dr.sc. Alen Tomić: Detaljima ogoljena cjelina Mirjane Nikolić

dr.sc. Alen Tomić: Detaljima ogoljena cjelina Mirjane Nikolić

U neobičnu i čudnu priču uvodi nas Platon na početku sedme knjige Države i traži od nas da zamislimo zgodu prema kojoj sužnjevi od rođenja sjede okovani u špiljskom prostoru i promatraju sjene na zidu ispred sebe. U nemogućnosti da ustanu, okrenu se ili pak izađu van smatraju projicirane slike na zidu stvarnošću. Izvor svjetla, smješten iza njihovih leđa, vješto im predočava vanjski svijet na projekcijskom platnu špiljskog zida kao jedinu te pažnje i promišljanja prihvatljivu zbilju; izvan špilje život se odvija bez njihova znanja. Platonova didaktičko-pedagoška strast nastoji nas podučiti čovjekovom spoznajnom uzdizanju od sjenovitih prikaza promjenjive i kontingentne zbilje ka vječnim i nepromjenjivim istinama; put spoznaje je put uzdizanja i napredovanja, tj. odbacivanje sjenovite predodžbe i prihvaćanje svjetla istine kao jedinog i pravog kriterija za procjenu onoga što jest. Međutim, zadržimo se nakratko na zidu špilje i promotrimo projicirane oblike.

Dotične slike su zapravo sjenoviti prikazi, projekcije koje omogućavaju sužnjevima sasvim ugodno i života vrijedno upotpunjavanje slobodna vremena. Njihova istina nije u njima samima, ali su ipak dio istine koja se predočava u nekom drugom, njima sasvim prihvatljivom obliku. Iako principijelno neistinita, ovakva sinteza uobrazilje, fikcije i realnosti je specifičan vid čovjekova oblikovanja, tj. predočavanja onoga što realnost znači ili može značiti za čovjeka.

Upravo na tom mjestu nastupa naše razumijevanje apstraktnih likovnih prikaza kao onoga što odvraća pogled od realnog u smjeru nadrealnog. Iako je postupak apstrakcije u osnovi poopćavanje u smjeru induktivnog pronalaska zajedničkog nazivnika i tijekom povijesti znanosti i filozofije je znan kao metodološko dijalektički postupak usmjeravanja ka općevažećem, suvremeni pak oblici apstrahiranja napuštaju arhaičnu pravilnost sintetiziranja te propituju ustaljenu kohezivnost iskustva, rastaču ono realno kao sliku i istu dovode u začuđujuću vezu nadrealnog kao novonastalog. Suvremena apstraktna umjetnost nezamisliva je bez ideje čovjeka kao stvaralačkog bića. Stvaralačka dinamika suvremenog umjetnika nije odgojna nego provokativna. Provokacija je pak usmjerena svim mogućim čulima i dovodi u pitanje vjerodostojnost onoga što općenito možemo označiti izrazom sensus communis. Ratio je u tom smislu i sam doveden pred zid kao rezultat vlastitih autoprojekcija i traži mogućnosti novih načina predočavanja; on je u osnovi zaokupljenost samim sobom, likovno govoreći: potraga za nesputanim označiteljem koji jedino još polaže račun mogućnostima, a nikako mimetičkom kriteriju umjetničkog prikazivanja i oponašanja realnosti. Nadrealna apstrakcija nema posla s realnim nego sa samim sobom. Ona je stoga čovjekov prikaz realnosti duboko svjestan pozadinske igre Platonovih sjena. Sužanj koji ne nastoji odbaciti okove već svjesno prihvaća prikovanost kao sredstvo izražavanja. Prividno oslobođen, on slobodu zamišlja ne više kinetički kao mogućnost kretanja u susret istini nego stvaralački kao mogućnost akinetičkog samodostatnog oblikovanja onkraj uvriježene predodžbe istinitog. Događaji su lišeni uobičajene smislenosti, kretnje zaodjenute u kaotičnost, a figurativnost svedena na estetski doživljaj.

