Davor Kristić: Muharem Bazdulj brani Andrića prešućujući njegove programe etničkog čišćenja Albanaca muslimana i Turaka
Polemiziram s osvrtom objavljenom na Radio Televiziji Srbije pod nadzorom Aleksandra Vučića koja je na svojoj službenoj stranici objavila osvrt na moju knjigu „Ivo Andrić – Kronika jednog beščašća, politički i diplomatski životopis Ive Andrića“. Autor osvrta na RTS-u je Muharem Bazdulj koji je nedavno snimljen kako pjeva zajedno Peterom Handkeom i Emirom Kusturicom
Polemiziram s osvrtom objavljenom na Radio Televiziji Srbije pod nadzorom Aleksandra Vučića koja je na svojoj službenoj stranici objavila osvrt na moju knjigu „Ivo Andrić – Kronika jednog beščašća, politički i diplomatski životopis Ive Andrića“. Autor osvrta na RTS-u je Muharem Bazdulj koji je nedavno snimljen kako pjeva zajedno Peterom Handkeom i Emirom Kusturicom. Moje je reagiranje objavljeno na portalu Hrvatska povijest, blagodarim na pozornosti:
Izdvajam nekoliko činjeničnih propusta u Bazduljevom osvrtu koji dokumente, pisma i svjedočenja Andrićevih suvremenika smatra fantazmagorijama. Odmah se nametnulo ključno pitanje: je li Bazdulj uopće pročitao dokumente o Andriću? Naime, Bazdulj piše da su u knjizi „Ivo Andrić- kronika jednog beščašća“ zapravo „izmaštane Andrićeve simpatije za nacizam i Hitlera“ te istodobno smatra stručnim beogradskog prof. Dušana Glišovića. Međutim, upravo se u Glišovićevoj knjizi „Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći Rajh 1939-1941 nalaze brojne njemačke bilješke koje pohvalno govore o Andrićevim pozitivnim stavovima o nacionalsocijalizmu. U knjizi ‘Ivo Andrić, kronika jednog beščašća’ citira se prof. Glišovića i njemačke dokumente na nekoliko mjesta kada je riječ o Andrićevim simpatijama za nacističku politiku, stoga je nelogično da Bazdulj smatra kako je riječ o mašti.
Bazdulj ne spominje Andrićeve pohvalne eseje o vanjskoj politici Hitlerove Njemačke koje je objavljivao potkraj 1930-ih godina u diplomatskom časopisu „XX vek“ pod pseudonimom Patrius. Za svog života Andrić nije javno zanijekao korištenje tog pseudonima. Službeni je Berlin Andriću dodijelio odličje ‘Veliki križ Reda njemačkog orla’, a u izvješću njemačkog poslanika u Beogradu iz 1939. godine, o Andriću se navodi kako je „za vrijeme svog dugog djelovanja u Ministarstvu vanjskih poslova, uvijek održavao vrlo prisne odnose s poslanstvom Njemačke i u svim pregovorima pokazivao je temeljito razumijevanje zahtjeva i interesa njemačke politike“. Jugoslavenski premijer Cvetković posvjedočio je kako je upravo Andrić obavio konačni pregled njemačkih nota prije potpisivanja pristupa Trojnomu paktu u Beču. Sve njemačke bilješke tog doba pozitivno govore o Andriću, a ako ne vjeruje meni, neka Bazdulj pročita knjigu profesora Dušana Glišovića na kojeg se poziva.
Bazdulj misli da je Andrić potvrdio svoj negativan stav o talijanskom fašizmu 1920-ih godina, međutim, kao pomoćnik ministra vanjskih poslova Andrić je izravno sudjelovao u pregovorima s Mussolinijevim ministrom grofom Cianom 1939. godine, kada se razgovaralo o podjeli Albanije između fašističke Italije i Kraljevine Jugoslavije. Andrić je pružio potporu podjeli Albanije s Musssolinjevom Italijom, a pojedinosti je napisao u svom Elaboratu o Albaniji u kojemu je na koncu pozvao na etničko čišćenje Albanaca muslimana.
Nije fantazmagorija, kako to piše Bazdulj, da se u ožujku 1914. Aleksandar Karađorđević tijekom posjeta Državnoj štampariji u Beogradu u odvojenoj sobi susreo s budućim atentatorima Gavrilom Principom i Nedeljkom Čabrinovićem, nego je to navod službenog istražitelja Sarajevskog atentata koji je prenio Nikola Trišić u knjizi ‘Sarajevski atentat u svjetlu bibliografskih podataka’.
