Dejan TURZA: Dogmatsko – teološki prikaz problema filioque u tradiciji Istoka i Zapada

Postalo je uobičajeno da se 1054. godina navodi kao godina raskola između Istočne i Zapadne Crkve. Međutim, promatrajući proces raskola, možemo uočiti da odgovor na pitanje kada su se Istok i Zapad uistinu razdvojili nije tako jednostavan. Usprkos razlikama i povremenim raskolima, Istok i Zapad su u prvom tisućljeću živjeli u crkvenom zajedništvu. Bilo je to jedinstvo u raznolikosti. Tek kasnije su iz toga nastale dogmatske suprotnosti koje djelomično i danas postoje

Jedna od najjačih poveznica između vjere Istoka i Zapada je Nicejsko-carigradsko vjerovanje, koje je nakon Kalcedonskog sabora (451. g.) priznato zajedničkim naslijeđem svih kršćanskih Crkava. Svi daljnji pneumatološki iskazi u osnovi su samo interpretacijski nastavci toga Simbola, pa tako i dodatak filioque u Simbolu Crkve na Zapadu. Filioque nije samo spekulativno pitanje – ono naznačuje točno određenje Duha Svetoga prema Sinovom djelu spasenja i Crkvi.[1] U tome je pitanju zajednička ispovijest ostavila otvorenim različite teološke mogućnosti tumačenja te je upravo to kasnije dovelo do teoloških konflikata i postalo jedan od razloga raskola između Istoka i Zapada. Dva najveća teološka konflikta su pitanje filioque i pitanje papinskog primata.[2]

U ovome radu nastojat ću, u skladu s temom kolegija Otajstvo trojedinoga Boga, prikazati sve poteškoće oko  pitanja filioque. Na početku ću prikazati različitost modela shvaćanja Duha Svetoga na Istoku i na Zapadu. Potom ću prikazati povijesni razvoj misli teologije o Duhu Svetom. U posljednjem poglavlju opisat ću današnju situaciju u ekumenskim raspravama.

Različiti modeli shvaćanja Duha Svetoga

Sveto Pismo opisuje djelovanje Duha Svetoga u različitim slikama, kao što su dah, zrak, oganj, pečat, dar i ljubav. Te slike nastoje prikazati određeni vidik djelovanja i bît jednoga Duha. Različite slike, stoga, mogu voditi do različitih polazišta teoloških shvaćanja. Upravo se to dogodilo prilikom razvoja različitih teoloških nacrta na Istoku i Zapadu. Uvrštavanje izraza filioque u zapadno Vjerovanje učinilo je od teološke razlike dogmatsku razliku. Za shvaćanje ovog spora potrebno je razumjeti različite teologije Duha Svetoga.[3]

U latinskoj teologiji postoje dva modela. Osnovni model polazi od moći duše, spoznaje i volje. Otac se u Sinu, svojoj Riječi, spoznaje i izriče, te teži sjediniti sa svojom slikom. I Sin se na isti način posve predaje Ocu. Duh Sveti je međusobna i obostrana ljubav između Oca i Sina, neizrecivo zajedništvo, zagrljaj Oca i Sina prepun uživanja, ljubavi i radosti. To je temeljni poklad latinske pneumatologije, tzv. psihološki model koji je zasnovao Augustin. Drugi model polazi od analize ljubavi te je, također, promišljan od Augustina, a razrađen od Richarda od Sv. Viktora, Bonaventure i franjevačke škole. Polazište jest da u ljubav pripada troje: ljubljeni, ono što je ljubljeno i ljubav sama. U Ocu je ona gratutitus, čisto poklanjanje, u Sinu je debitus et gratuitus, primljeni i darovani dar, a u Duh Svetomu debitus, čisto prihvaćeni dar. Duh Sveti je condilectus, zajednički miljenik Oca i Sina. Ovdje se naglašava  izvornost Oca, koji Sinu poklanja ljubav. Tu primljenu ljubav Sin zajedno s Ocem daruje Duhu Svetom.[4]

