“Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati.”
(Lk 19, 40)
Upravo iz njezine višestoljetne geneze (tradicijske jezgre starosjedilačkoga autohtonoga hrvatskoga etnosa drevnih dalmatinskih komuna), kao jednog od najzaslužnijih (uz djelomičnu partipaciju i drugih subaštinika jugoistočnog Jadrana): (ideo)začetnika, poslanika, ktitora, nagovjestitelja, predvodnika, molbenika, vjerovjesnika, zastupnika, pouzdanika, naslovnika, pobornika, zagovaratelja ugleda Bokeljske mornarice uz neizostavnu prisutnost, udio i posvećenje Rimokatoličke Crkve (po eklezijalnoj teritorijalnoj jurisdikciji nadležne kotorskim crkvenim prelatima Splitska metropolija), proistječe i jedna svojevrsna forenzinčna istinoljubivost, kultiviranost europeiziranog duha, vjerodostojni kolektivitet memorije u znakovitoj stoljetnoj epigrafiji glagoljskih spomenika crkvenoslavenske, bizantske i romano – latinske baštine.
Autor: Dražen Zetić
Bokeljska mornarica 809 kao osobiti historijski fenomen, zadužbina pređašnjih slavnih pomoraca, kapetana i brodograditelja, znamenitih preporoditelja Dalmatinskih Hrvata jugoistočnog Jadrana (s osobitim zaslugama kotorski i kasnije splitski biskup (Korčulanin) Marko Kalogjera – obnova Plemenitog tijela Bokeljske mornarice kojoj je 1859. dao Statut i odobrio novu himnu), neporecivi ovjereni rodni list prvotno pred(romaničkog) kontemplativnog osjećanja (stenografski zapis echa stoljeća izmoljenih molitvi), uklesanih u opore nabore nezgrapnog kamena besmrtnosti prethodnih i budućih hrvatskih (bokeških) izdanaka.
¸Marko Kalogjera (Blato, 7. prosinca 1819. – Split, 4. prosinca 1888.), hrvatski svećenik, kotorski (1856.-1866.) i splitski i makarski biskup (1866.-1888.)
Na toponimijskoj mapi jugistoka Jadrana Boke kotorske (Crne Gore) i srednjeuropskoj (sredozemnoj) zemlji Republici Hrvatskoj (gdje djeluje pet hrvatskih Bratovšina podrijetlom iz Boke), sami spomen Mornarice umnogočemu predstavlja za apostolicitet Rimokatoličke Crkve i sam autentični domicilni hrvatski starateljski subjekt (baštini oko 60 % ukupnoga kulturnog i umjetničkog naslijeđa današnje Crne Gore), uz druge parcijalno zastupljene susljednike jugoistočnog Jadrana: primordijalno brevijar Duha, sakrifikalnu preambula zaloga pomorskih predaka, nosivi zid navlastita ruinirana identiteta, santifikaciju (posvećenje preveć ovremenjenog tla), relikviju samu po sebi, svome narativnom bivstvu u multireligijskom realitetu Boke kotorske (Crne Gore) i 800 članova u pet gradova Republike Hrvatske (Zagreb, Rijeka, Pula, Split i Dubrovnik).
Autor: Dražen Zetić
Drugotno, niukoliko ne treba smetnuti s uma, još jednu iznimno relevatnu činjenicu, da od pamtivijeka migracije zajednica (npr. Bratovština sv. Jurja i Tripuna u Mlecima), uporedo doživljavaju i popratne migracije svojih sastavnih kulturoloških komponenata (simbola, jezika, vrijednosti, normi, rituala), jer predragocjene tradicijske vrednote (igre, umijeća, obrti, instrumenti), usmena predaja (hvalospjevi, pjesmarice, kantate, kola), nisu puke bezlične amorfne mase, posmrtne koračnice, mehanički sekstanti bezimenih hrvatskih (bokeških) brodara.
No, slavna tradicija ponosnih moreplovaca bokeljskih Hrvata i manjinskih značajnika drugih narodonosnih skupina jugoistočnog Jadrana, ni u kojem slučaju nije nikakvi estetski glamurozni show, image, arhetipski suvernir turističkih aranžmana, pomodni stage ekstragavantnih tradicionalnih nošnji (gornjolastovskih i škaljarskih ženskih nošnji, oficijelnih mornarskih odora: ćeverica, ječerma (bez rukava) i koret (s zatvorenim rukavima) s zlatnim gajtanima, kitama i srebrnim dugmadima…), neki postmodernistički varijabilni konstrukt podložan supkuturalnim amplitudama prolaznosti, senzacionalistička dekorativna pojava (relikt) iz neke etnografske zbirke, paradni militaristički mimohod, ekskluziva promidžbenim trubadurima za kozumerističko javno mnijenje, obezglavljene društvene strukture u kronometru konfuznih burzovnih spekulacija. Naprotiv! To je prije svega časni privilegij, (su)svjedočanstvo (su)postojanja, krvotok dugotrajnih zrenja koja su uvijek u otvorenom ritmičnom pokretu, razvoju, putovanju (poput inćuna u vodi), pulsaciji.