Detaljima ogoljena cjelina

Mirjanina likovnost evocira dotičnu komunikacijsku složenost apstraktnog dijaloga umjetnika, umjetničkog djela i promatrača. Svatko od njih prepušten je samome sebi, a opet svi zajedno čine neizostavnu cjelinu jednog iskustva koje nadilazi sensus communis. Mirjanini crteži lišeni su okova realnog i nastoje propitivati likovnu perspektivu u smjeru onoga što nadilazi samorazumljivu opipljivu zbilju.

Sadržajno gledajući njezinu likovnu ambiciju mogli bismo označiti pomoću sljedećih nekoliko semantičkih kategorija:

Sadržajna gustoća

Mirjanini crteži su naočigled zgusnuti, načičkani i obiluju nepreglednom količinom međusobno isprepletenih detalja. Unatoč jasno istaknutim obrisima, isprepletenost se nameće kao osnovni kohezivni likovni element na osnovu kojeg možemo dijelove dovoditi u svezu s cjelinom. Cjelina se pak ispostavlja kao mjerilo za razumijevanje zasebnih značenjskih odlika pojedinačnih motiva. Svojevrsni likovno motivirani hermeneutički krug dopušta nam da uvijek iznova otvoreno doživljavamo višeznačnost crteža. Ovako predočena zgusnutost ostavlja dojam supstancijalne blizine i opetovanog prožimanja cjeline s dijelovima i vice versa cjelina se nameće kao ključ za razumijevanje detalja. Međusobna upućenost i zgusnuta isprepletenost motiva proizvodi dinamiku pokreta, oživljava motive i vješto koketira s metafizičkom vitalnošću apstrakcije. Unatoč plastičnosti medija, crteži su semantički oživljeni i dopuštaju promatraču ulazak u igru tumačenja; kao da sa svakim novim pogledom semantičke odlike iznose na svjetlo dana nova značenja. Promatračev pogled je u tom smislu neprekidno zaokupljen, a zjenica oka, zbog nemogućnosti sveobuhvatnog pogleda, nastoji u detaljima otkriti smisao cjeline koji neprestano izmiče. Na taj način detalji dobivaju na značaju, a cjelina na snazi uvjeravanja.

Mirjanini crteži ostavljaju dojam neprekidnog niza u cjelinu zgusnutih detalja. Učestalim ponavljanjem istih i/ili sličnih obrisa umjetnica pomoću tehnike opetovane varijacije uspijeva privući promatračev pogled i zaintrigirati ga nepreglednim mnoštvom raznolikosti. Cjelina stoga služi kao okvir unutar kojeg se pojedini dijelovi slažu kao zasebne atomarne čestice proizašle iz višeg reda značenja, tj. detaljima rastočena cjelina nam uvijek i iznova omogućava novo sagledavanje smisla onkraj uvriježenih i naučenih oblika.

Rastakanje prostora u smjeru arhetipskih uzoraka

Iako likovni jezik Mirjaninih crteža teži apstraktnim formulacijama, ipak smo u mogućnosti načelno djelomično razaznati i naslutiti pozadinsku, gotovo pa arhetipsku, prisutnost nama znanih i poznatih oblika. Oni su prije svega vođeni idejom geometrijske pravilnosti, naziranjem obrisa ljudskog tijela te fragmentiranim isticanjem florističkih motiva u nastanku. Dotična karakteristika lišena je slijepog robovanja ustaljenim i oku ugodnim shematiziranjima. Ona je prije svega genetička i propituje mogućnosti vizualizacije tehnikama rastakanja motiva na arhetipske uzorke. Na taj su način raznovrsna iskustva povezana u jedinstveno iskustvo života kao neodređene, a ipak koherentne cjeline; što ujedno rezultira misaonom i filozofskom pozadinom slikarske nakane. Mirjanina likovnost ne obraća se oku nego mišljenju promatrača.