Istočna Crkva polazi od vanjske, izgovorene riječi. Ta vanjska riječ je povezana s dahom, s pokretom zraka. Tako Ivan Damaščanski veli da se “po dahu kad izgovorimo riječ, stvara glas, a tek po glasu smisao riječi postaje pristupačan drugima.” Tako, zaključuje on, “imamo analogno kod Boga Odem, Duh koji prati Riječ i otkriva njegovu djelotvornost.”[5]

Prema Latincima, dakle, Duh izlazi iz međusobne ljubavi, a prema Grcima od Oca. No, jer Duh izlazi od Oca, počiva u Logosu i objavljuje ga, Duh je i po Grcima Duh Sinov. Duh izlazi od Oca, kroz Sina se daruje i biva priman od svakog stvorenja. On stvara po sebi, čini sve onim što jest, posvećuje i drži skupa. Prednost ovakvog poimanja jest dvojaka: čuva položaj Oca da je jedini izvor u božanstvu te je jasnije izrečena usmjerenost Duha na djelovanje u svijetu. Latinsko poimanje krije u sebi opasnost da prikaže kako se Božji život po Duhu Svetome zatvara u sebe, a ne da se otvara svijetu i povijesti.

Razvoj problematike filioque

Tekst zapadnog Creda glasi: “Vjerujem u Duha Svetoga koji izlazi od Oca i Sina” (filioque). Pravoslavni oblik Creda ne poznaje dodatak filioque. On je sačuvao prvobitni oblik Nicejsko–carigradske ispovijesti vjere i iz toga se između Istoka i Zapada razvila kontroverza koja ima dva aspekta, kanonski i dogmatski. Istok osporava legitimitet dodatka filioque i opisuje ga kao nekanonsku samovolju, ukazujući na 3. Opći koncil u Efezu (431. g.) koji je u 7. kanonu zabranio isticanje nekog drugog priznavanja vjere.

Zapad, nasuprot tome, kaže da je Efez zabranio samo sadržajno isticanje druge vjere, vjere koja iskrivljuje smisao prvobitnog Creda. Međutim, kažu, kod filioque se ne radi o sadržajno drugom vjerovanju, već o objašnjenju i razvitku jednog te istog vjerovanja.

Osnova ovog kanonskog problema je različito shvaćanje tradicije. I Istok i Zapad se slažu da ne može biti ni jedne druge vjere osim one koje su nam predali apostoli. Međutim, dok Zapad zastupa povijesno–dinamički pogled na tradiciju, Istok zastupa statičko gledište. To je razlika koja se više tiče mentaliteta nego sadržaja vjerovanja (dogme).

Time dolazimo do dogmatskog aspekta pitanja. U prvim stoljećima nije bilo problema. Istok i Zapad bili su u crkvenom zajedništvu i imali istu vjeru, iako su poznavali različita teološka tumačenja. Razlika se sastojala u tome da je Istok u svojoj teologiji o Trojstvu polazio od tri osobe, a Zapad od jednog božanskog bića tj. jedne božanske biti. Za Zapad je mjerodavno bilo Augustinovo psihološko učenje o Trojstvu. Istočna teologija razmišlja više zdravo povijesno. Tako istočna teologija može reći: Duh prolazi od Oca kroz Sina, ili: Duh počiva na Sinu. Međutim, u prvim stoljećima na Istoku postoje formule koje glase slično onima na Zapadu (slično kao kod Epiphaniusa od Salamisa ili Maximos Confessora). U različitim teološkim formulacijama nije se vidio problem; ljudi su bili svjesni da dijele istu vjeru.

Problem s filioque zaoštrio se kad su na Zapadu iz teološke formule načinili dogmatsku formulu ispovijesti vjere te jednostrano promijenili izvorno zajednički tekst Simbola.  To se dogodilo na sinodama u Toledu od 5. do 7. st. Ovaj pojam je umetnut u Credo zbog rasprava s priscilijancima, ogrankom arijanizma, zbog utvrđivanja vjere u istobitnost Sina, i da se izrazi unutartrojstveni osobni odnos Sina i Duha, a ne iz želje da se Zapad suprotstavlja  Istoku. Radilo se o zapadnom samostalnom razvitku u vremenu kada su kontakti s Istokom već oslabljeli. Uvođenje filioque u 8. st. prelazi iz Hispanije (Španjolske) u Galiju, Italiju i Njemačku. Car Karlo Veliki je početkom 9. st. odredio da to vrijedi za cijelo franačko područje. Tadašnji papa Lav III. odbija filioque uvesti u Credo iako priznaje ispravnost dogmatskog naučavanja. Latinski (franački) monasi u Jeruzalemu su 807/809. g. pjevali filioque u Credu i time izazvali sukob s grčkim monasima koji ga nisu prihvaćali.[6]