Upravo zahvaljujući postojanju tradicije, evolucijski gledano iz perspektive postupne cerebralizacije, i sam ljudski rod biva uzdignut od horda skupljača plodova i poligamnih kanibala, na civilizacijsku razinu prosvijećenog homo sapiensa. Pa tako i hrvatski narodonosni entitet bez zametaka tradicije je kao knjiga bez riječi, torzo bez udova, tintarnica bez nalivpera, korijen bez stabla! Također je značajno napomenuti da tradicija, u ovakvim nadanim ultrasoničnim koloseumima akropolisa drugoga milenija, stubokom ostaje jednim od rijetkih reverzibilnih stanja ljudske ekspresije, konzistentno se opetujući u svojim metamorfozama otajstvenih ishodišta (prema unutrašnjim (imaterijalnim) i vanjskim (materijalnim) sferama običajnog ljudskoga djelovanja viševjekovne opstojnosti). Kao takav (izvan)vremeni naizmjenični proces, tradicija jednog staroga naroda je kao busola, srebrni moćnik, lanterna neizvjesnih plovidbi karavela budućnosti.
Autor: Dražen Zetić
Migracijski korijeni konstantno cirkuliraju kapilarima (u obliku kardiovaskularnih impulsa) naizgled eutaniziranim zavičajnim prisjećanjima “bogoljubnim uspomenama”, u mjestima gdje su se migranti iz raznoraznih situacija dobrohotno il’ pak prinudno nastanjivali (koetničkih, socijalnih, ekonomskih i – ine drugih motiva). Uzgredno, svakako je znakovit demografski pokazatelj zadnji austro – ugarski popis stanovništva iz 1910. god., u kojemu je posvema očito (poslije europskoga buđenja nacionalne svijesti i hrvatskih preporodnih gibanja u cijeloj ondašnjoj Dalmaciji) pretežita zastupljenost rimokatoliciteta (hrvatskog) življa u bokokotorskom zaljevu (Kotor, Škaljari, Špiljari, Dobrota, Prčanj, Muo, Gornja Lastva, Donja Lastva, Bogdašići, Gornji Stoliv, Donji Stoliv, Tivat, Krašić).
Poradi ilustrativne analogije možemo navesti u Republici Hrvatskoj, starinsku zajednicu Crnogoraca u Peroju (Vodnjan u Istri), koji su davne 1657. godine doselili u tadašnju Mletačku Republiku sa svojih 77 obitelji iz mjesta Crmnice u selo Peroj. Nadasve je indikativno da i nakon 362. godine od prvotnih dosljenika (uz još postojeću 21 nacionalnu manjinu) u modernoj hrvatskoj državi, postoje generacije iz te stare crnogorske zajednice (Društvo perojskih Crnogoraca “Peroj 1657”), koji se izjašnjavaju i brižno njeguju vlastitu promemoriju na svoje etničke korijene (osobitu žensku nošnju i pravoslavni identitet). U tome smislu, tako i tradicionalno narodonosni modaliteti autohtone hrvatske etnografske supstance s drugim stjecateljima nakon 1210. godina nastoje humanim konsolidiranjem oblika višestoljetne ekumenske komunitarnosti (Pobožno udruženje kotorskih pomoraca), sačuvati Bokeljsku mornaricu u Boki kotorskoj i crnogorskom primorju, te Republici Hrvatskoj u kojoj živi preko 10. 000 Bokeljskih Hrvata (dok u samoj Boki i crnogorskom primorju obitava prema zadnjem meritornom popisu stanovništvu Zavoda za statistiku Crne Gore zvanično 6. 021 Hrvata).
Autor: Dražen Zetić
No, Bokeljska mornarica 809 nije samo isključivo pitanje kvantitativne biološke mase, statističkih popisa stanovništva (postotaka), raskrinkavanja krvnih zrnaca prijašnjih prethodnika i budućih nasljedovatelja, elokventnih imena admiraliteta, trenutačne teritorijalne fokusiranosti i državne pripadnosti. Prije svega, Bratovština u svojoj genaologiji, odražava zreli duhovni mentalitet svojih recepijenata, mistagoški čin, karizmatičnost, duboki izraz euholoških poveznica ćudoredna primorskog čovjeka kao Homo versusa i Previšnjega Tvorca (Lex Orandi, Lex Credendi, Lex Vivendi), moreplovaca i Gospe, savjesti i bezgraničnog povjerenje u okrilje Čudotvorca svetih moći (13. siječanj 809). Slavljenja svetkovine sv. Tripuna već punih 426. godina (otkada je Klement VIII. odredio celebraciju 17. rujna 1594.) za Kotorsku biskupiju 3. veljače, zauvijek ostaje osobiti spomen svim potomcima koji su minulim stoljećima razvijali proslavljeni svečev stijeg.