Pojedini motivi dopuštaju djelomično naslućivanje, ali su istovremeno zaustavljeni u svom genetičkom podrijetlu i ne dolaze u potpunosti do kraja. Unatoč kaotičnoj rascjepkanosti i razbacanosti motiva, njihovoj vizualnoj višeznačnosti te florističkoj asocijativnosti, konačni rub crteža djeluje kao svijet u sebi, odnosno smislenom interakcijom i međuovisnošću povezani kontekst. Mirjana prikazuje svijet u nastanku, njegovu arhetipsku višeznačnost i semantičku slojevitost.

Polisemantičko naslućivanje

U naizgled kaotičnoj vizuri prikaza iščitava se slojevitost iskustva usmjerena stvaranju novih asocijativnih nizova koji se neprekidno nižu ovisno o kronologiji promatranja. Mirjana vješto manipulira slojevima značenja i neprestano isprepleće pojedine motive otkrivajući i ukazujući na neočekivane sveze i poveznice. Zgusnutost otkriva svijet u nastanku, značenje koje još uvijek nije suviše opterećeno uvriježenim i očekivanim doživljajem. Višeznačnost je stoga u službi metafizičkog propitivanja iskonskog preduvjeta za nastanak konkretno vidljivih obrisa iskustvenog doživljaja stvarnosti. Likovno iskustvo vizualnog identiteta je mikroskopski secirano i nastoji otkrivajući pozadinsku igru te u oku promatrača pobuditi želju za traganjem. Dotično traganje dopušta gledatelju živu vizualnu interakciju ne isključivo s onim što iskustvo i svijet jesu, nego i s onim što mogu biti. Mirjanina apstrakcija je stoga intelektualno antropomorfna, ona je provokacijski strukturirano pitanje o čovjekovu mjestu u svijetu Newtonova apsolutnog prostora i kvantne mehanike istovremeno. Ne postoji detalj koji nije u svom značenju ovisan o kontekstu u kojem se nalazi. Polisemantičko naslućivanje nije odlika pojedinog motiva, već konteksta cjeline koja omogućava pojedinim motivima da zauzmu svoje mjestu na pozornici kozmosa u nastanku.

Zaključno promišljanje

Mirjanina umjetnost nagovještava ono što se već zbilo i zbiva. Njezina vizualna oštrina djeluje anakrono; zgusnutost motiva povremeno dopušta da u cjelini prikazanog vidimo zagrljena ljudska tijela, pale anđele, mikroorganizme, biljke i cvjetove kritički rastvorene i razgolićene, svedene na esencijalne odlike postojanja. Svijet je prikazan u njegovoj substrukturnoj ljepoti kao obris neiscrpnih mogućnosti nastanka novih odnosa koji uobičajenoj zjenici oka izmiču iz vidokruga. Efektno zastranjivanje od uobičajenog i naviknutog prolazi kroz oko poput žalca provokacije i snažno pogađa u središte mišljenja. Promatrač stoji pred pitanjem, a oslonac pronalazi u nepreglednom naslućivanju onoga što bi se moglo izroditi i nastati. Riječ je o umjetnosti proizašloj iz pitanja, a ne usidrenoj u krutom identitetu vizualno poznatog i bliskog. Koliko god nas Mirjana udaljavala od svijeta jasnih i razgovijetnih obrisa, njezina apstraktna dekorativnost ipak ostavlja promatraču mogućnost prisne interakcije s onim skrivenim, pozadinskim i dakako onim još do kraja neodređenim i stvaralački nedovršenim. Takav prikaz je slojevit i asocijativan, ali ipak samodiscipliniran i filozofski promišljen. Iskustvo svijeta u nastanku. Vješto isprepleteni Mirjanini motivi i tehnika prikazivanja istih na projekcijskom platnu Platonova zida apstrakcije gotovo da probijaju akustičnu šutnju značenja i u svojevrsnoj kakofoniji smisla i poante uvlače promatrača u špiljski svijet simboličkog promišljanja metafizičkih temelja i preduvjeta vizualnog identiteta svijeta u kojem čovjek nastoji pronaći sebi primjereno mjesto, a svojoj kreativnost dovoljno izazovan zahtjev za promišljanjem i izražavanjem.         

dr.sc. Alen Tomić