Pitanje je postalo problem tek u vrijeme rastućeg političkog sukoba između Franaka i Bizanta i optužbe Rima zbog krivovjerja od strane carigradskog patrijarha Focija u 9. stoljeću. Focije u enciklici De mystagogia Spiritus Sancti iz 867.g. tvrdi da ek tou patros ekporeuomenon znači ek monou tou patros ekporeuomenon, tj. da Duh Sveti izlazi od Oca. To bi se moglo shvatiti u duhu Augustinove formulacije principaliter procedit ex Patre. Da su latinski prijevodi imali ne “procedere” nego “immediate procedere” ili “principaliter procedere“, čini se da možda i ne bi bilo ove problematike. Focije je predbacio latinskoj teologiji da zagovara dvostruko porijeklo Duha Svetoga, iz Oca i iz Sina. Tako se Trojstvo razdvaja, dok istočna tradicija čuva jedinstvo Trojstva. Focije je to formulirao ovako: Duh polazi sam od Oca. Ovaj patrimonizam predstavlja i za Istok novinu jer ova formula nije postojala u dotadašnjoj istočnoj tradiciji. On u toj novini vidi umanjivanje monarhije Oca, ali zbog toga nije smatrao potrebnim tražiti raskol s Zapadom. Zapad se branio od predbacivanja zbog dvostrukog principa. II. koncil u Lyonu (1274. g.) izričito je odbio učenje o dva principa u Trojstvu. [7]

Papa Benedikt VIII. 1013. g., na inzistiranje cara Henrika II., dopušta da se filioque umetne u Credo na misi Henrikove krunidbe. IV. Lateranski koncil (1215. g.) i II. koncil u Lyonu (1274. g.) potvrdili su ovo učenje.[8] Na Koncilu unije Ferrara–Firenca (1439.–45. g.) vođena je o tome iscrpna rasprava koja je dovela do toga da se prizna grčka formula ”kroz Sina”, ali je rečeno da je filioque Credu dodano po zakonu i po zdravom razumu. Tako crkveni Oci u Firenci objašnjavaju “da je Duh Sveti odvijeka od Oca i Sina, svoju bit i svoj samostojeći bitak ima ujedno od Oca i Sina, od kojih obojice odvijeka izlazi kao od jednog počela i jednim jedinim nadisajem”[9]. Nadalje, napominju da Duh Sveti izlazi po (per) Sinu od Oca, da se time navijesti “da je Sin za Grke uzrok (causa), za Latine počelo zasebnosti Duha Svetoga, kao i Otac. A jer je Otac sve što je njegovo rađanjem dao jedinorođenom Sinu, osim to da je Otac, stoga Sin također posjeduje upravo to, što je odvijeka primio od Oca, od kojega je sam vječno rođen, naime da Duh od njega izlazi.”[10]

Na Istoku u 14. st. misao dalje razvija Grgur od Palmasa koji smatra da nema realnog nastanjenja Duha Svetoga u vjernicima. Izlijeva se ne bît, nego samo nestvoreno djelovanje, ižaravanje i slava Božja. Dakle, ne izlijeva se sam darovatelj već njegov nestvoreni dar. Tako on zaključuje da se iz ekonomijskog Trojstva ne može zaključiti na imanentno Trojstvo. No, ovakva njegova radikalna theologia negativa čini irelevantnim i bezfunkcionalnim imanentno Trojstvo.[11]

Za današnju Rimokatoličku Crkvu mjerodavna je odluka pape Benedikta XIV. iz 1742. i 1755. godine jer se od tada priznaje komplementarnost formula vjere i unijatskim Istočnim Crkvama dozvoljena je upotreba nepromijenjenog Simbola iz 381. godine.

Reformirane Crkve su preuzele Vjerovanje s dodatkom filioque, dakle u njegovom zapadnom obliku. U prošlom stoljeću K. Barth je izrazito branio filioque.

