Jedan je svijet stoljećima jahao Europom. U njegovu se sedlu učilo držanje, u galopu odlučnost, a u jurišu čast. Konj je predstavljao položaj, moć i odgovornost. Određivao je brzinu, doseg i mogućnost djelovanja – a time i hijerarhiju. Iz toga saveza čovjeka i konja izrasla je kultura konjaništva – poredak u kojem su hrabrost, disciplina i osobna riječ imale stvarnu težinu. Čast je činila temelj toga poretka. Očitovala se u držanju, u odnosu prema podređenima i nadređenima, u načinu na koji se nosila sablja i uniforma. Ta je tradicija u hrvatskim zemljama imala dubok kontinuitet. Od srednjovjekovnih vitezova, preko husara i stradiota, do ulana modernog doba, konjaništvo je predstavljalo vrh vojne i društvene strukture. U njemu su se spajali autoritet i služenje, snaga i obveza.
Uoči Velikoga rata taj je svijet još uvijek bio živ. Među njegovim nositeljima nalazili su se i Hrvati – časnici i vojnici austrougarskih konjaničkih pukovnija, baštinici tradicije u kojoj je čast imala mjeru i značenje. U trenutku kada je Europa 1914. započela rat strojnica i topništva, na njezinim su bojištima još uvijek odjekivala kopita. Dok su željezničke kompozicije dovozile milijunske vojske, a nad rovovima kružili prvi zrakoplovi, konjaničke su eskadrone i dalje kretale u ophodnje, prodore i juriše. Među tim jahačima nalazili su se i Hrvati – časnici i vojnici austrougarskih konjaničkih pukovnija, nositelji tradicije duboko ukorijenjene u vojnoj povijesti hrvatskih zemalja. Prvi mjeseci rata razotkrili su prijelom epoha. U prostoru između sablje i strojnice odvijala se sudbina hrvatskih konjanika – ljudi oblikovanih u kulturi u kojoj je čast imala jasnu mjeru. Konjaništvo je oduvijek bilo više od običnog roda vojske. Ono je označavalo stalež, odgovornost i osobni ugled. Ratni konj tražio je godine uzgoja i obuke, znanje, strpljenje i trajnu skrb. Ratnik u sedlu morao je biti vrhunski jahač, smiren pod vatrom i sposoban održati red u pokretu. Zbog toga je konjaništvo stoljećima zauzimalo mjesto vojne elite – od antičkih hippeisa i rimskih equitesa do srednjovjekovnih vitezova. U hrvatskoj vojnoj tradiciji taj je ideal živio još u doba kada su oklopljeni konjanici činili jezgru plemićke vojne obveze.
U austrougarskoj vojsci s početka 20. stoljeća konjaničke su postrojbe i dalje nosile obilježja aristokratske tradicije. Hrvatski su konjanici dolazili iz uglednih obitelji, ali i iz krajeva u kojima je jahanje bilo dio svakodnevice. U uniformama husara i ulana, pod carskim bojama, svjesno su stajali u nizu generacija koje su u sedlu gradile svoj identitet. Vjerovalo se da će upravo konjaništvo, svojom brzinom i prodornošću, donijeti odlučujući trenutak na bojištu. Među takvim postrojbama isticala se 5. ulanska konjanička pukovnija, elitna jedinica Zajedničke carske i kraljevske vojske. Njezino popunidbeno područje obuhvaćalo je prostor XIII. zagrebačkog zbora, pa su njezine eskadrone u velikoj mjeri činili konjanici iz hrvatskih povijesnih zemalja. U aktivnom sastavu nalazila su se 54 časnika i dočasnika te 34 u pričuvi, a među njima čak devetnaest hrvatskih časnika u prvoj postavi i još dvanaest u pričuvnoj. Taj podatak govori o dubokoj ukorijenjenosti hrvatskoga časničkog sloja u jednoj od najuglednijih konjaničkih formacija Monarhije.
Na zapovjednim su položajima stajali bojnik Srećko (Felix) Milekić von Carlowitzgrad i bojnik Filip Kodolić von Neuweinsberg und Khag. Uz njih su služili konjanički kapetani Milan Maksimović i Otto von Klobučar, dok su među mlađim časnicima bili Ljubomir Velebit, Emmerich Benković, Milan Belanović, Emil Zajc i Rafael Krnić. U poručničkim redovima isticali su se Viktor Holjac, Egon Škrinjar i Teodor Milić od Žumberka, a za opskrbu su bili zaduženi natporučnik Žarko Runjanin i poručnik Eugen Prokop. Među vojnim veterinarima nalazio se i poručnik Ivan Petrušić, dio strukture bez koje konjanička postrojba nije mogla funkcionirati. U pričuvnom sastavu susreću se prezimena duboko ukorijenjena u hrvatskoj političkoj i društvenoj povijesti: Turković, Potočki, Marković, Krašković, Lazarski, kao i barun Aleksandar Musulin od Gomirja, diplomat i jedan od sastavljača ultimatuma Kraljevini Srbiji 23. srpnja 1914. godine. Dok su jedni rat započinjali u sedlu, drugi su ga dočekivali u diplomatskim uredima Beča, ali svi su pripadali istom časničkom krugu koji je nosio svijest o povijesnoj odgovornosti i staleškoj časti.
