim dva kardinala. Oni, da im bude lakše razgovarati, sjedili su obojica otraga. I došli smo u Krašić, to se pogledalo, oni su talijanski razgovarali, nisam Bog zna što razumio ali dobro. I sad kaže kardinal Kuharić: ‘Znaš kaj, idemo prek Žumberka.’ Ja znam da postoji Žumberak, ali to što on meni sada kaže, kud se to ide. ‘Samo ti vozi, ja ti budem sve rekel.’ Moj Bože! Zima je bila, snijega i inja je bilo. Prekrasni vidici gore na tom Žumberku. Nikako doći. Prvo što vozim u nepoznato, ja ne znam kud ću van izaći a bilo mi je neugodno pitati: ‘A kamo ćemo mi izaći van?’ Evo tom rutom ja već jedanaest godina putujem na svoj Žumberak jer sada imam gore župu. Tada sam prvi put tom trasom prošao. To je mogla biti 2001. U Zagrebu nije bilo snijega niti zime ali na Žumberku ga je bilo. Mi smo gore imali nešto prelijepo za vidjeti po onom žumberačkom snijegu. Ja sam to tek sve skupa spojio otkad evo ovih zadnjih jedanaest godina putujem gore i uvijek si pomislim kako smo između Budinjaka i Gornje Vasi prolazili kroz jedan tunel. Gore nekakva sumaglica, sve oko nas bijelo, a iza mene dvojica kardinala. A mislim da jedan od njih, ovaj moj kojemu sam bio prijatelj, putuje sa mnom još uvijek.”

Kardinal Franjo Kuharić preminuo je 11. ožujka 2002. godine. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali. O Njegovom pogrebu svjedoči otac Mato Miloš. i biskup Juraj Jezerinac.

“Kada je umro i kada mu je tijelo bilo ispred katedrale na onoj svečanoj misi, nikad to neću zaboraviti, onaj narod i čitala se njegova oporuka u kojoj je pisalo: ‘Dok se bude čitao ovaj testament ja ću već biti u onostranosti. Ja sam zato živio i pripremao se za trenutak susreta s nebeskim ocem. Znate, njegovo tijelo mrtvo leži u sanduku, a on nam progovara ‘ja sam se pripremao za ovaj trenutak, ja sam već u onostranosti’. Pa kako je to divno. On je živio za to. I svaki put kad dođem na grob blaženog kardinala Stepinca, uvijek idem moliti tamo gdje je slika kardinala Kuharića za zagovor za naš hrvatski narod u domovini i po svijetu. Kod kardinala Kuharića se dogodilo da se ‘ljubav ljubavlju vraća!’ On je jedan dobri sveti Duh među nama.’

Sprovoda kardinala Franje Kuharića prisjetio se i biskup u miru Juraj Jezerinac.

“U nastavku svoje oporuke moli svoju zagrebačku duhovnu obitelj, Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu vjeru, vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. Zašto sam spomenuo njegovu oporuku? Iz nje se može iščitati veličina, na oko fizički malog i krhkog čovjeka, u kojem se nalazi veliki duhovni velikan, koga se može usporediti u veličini duha, s vjernosti Bogu i crkvi, pobožnosti prema Euharistiji i Djevici kao i neiskvarenom domoljublju s kardinalom Stepincem. Upravo će on, uz cijenu života i smrti, obraniti od svih neistina koje su nametnute, blaženog kardinala Stepinca. Prvi je proglašen blaženim, a nadamo se uskoro i svetim, a drugi, njegov najveći branitelj, nalazi se na tom putu. Narod se moli i jednom i drugom. Ako narod moli na grobu Stepinca i na grobu kardinala Franje Kuharića to znači da je na djelu Božja stvar. Kad je kardinal Stepinac vodio hodočašće Hrvata u Svetu zemlju 1939. godine rekao je tada kardinal Pellegrinetti da Hrvati imaju puno svetaca, ali da ih ne znaju otkriti. Nadam se da se neće ta riječ kardinala Pellegrinettija ispuniti kad je riječ o kardinalu Kuhariću, već ćemo kao Crkva u Hrvata znati objaviti njegov svetački lik Općoj Crkvi.”