U 20. st. Istok  razvija neoplamitsku teologiju, u kojoj se posebno ističe Vladimir Lossky. Oni obnavljaju principijelno odbacivanje filioque i u njemu vide korijen svih latinskih hereza. Smatraju da filioque jednostrano vezuje Duha Svetoga na Sina. Petersburburški povjesničar Crkve V. Bolotov izdao je djelo «Teze o filioque» te se tako i u pravoslavnim Crkvama djelomično probilo povijesno vrednovanje filioque te se ono više ne promatra kao dogmatski heretičan izraz već samo kao kanonski nepotreban.

Međutim, u grčkom obliku ovaj dodatak Credu nije nikada dodan. Tako je na papinskoj misi, koja se prakticirala do II. vatikanskog koncila, Credo izgovaran na latinskom i grčkom jeziku, na grčkom bez filioque. Papa Benedikt XIV. je 1742. i 1755. godine izričito odlučio da je Istočnjacima, koji su sjedinjeni s Rimom, i dalje dozvoljena upotreba Creda u nepromijenjenom obliku od 381. godine.

Današnja ekumenska diskusija

Današnji ekumenski teološki dijalog ponovno je pokrenuo pitanje filioque. Neki preporučuju Zapadu da poradi ostvarenja uvjeta za novi razgovor o Duhu Svetome ukloni filioque iz Vjerovanja. Na to bi Zapad i mogao pristati kada bi Istok istodobno priznao da je filioque teološki legitiman. Zapad je prilično jednodušan u shvaćanju da na osnovi jednog Vjerovanja leže dvije različite tradicije, koje su obje legitimne te si  uzajamno ne proturječe već se nadopunjuju i koje se zbog toga mogu uzajamno priznati. Takvo zajedništvo u različitosti je primjereniji ekumenski cilj nego monolitno zajedništvo u Simbolu. Papinsko vijeće za jedinstveno kršćana izdalo je spis Les traditions grecque et latine concernant la procession du Saint–Esprit  koji je na tom tragu. Ovaj tekst polazi od molbe koju je papa Ivan Pavao II. izgovorio, u nazočnosti ekumenskog patrijarha Bartholomeja, u homiliji 29. lipnja 1995. godine; on je molio da se osvijetli potpuna harmonija dviju tradicija.

Pravoslavna strana ima različita promišljanja. Neki i dalje smatraju da je izraz filioque neprihvatljiv, jer iz njega dolaze svi nedostaci i greške katoličke teologije i ekleziologije; drugi su pomirljiviji i u dvjema formulama vide tek dva načina teološkog promišljanja te smatraju da bi se moglo iznaći jednu zajedničku formulu. No, zbog različitih unutartrojstvenih odnosa na Istoku i Zapadu nije došlo do formule koja izražava konsenzus.

Za daljnji ekumenski razgovor pred nama je dvostruka ekumenska zadaća. Prva jest da spoznamo i prihvatimo da su na osnovi zajedničke vjere na Istoku i Zapadu izrasle različite tradicije. Obje su legitimne pa se stoga mogu međusobno priznavati i upotpunjavati. [12]Druga zadaća jest da svaka tradicija u budućim razgovorima treba pojašnjavati svoje posebne probleme. Dok Istok ostavlja otvorenim odnos Duha prema Sinu, na Zapadu se taj odnos teško može razlikovati od odnosa Duha prema Ocu.

Hoće li u budućnosti doći do nove zajedničke formule poput «qui ex patre per filium procedit»[13], manje je važno od zajedništva u samoj stvari. Potrebno je nesporazume iz prošlosti uzeti kao poticaj da se, istovremeno slušajući težnje druge tradicije, pojasni i obogati vlastita tradicija. Kako nam se spasenje Isusa Krista posreduje i po Duhu Svetome, pravo pitanje jest i je li Duh Sveti sam dar spasenja, ili je taj dar od darovatelja različiti nestvoreni ili stvoreni dar. To su pitanja o kojima treba diskutirati, a brzopleto križanje filioque moglo bi dovesti do zanemarivanja neriješenih problema.