Prve operacije na Balkanskom i Istočnom bojištu prizivale su staru sliku manevarskog rata. Konjaničke ophodnje, duboki prodori u pozadinu i izravni sudari velikih formacija podsjećali su na prizore iz napoleonskih vremena. Hrvatski su konjanici dijelili sudbinu tih juriša, uvjereni u snagu pokreta i odlučnost hladnog oružja. Vatrena moć modernog ratovanja ubrzo je nametnula drukčiji ritam. Rovovi, bodljikava žica i precizno topništvo zaustavljali su konje jednako kao i ljude. Konjanici su silazili sa sedla i preuzimali zadaće pješaštva, dok su konji služili pokretu i opskrbi. U toj promjeni nestajala je čitava kultura ratovanja – svijet u kojem se osobna hrabrost mjerila jurišem.
Viteški ideal ipak je opstajao. U hrvatskim konjaničkim postrojbama i dalje se njegovao osjećaj časti i profesionalne odgovornosti. U vremenu sve izraženije brutalnosti konjanička je disciplina čuvala oblik starog reda. I kada su eskadroni prorjeđivani, ostajala je svijest o pripadnosti tradiciji koja je nadilazila tehniku i oružje. Pred kraj rata, kada se bojišnica ponovno pokrenula, konjaništvo je dobilo još jednu priliku za galop. Juriši 1918. godine podsjetili su na snagu pokreta i odlučnosti, ali povijesni je smjer već bio jasan. Oklopne jedinice preuzimale su ulogu vrha koplja, a kopita su ustupala mjesto gusjenicama. Za hrvatske konjanike Prvi svjetski rat označio je prijelom sudbine. U njemu su se susreli ponos i tragedija, tradicija i industrijska stvarnost, čast i masovnost modernog rata. Oni su pripadali posljednjoj generaciji koja je u boj polazila s uvjerenjem da galop može odlučiti ishod bitke. Njihove sudbine svjedoče o svijetu koji se gasio, ali je sačuvao dostojanstvo. Danas, na fotografijama, vidimo mlade ljude uspravna držanja i čvrstog pogleda. U tim pogledima prepoznaje se svijest o pripadnosti dugom nizu ratnika na konju – od srednjovjekovnih vitezova do husara i ulana 20. stoljeća. Među njima i hrvatski časnici 5. ulanske pukovnije, imena koja odzvanjaju kao završni akord jedne epohe.
Dok je povijest prelazila iz epohe kopita u epohu čelika, hrvatski su konjanici ostali vjerni idealu koji nadživljuje oružje: časti u službi dužnosti. U tom posljednjem galopu sačuvali su dostojanstvo plemenitog nasljeđa. Upravo tom prijelomnom trenutku, u kojem se zenit konjaništva pretvara u početak njegova kraja, posvećena je monografija dr. sc. Filipa Katanića Posljednji dani viteštva. Konjaničke bitke Prvog svjetskog rata i Hrvati (Knjiga I. Početak rata 1914. godine). Riječ je o prvoj sustavnoj povijesnoj studiji na hrvatskom jeziku koja konjaništvo 1914. godine obrađuje kao samostalnu vojnu i doktrinarnu cjelinu, s posebnim naglaskom na hrvatske konjaničke postrojbe austrougarske vojske. Autor analizira ustroj, doktrinu i taktičku uporabu konjaništva na Balkanskom i Istočnom bojištu te precizno prikazuje pojedine bitke i sudbine hrvatskih časnika, među kojima i pripadnike 5. ulanske pukovnije.
Katanićeva studija pokazuje kako su upravo prve ratne operacije 1914. označile početak kraja konjaništva kao odlučujućega roda vojske, ali istodobno potvrđuje da je riječ o vojnoj tradiciji koja je stoljećima oblikovala europsku i hrvatsku povijest. Time ova knjiga ne donosi samo vojnu analizu, nego vraća u fokus zatomljeni dio hrvatske vojne baštine i posljednju generaciju hrvatskih konjanika koji su u boj krenuli pod znakom časti.
Izvor: hrvatska-povijest.hr