Klement VIII., lat. Clemens PP. VIII. (Fano, 24. veljače 1536. – Rim, 3. ožujka 1605.), rođen kao Ippolito Aldobrandini, 231. nasljednik apostola Petra, papa od 30. siječnja 1592. do smrti 1605. godine.
Français : Armoiries du pape Clément VIII : D’azur à la bande crénelée d’or accompagne en chef de trois étoiles d’or posées en bande et en pointe de trois étoiles d’or posées en bande
Mornarica kao jedan svojstveni organon s istančanim izvedbenim kontekstom in situ predragocjenih obrednih prigoda balanja (lančanog plesa dvanaest figura koje alegorijski simboliziraju specifične dogodovštine života na moru), ujedno bjelodano predočuju i neizbrisive zapisane tragove revnosnih obdržavatelja višestoljetnoga historijata starosjedilačkoga hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj (Crnoj Gori), koji su poput simboličnih obilježja na samome grbu Bratovšine, 1210. godina (oporučno) utkali svoju rimokatoličku vjeroispovijest (s drugim prijemčivim protagonistima ekumenskih (unijatskih) nagnuća), kao neizdvojivi konstitutivni zaglavni kamen memorijalne institucije vjernih preteča relikvija sv. Tripuna i invokacija maloazijskog zaštitnika pomoraca sv. Nikole (Statut Bratovštine svetog Nikole mornara u Kotoru iz 1463. godine).
Bokeljska mornarnica, fotografija Dražen Zetić, Donja Lastva, Boka kotorska, Crna Gora, 2015.
Dakle, kao što je vidljivo u svakodnevnim mijenama vremena (smionim kotačima neposrednih društvenih zbivanja), mornarica nije tek neki besadržajni posmrtni spomenik, nečiji malograđanski inventar, hegemonijski protektorat, feud (vlastelinstvo) ili leno, raritet na komadu profinjena lanena platna, metafizička aluzija notnih zapisa alegorijskih plesnih akrobacija i figura, staromodna povjesnica dogmatskih abecedarija, odnarođeni antikni muzejski eksponat, blijedi bolesnik na samrtnoj postelji, karnevalska povorka urešenih moreplovaca, magijska egzibicija retrogradnih liturgijskih anakronizama, priručna patvorena rukotvorina za jednokratne uporabe mondanih disperzivnih raslojavanja, rastakanja, razbaštinjenja ranjiva hrvatska bića jugoistočnog Jadrana, bogomdano poprište za kojekakva stanovita rivalstva i desakralizaciju, bidermajerska dekoracija otmjenih srednjovjekovnih samostanskih klaustra. Ona je poglavito istinski znak zaziva, služenja i poniznosti u kreposnom duhu izvorišnih načela devetoga stoljeća, instrumentarij (nad)vremenskog Duha, pneumatološki časoslov progonjenog frigijskog sveca (čije značenje otkrivamo i njegovu samom imenu sv. Tripun “osoba plemenitog duha”), koji i dan-danas inspirira naraštaje kerigmom živoga svjedočanstva punih 1770. godina (pogubljen za vrijeme vladanja cara Decija 250. god. u Niceji): “Slobodan sam, a po uvjerenju kršćanin!.”
Stoga bi bilo mudro uz nove potiske vjetrova Rimokatoličke Crkve i djelomično drugih činitelja Bokeljske mornarice 809) u jedra dobre volje, nadići nerijetko te kolosalne kiklopske zidine, puškarnice, nadmene retoričke megdane, centralne točke neslaganja, jednoznačne disonantne tonove, benigne relativizacije, impulzivne antagonizme, akutna protuslovlja, mjestimice rigidne oblike medijskih sučeljavanja i dramatičnih salonskih priopćaja, te preusmjeriti plovidbe nemirnim zaljevskim estuarijem (tematiku tzv. ‘dvojne nominacije’ Bokeljske mornarice pred UNESC – om), na posve drugačije intonirane dijaloške bonace međunarodnih plovnih voda. Nastojati razbistriti ideološke zamagljene periskope (uredbe, akte i svojevoljne promijene statuta po vlastitom nahođenju), te poluge tradicije uporabiti kao čvrste potpornje, vezivne armature koje će u svakoj prigodi približavati raskrižja, spajati stoljeća, graditi mostove u sinkroniji partikularnih suglasja i općeljudske kolektivne harmonije.