Zaključak

Trojstvo je tajna koju niti jedna teologija ne može do kraja objasniti. Kao što sam u ovome radu prikazao, mogući su različiti pristupi i upravo stoga ne govorimo o suprotstavljenim izrazima Istoka i Zapada već o komplementarnim izjavama, koje su obje u pravu i sadržajno su jedna s drugom u potpunom skladu. Zapad ne želi Istoku nametnuti filioque jer, pod uvjetom da Istok ovaj dodatak ne opisuje više heretički, za Zapad ne bi bio dogmatski problem da ga se odrekne. Ipak, niti jedna tradicija ne može niti bi trebala nešto nametati drugoj. Potrebno je prepoznati i cijeniti snagu raznolikosti.

Nastojao sam prikazati razlike između latinskog i grčkog shvaćanja Duha Svetoga te povijesne razloge nastanka tih razlika. Razlike se zaoštravaju u latinskom dodatku u Vjerovanju, u filioque. No, razliku možemo svesti na to da Grci naročito naglašavaju neshvatljivost Božju i tajnovitost Duha. Zbog toga se njima latinski trojstveni nauk s analogijama iz ljudskog duševnog života čini previše racionalističkim. Teološki zaključci, koji vode do filioque, čine im se kao nepodnošljivi upad racionalnog mišljenja u Božje tajne. Naravno da i latinska teologija hoće na svoj način braniti tajnovitost i posvemašnju slobodu ljubavi i milosti Božje koja je poosobljena u Duhu Svetom.

Danas je mnogo važnije da obje Crkve, umjesto sukobljavanja oko različitosti, svoje zajedničko vjerovanje u djelotvornost Duha Svetoga potvrđuju i čine razumljivim u današnjem sekulariziranom svijetu, koji se povodi za sasvim drugim duhovima nego što je to Duh Sveti. Za današnji svijet, koji više ne poznaje i ne razumije našu vjeru u Duha Svetoga, postoji nešto što je važnije od svađe oko filioque, a to je da se ljudima današnjice objasni zdrava pneumatologija u cijelosti i da ih se poukom dovede do života iz Duha Svetoga. Filioque tada može biti, kao u prvim stoljećima, vrlo interesantna unutarteološka točka diskusije i može izraziti legitimnu različitost unutar jedinstva.

 

Bibliografija:

1. COURTH, F., Bog trojstvene ljubavi, KS, Zagreb, 1999.
2. DENZINGER, H., HÜNERMANN, P., Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, UPT, Đakovo, 2002.
3. FRANZEN, A., Pregled povijesti Crkve, KS, Zagreb, 1996.
4. KASPER, W., Bog Isusa Krista, UPT, Đakovo, 1994.
5. KASPER, W. Dijalog između Istoka i Zapada – teološki i praktično, Subotica, u: Zvonik br. 7 (93) – 9 (95), 2002.
6. KUŠAR, S., Bog kršćanske objave, KS, Zagreb, 2001.
7. KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE, HBK, Zagreb, 1994., str. 79-80 (br. 245-248).
8. PAVIĆ, J. – TENŠEK, T. Z., Patrologija, KS, Zagreb,1993.
9. RAHNER, K. – VORGRIMMLER, H., Teološki rječnik, UPT, Đakovo,1992.
10. SUVREMENA KATOLIČKA ENCIKLOPEDIJA, Marjan tisak, Split, 2005.

Podnožne napomene

[1] usp. W. KASPER, Bog Isusa Krista, str. 325.

[2] usp. ISTI, Dijalog između Istoka i Zapada – teološki i praktično, u: Zvonik br. 7 (93), 2002.

[3] usp. ISTI, Bog Isusa Krista, str. 325.

[4] Isto, str. 328.

[5] Isto, str. 329.

[6] usp. A. FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, str. 64.

[7] usp. W. KASPER, Bog Isusa Krista, str. 332.

[8] usp. F. COURTH, Bog trojstvene ljubavi, str. 143.

[9] DS 1300

[10] DS 1302

[11] usp. KASPER W., Bog Isusa Krista, str. 333.

[12] usp. F. COURTH, Bog trojstvene ljubavi, str. 145.

[13] usp. W. KASPER, Bog Isusa Krista, str. 336.