Deset godina nakon smrti odobren je postupak za njegovom beatifikacijom. Iščekujući taj dan monsinjor Juraj Jerneić prisjeća se susreta sa svetima.

“Neke fotografije koje imam u svojoj sobi svjedoče da sam se ja rukovao i sa svecima. Došao je papa Ivan Pavao II. Ja sam bio ekonom Nadbiskupskog dvora. Na ulazu u Nadbiskupski dvor smo se rukovali svi mi, da tako kažem služinčad. A onda ovo – ako mi se još to ostvari. Sad imam razloga moliti i živjeti.

Želio bih doživjeti taj dan. Mi taj radosni događaj možemo i izmoliti. Bio je jedno svjetlo koje je zasvijetlilo hrvatskom narodu jer nije pobjegao s ratišta, makar nije ratovao ni s puškom ni s bombom. Nije bio vojni strateg, ali da je obišao tolike ranjene svećenike, da je obišao porušene crkve, da je želio biti utjeha tom prognanom narodu po izbjegličkim centrima, to da. I neka, kao svećenik je dužan obrisati suzu i dati ruku da se ljudi pridignu. I njegove riječi su zapamtili dobronamjerni i ponavljali: ‘Ako je netko tebi… ti pa njegovo čuvaj…’ Uvijek mi je drago kad to iskoriste da bi okarakterizirali kardinala Kuharića. Nadam se, moguće je i želio bih da ja to doživim. Ako ne, neću od Njega morati bježati kad ja dođem tamo gdje je On.

Možemo reći da smo ga izgubili. Ja ne bih tako rekao. Mi smo ga zapravo imali, dobili i predali jer želio je ići u Očev dom. A Nijemci za katedralu kažu ‘Dom’. Pa on je i ovdje u Očevom domu, tijelo njegovo, a Duša je sigurno na nebesima!”

 Po čemu ga nosi u srcu novinarka, urednica i publicistkinja Vesna Jurić Rukavina:

“Po jednostavnosti, po pristupačnosti svakom čovjeku, prihvaćanju i osobnog siromaštva. Uoči 80-og rođendana, a eto sad se slavi sto godina od rođenja, njegova je familija odlučila kupiti mu šešir i kaput jer onaj koji je nosio je zaista bio istrošen i šešir. I onda mi je rako: ‘Gle pa nisam ti ja neki kicoš.’ Nije to njemu bilo primarno. Ja mislim da nismo mi ni gledali kako je on odjeven. Njemu je bilo važno da da siromahu. On je bio vanjski suradnik radio Sljemena. Mi smo to malo honorirali. Četiri godine suradnje, napisati na tjednoj bazi nagovor, vrlo je zahtjevan posao jer mu je bila propisana minutaža od četiri i pol minute. Znam da je sav taj novac otišao onima koji su bili u potrebi. Jedan dio je otišao za beatifikaciju kardinala Stepinca, za potrebe postulature, a ono drugo što je ostalo išlo je petkom za siromahe. Zapravo naš kardinal Franjo Kuharić, ja mogu sada reći u svom srcu, je naš Franjo Asiški.

“Sluga božji, kako ga sada zovemo, Franjo Kuharić, bio je omiljen u Hrvatskom narodu. Sada ga narod štuje i vjerujemo da će ga taj narod dovesti do svetosti.”  Moninjor Lovro Cindori

Dragi naš oče Kardinale, za svaku dobru riječ, molitvu, žrtvu, za svaki osmijeh, podršku i obrisanu suzu od srca hvala! U prostranstvima Vječne ljubavi zagovaraj nas i Domovinu kod nebeskog Oca kojem si ponizno služio u vjeri, nadi i ljubavi.

Autor: Snježana Kirinić Grubić

Izvor: hkm.hr