Autor: Dražen Zetić
Naime, sama mornaričina duhovna neprocjenjiva tečevina (nerazdijeljivost, nepovredivost, nerazorivost, neiskorjenjivost i nerazrušivost), oratorijski testament, u već izraženom mozaiku bogatstva raznolikih ekumenskih tradicija Zapada i Istoka (u čijim sinaksarijima postoje dragocjeni pisani tragovi o proslavi blagdana sv. Tripuna), odjekuje kroz stoljeća kao oživotvoreni duhovni putokaz punih dvanaest stoljeća. Spiritualna ne(o)djeljivost vječnih zavjeta pomorskih putnika Bogorodici, blaženoj Ozani, sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, blaženom Graciju i sv. Tripunu, Službenici Božjoj Ani Mariji Marović, neosporno nam dariva u opus da zajedničkim hodom (su)oblikujemo naše vlastito sudioništvo u toj tisućljetnoj zahvalnosti vjere predanih bokeljskih duša.
Ovakve apele za plodnu međureligijsku dijalošku klimu i interkonfesionalnu suradnju (dozrijevanja ekumenskog kulturološkog duha još od prvoga spomena kotorskoga biskupa Ivana III. s Nicejskog sabora iz 787. godine), svakako treba pozdraviti, i nastojati gdje se za takvo nešto stvori opetovana mogućnost konkretno podupirati, i realizirati: “U dinamičnoj tradiciji ono bitno ostaje, ne mijenja se, nego raste… u tumačenju i razumijevanju.” (papa Franjo) Tradicija kao takva poimljena stvarnost u vremenskim klancima Vrmca (bokeška Sinaja hrvatskih mornara, konavljanskih kamenoklesara, hercegnovskih zvonara, škrpjelskih vezilja) i Orjena tisućama pretkršćanskih i kršćanskih Gospodnjih ljeta, u prvotnom mahu predstavlja slavoluk neprestanog izraza teandričke bogobojaznosti (vox Dei), svesrdni ljudski trud (kruh s devet kora), svojevrsni zakoračaj s poznatim sada u nepoznato sutra. Upravo kao takva oznakovljena zbilja, biva ukovana u vremenosne otkucaje Homenovih urarskih zupčanika, kula, tornjeva, palača, divovskih katedralnih zvonika, vjesnika neprekidnog prisuća pradjedovskih maestrala, sidra, ribarskih ferala, bracera.
Autor: Dražen Zetić
No, sama tradicija bez dijaloga je mrtvo slovo na papiru, stoga ju je potrebno uvijek iznova re – animirati, da bude prepoznatljiva u svojoj afirmativnoj artikulaciji, rafinirajućoj inkluziji, integraciji, konsenzusu, ratifkaciji i naposljetku vlastitoj regeneraciji: “Moramo konačno ponovo naučiti kako se vodi ispravan razgovor.” (Gadamer) Ponerijetko se pojavljuje poput putujućih karavana, citadela utvrđenih kamenih gradova, potpalubska pješčana sata, pomalo iritantna zvuka novovjekovnih parabroda. Govori šutnjom, pokatkada oksidira, biva pretvorena u pepeo brončanih urni, dovedena do potonuća k’o stare rimske amfore, al’ je odvajkada neophodna kao čvorište, konop, kolosijek, magistrala, pomirdbeni stol. Dijalog je mnogoslojevit odnos, plodna magma, platforma, pa i određena požrtvovnost u svome dalekosežnom polivalentnom spektru. Iziskuje enormno strpljenje, hrabrost za različitost, otvorenost: “Po dijalogu se raste. Ako ne razgovaramo, ne možemo rasti, ostajemo zatvoreni, maleni, patuljci.” (papa Franjo)
U tome kontekstu, sama multikulturalna dijaloška poliformnost Boke kotorske i šire, crnogorska primorja, nesumljivo bi time još jednom potvrdila visoki stupanj zajedničkoga (su)života, i uzajamnog uvažavanja različitosti u nekim bitnijm religijskim i civilizacijsko – kulturološkim pogledima. Te svakako još obazrivije produbila razumijevanja kao ishodišne točke ko-egzistenciju naroda na prostorima Crne Gore, bez zadrške ukazujući na još neiskorištene mogućnosti ispisavanja novih stranica povijesti, unatoč negdje naizgled nepremostivim demografskim, etničkim i vjerskim specifikumima u Zaljevu svetaca, blaženika i mučenika rađajućih ekumenskih obzorja Istoka i Zapada: “Ne zanosimo se više sebičnom neovisnošću nego zajedništvu s drugim!” (Chardin)