Bazdulj misli da tajna organizacija Crna ruka postoji tek od 1911., te da atentator Bogdan Žerajić nije mogao biti njezin član 1910. Međutim, riječ je o zavjereničkoj skupini poznatoj još od 1903. i atentata na Obrenoviće, a koja je 1911. službeno formalizirala svoju organizaciju pod nazivom Ujedinjenje ili smrt, a kolokvijalno i dalje nazivanom Crna ruka. Atentator Žerajić je prethodno bio na vojnoj obuci u Vranju 1908. godine, a fotografiju može pronaći na internetu.
Također, Bazdulj smatra kako je dezinformacija da je ubijena nadvojvotkinja Sofija bila trudna u vrijeme Sarajevskog atentata i pritom ignorira informaciju da je Gavrilo Princip ubio ženu s gotovo jednog i pol metra udaljenosti, a ne s neke distance da bi se moglo govoriti o slučajnosti.
Bazdulj opravdava izostavljanje spominjanja Hrvata u Andrićevom romanu ‘Na Drini ćuprija’ u dijelu kada se opisuje osnivanje samo srpskih i muslimanskih organizacija u Sarajevu i Višegradu u vrijeme Austro-Ugarske. No, Bazdulju bi morala biti poznata činjenica da je Ivo Andrić odškolovan stipendijama Hrvatskog kulturnog društva Napredak koje potječe iz 1902. godine, a koje je imalo svoju podružnicu u Višegradu uz sjedište u Sarajevu. To je poseban fenomen kod Andrića koji je u vrijeme Austro-Ugarske, upravo uz stipendije hrvatskog društva u BiH, završio gimnaziju i pohađao studij, a da u romanu ‘Na Drini ćuprija’ spominje da su u BiH tog doba osnivana samo srpska i muslimanska društva.
Bazdulja smetaju i prijevodi Andrića na hrvatski jezik, no već je trebao usvojiti činjenicu da je Andrić svoje najpoznatije romane o Bosni pisao jezikom kojim ne govori nijedan narod u BiH.
Zanimljivo kako Bazdulj prešućuje Andrićev pisani rad za prijam u diplomatsku službu pod naslovom „Koliko je bilo srpskih država“, u kojemu je Bosnu, Crnu Goru i Dubrovačku Republiku naveo kao dijelove srpskih država. Jednako tako ignorira i dokumente iz arhiva Saveza komunista Jugoslavije kako je Andrić za vrijeme Drugog svjetskog rata podržavao Dražu Mihailovića. Bazdulj isto tako šuti i na Andrićevo sudjelovanje u pripremi Konvencije o planskom iseljavanju Turaka iz Kraljevine Jugoslavije, kao i na Andrićev poziv na etničko čišćenje Albanaca muslimana u njegovom dokumentu ‘Elaborat o Albaniji’.
Ne denuncira Andrića privatno mišljenje autora knjige, nego Andrića denunciraju dokumenti, njegovi pozitivni stavovi o Hitlerovom nacionalsocijalizmu u kolumnama u listu „XX vek“ i njemačkim bilješkama, Andrićevi pisani programi etničkog čišćenja Albanaca i Turaka, njegov uradak za prijam u diplomatsku službu Kraljevine SHS o susjednim zemljama kao dijelu srpskih država, svjedočenja suvremenika o Andrićevoj potpori Draži Mihailoviću i njegovi tekstovi potpore Staljinu, a koji su preneseni u knjizi „Ivo Andrić – Kronika jednog beščašća“.
Bazdulj ima svoju osobnu konstrukciju o Andriću te naziva lažima i tračevima povijesne dokumente i svjedočenja Andrićevih suvremenika. Kao u pitalici iz vica, vjeruje li se vlastitim očima dok se čitaju arhivski dokumenti o Andriću, ili se pak vjeruje onome što je ranije marketinški konstruirano o Andrićevoj osobi. Stoga je ključan odgovor na pitanje je li Bazdulj uopće čitao dokumente o Andriću ili piše po zadatku kako bi iznova bio pozvan zapjevati s Peterom Handkeom i Emirom Kusturicom u Višegradu na Drini, mjestu četničkog genocida nad Muslimanima u dva rata.
https://www.rts.rs/page/oko/sr/story/3223/kultura/4565977/denuncijacijama-protiv-sekularnog-kulta.html?fbclid=IwAR2WnjW9GyJnB-6_2wiDajzhDqIgnQCUwqeLO1hZYQ0vo96UZDYcbt0Dkx4
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=L6ZPFiWKbMs